U životu sam izbrojio dosta rastanaka o kojima često razmišljam. Rano sam se rastao od roditelja, nisu se razumjeli i otišli su svatko na svoju stranu. Pred kraj života su mi pojasnili da se sve nije trebalo baš tako dogoditi, ali nisu na to mogli utjecati. Nedugo nakon toga rastao sam se od svoga djeda Tome koji mi je bio prvi i najvažniji staratelj i pedagog, te jedna od najsvjetlijih zraka moga ranog djetinjstva, iako za to, naizgled, nije bilo nekog razloga. Između mene i njega je postojala nevidljiva veza, i iako sam ga ostavio u onim kordunaškim gudurama, došao je za mnom. Umrijeti pored mene. Prije nego je posljednji put izdahnuo i pomirisao onu svoju prokletu rakiju zvao me je da se oprostimo, a ja sam se pravio da spavam. Nikad si to nisam oprostio. Rastao sam se od strica Pere sa kojim sam stigao onim poštanskim busom na Turanj, rastao sam se i od Stanka, blagog i dobroćudnog čovjeka koji mi je određeno vrijeme zamjenjivao oca. Otišla je i strina Barica, Stankova supruga, tako sam je zvao iako mi nije bila nikakva rodbina, Žumberčanka zbog koje sam usvojio „kaj“ kao dio moje govorne kulture iako su moji temelji tvrda kordunaška štokavština. Nitko toliko nije učinio za mene kao ta osoba. Kad je dolazila na informacije u školu javljali su da mi je došla mama. A bila je i više od mame. Ne vjerujem da bi ona moja nesretna Roza izdržala torture oko očnih doktora kojima me Barica vodila, odlučna da izravna moj urođeni strabizam. Otišla je prerano i moja punica Maca, nježna i ranjiva žena koja me iz nekog meni nepoznatog razloga posebno cijenila. Više nego njezina kćer. Otišao je i stric Ivica, „najveći“ od svih Sokolića u našoj obitelji, jedini koji nas je obilazio i okupljao i širio neki duh zajedništva, koji Sokolićima baš i nije posebno jak faktor.
Rastao sam se u neko kratko vrijeme i na bizaran način od moje prave majke Roze i onog mog predobrog oca Milana koji je jedan od rijetkih ljudi kakve sam poznavao u životu. S obzirom da su se moji roditelji rano razišli ponovno sam ih upoznao kao odrasla osoba i shvatio svu tragediju života mladih ljudi sa sela u šezdesetim godina prošlog stoljeća, koje ni sreća baš nije mazila. U nekim dječačkim godinama, kad sam ostao sam, bio sam ljut na njih, sramio sam ih se, a kad sam shvatio kako su i gdje živjeli, sve sam im oprostio. I još i danas ih se sa tugom sjećam iako ih zapravo nisam nikad ni upoznao kako treba.
Rastajao sam se od još mnogih dragih ljudi koje prizivam u sjećanje dok obilazim mjesta na kojima sam živio. Neki od njih zaslužuju posebne osvrte. Pamtim i rastanak od moje njemačke ovčarice Jane koju sam spasio iz šinteraja. Na njeno mjesto ukopa i danas odlazim i pričam joj kako je u našem dvorištu. Ona me naučila da sva bića znaju dijeliti emocije i bila mi je potpora i prijatelj u teškim danima.
Ovih se dana rastajem od osobe sa kojim sam proveo 38 godina zajedničkog života. Sva sreća, još je živa i zdrava. Stvari su došle u fazu kad drugačije nije išlo. Bar je meni tako izgledalo. Naš trideset i osmogodišnji „faith“ primanja i zadavanja udaraca se završava. Čini se da sam ja izgubio. Bacio sam ručnik u ring i odlučio napustiti borbu. Uzajamna nepodnošljivost postala je neizdrživa a simptomi neiskrenosti previše vidljivi. Drama je trajala nekoliko dana, bol u abdomenu, ljutnja, bijes i sve što se događalo i što bi se još moglo dogoditi, naprosto je dovelo do toga da nisam mogao više pronaći niti jedan razlog zašto i dalje produžavati agoniju. U obostranom interesu, jer smo oboje „krvavi“ od luđačkih udaraca koje smo si zadavali gotovo 40 godina. Možda smo mogli odraditi još nekoliko „rundi“, ali teško podnosim da sam teret i smetnja. Čak i suparniku u životnom „ringu“, a očigledno je da sam to postao. I tako, usprkos sjeti, tuzi, sjećanjima po kojima prebirem i suzama koje mi poteku od strahopoštovanja zbog toliko dugog razdoblja kroz koje smo prošli, ne pronalazim više riječi kojima bih izrazio nadu da bi možda mogli pokušati još jednom.
Da, lako je sve to reći i ili još lakše napisati, a malo teže kroz sve to na normalan način proći. Kada smo konačno prihvatili neminovnost i spoznaju da ne vrijedi više pokušavati spasiti nešto što ne funkcionira i dogovorili neki protokol o razlazu probudila se ponovno u meni ona tuga koja prati rastanke i oproštaje. Nije 38 godina malo, i nije uvijek bilo lako, ali bilo je i trenutaka za neko pozitivno sjećanje. Zanimljivo je da o njima nismo imali vremena razgovarati, a sada mi odjednom dolaze i izazivaju onu mješavinu osjećaja kad pogledate neku povijest i ostanete istovremeno zadivljeni i zaprepašteni sudbinskom linijom kojim ste došli pred zadnja vrata pred kojima istovremeno osjećate olakšanje ali i teret neizvjesnosti što slijedi iza. Pada mi napamet usporedba s onom živadi sa Korduna 1995. godine kojoj sam otvarao vrata da izađu iz štala jer su im vlasnici otišli a oni se bojažljivo i sumnjičavo okretali u strahu od te iznenadne mogućnosti da budu slobodni.
Tako mi je i samom ovih dana, ali nema natrag. Ovakvi rastanci obično završavaju i nekim proglašavanjem veće ili manje krivnje jedne ili druge strane. Kako ja prostor, vrijeme i događaje doživljavam iz nekog specifičnog emotivnog kuta ne vidim tu neku krivnju već više vidim neki nesretni splet životnih okolnosti u koje je upalo dvoje ljudi različitih vrijednosnih načela i različitog shvaćanja svijeta. I to je to, sve ostalo su različiti pokušaji prilagodbe koji nisu završili očekivano. Ne znam treba li biti tužan, sretan, razočaran, ljut, jadan. Znam samo da sa tugom i poštovanjem brojim zadnje sate ili dane zajedničkog života sa suparnikom sa kojim sam se časno nadmetao i kojem ću na rastanku pružiti ruku i poželjeti sreću. I, naravno, upisati u ove moje „libre“ priču o još jednom tužnom, nesretnom, ali očito neminovnom rastanku.
