Loncu poklopac: Mega menadžeri

I što vrijedi o tome tupiti, ispravljati vječito krive Drine, kada su i dalje oni moćnici, a svi ostali koji smo im platili studije i nagrade nemoćnici i nema šanse da se to uskoro izmijeni? Ni ta Drina nije kriva, krivi smo mi, rekao bi pjesnik Đorđe Balašević davne 1993. godine. Drugi književnik Borislav Pekić piše o godinama koje su pojeli skakavci. Ti skakavci ne znaju za Drinu i granicu. U svim našim postsocijalističkim/postjugoslavenskim društvima ti nacionalistički skakavci, nasljednici i najgorih komunističkih standarda koje su još dodatno srozali, megamenadžeri, jelići, turkovići, perkovići, jovanovići, bunići i ini više neće imati što niti pojesti – umalo su sve izjeli

Autor: Marin Bakić

Mića Megatrend. Tako glasi nadimak Miće Jovanovića, rektora nečega što se naziva Univerzitetom Megatrend koji djeluje u Beogradu, kako kažu u toj obrazovnoj ustanovi, od 1989. godine.

Naš narod ili naši narodi voli davati dovitljive nadimke. Tako je, da se zadržimo na današnjoj Srbiji, ministar zdravstva Zlatibor Lončar, zbog svojih navodnih veza s mafijom i uslugama koje im je pružao, zaradio nadimak Doktor Smrt. Poznato je da mafija daje slikovite nadimke, pa su tako u operaciji Sablja, policijskoj raciji koja je nastupila po atentatu na premijera Zorana Đinđića, naslovne stranice i zatvore napunili tipovi nadimka Bagzi, Šiptar, Pacov i slično. Jedan nosi nadimak Budala, i to navodno samo zato što je jedini u zemunskom klanu – završio fakultetski studij.

Ministar unutrašnjih poslova Republike Srbije Nebojša Stefanović čitavog života nosi nadimak Neša Slina, tko bi znao zašto. Trenutačno je u središtu dviju afera – jedna se tiče trgovine oružjem iz tvornice Krušik u Valjevu, u čemu je sudjelovao njegov otac Branko Stefanović kao savjetnik tvrtke koja je iz te državne tvrtke otkupljivala naoružanje, a kasnije preprodavala po mnogo većoj cijeni, a druga je njegova diploma s – Univerziteta Megatrend, što nas vraća Mići.

Dan nakon objave dokumentarca N1 televizije u kojem je ta obrazovna ustanova raskrinkana kao prevara, a njezin vlasnik kao prevarant, jer nije jasno po kojoj osnovi su provodili visokoobrazovni program i dijelili diplome 1990-ih godina kada je i Stefanović, koji je kasnije – dabome – i doktorirao, tamo diplomirao, Mića Megatrend je na izvanredno sazvanoj tiskovnoj konferenciji objavio kako njemački ulagački fond kupuje njegov privatni univerzitet, a on odlazi iz Srbije u kojoj, jadan i proganjan, više ne želi živjeti. Novinar Adam Santovac napravio je toliko dobar dokumentarni film o Megatrendu, prevrnuo sve dokumente i svjedoke i obišao sve adrese za tu priču važne adrese u Srbiji i Velikoj Britaniji, s obzirom da je tvrtka koja je pružala te navodne visokoobrazovne usluge tamo registrirana, da je Mića mogao jedino sazvati režimske medije – ne, naravno, i N1 – i jaukati, bez ozbiljnog osporavanja navoda iz tog dokumentarca, te moralizirati, a što i da kaže kada su strani profesori, koje je reklamirao kao svoj kadar, prvi put čuli za Megatrend kada ih je Santovac kontaktirao. Jedna od Mićinih obrana bila je da je za svoj poduzetnički i menadžerski rad nagrađivan i to, ni manje ni više, nego nagradom Evromenadžer koju je dobio u Sarajevu. Aman!

Evo ih opet u životu potpisnika ovog teksta, nagrade Evromenadžer i Direkcije za izbor najmenadžera koja ju izdaje. Mićina nagrada koju koristi kao legitimaciju vraća nas u 2013. godinu kada je za najgradonačelnika/najmenadžera proglašen nitko drugi doli Damir Jelić, tadašnji gradonačelnik Karlovca koji je tada već bio šest godina na vlasti. Ukupno se na tom mjestu zadržao deset godina, a i dalje vedri i oblači Karlovcem, što mu omogućuje pozicija predsjednika Županijskog odbora Hrvatske demokratske zajednice. U odnosu na njegovih deset godina, mandat njegova političkog oca Branka Vukelića, protiv kojeg je bio gotovo čitav građanski Karlovac, može se smatrati Periklovim dobom.

Uglavnom, otišao je Jelić nadimka Mrga – spomenimo i to kada smo i sve ostale nadimke – u Sarajevo po nagradu, a potom je Direkcija izdala broj časopisa Evromenadžer s Jelićevim likom na čitavoj naslovnoj stranici. Osim što to prostor koji je Jelić dobio u samom broju nije opravdano jer su mnogi drugi nagrađeni dobili isti ili veći prostor, časopis je izdan mimo osnovnih izdavačkih pravila i neuređen. K tome, nije ga se moglo pronaći niti na jednom kiosku u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, što smo utvrdili zamolivši kolegicu iz tog grada da ga pokuša pronaći. Unatoč tome, unutar tog broja nalazi se reklama Karlovca kao grada susreta preko čitave stranice. Kasnije smo saznali da je plaćena tri tisuće eura. Eto, toliko su Grad Karlovac, Karlovčani, poreski i prireski obveznici, platili reklamu u nekom opskurnom časopisu nekoj opskurnoj direkciji koja dijeli opskurne nagrade samo kako bismo imali „najgradonačelnika“. S obzirom da je sjedište te direkcije u Zenici, ponudili smo u jednom od komentara iz ove serije da uzmu sebi tog najgradonačelnika, ali da jamstva nema i reklamacije ne uvažavamo.

Karlovčani su još dobro i prošli. Kako je izvijestio Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva načelnik bosanskohercegovačke općine Bužin Agan Bunić nagradu za najboljeg načelnika u Bosni i Hercegovini – „najnačelnika“ – platio je spomenutoj direkciji iz općinskog proračuna tako što je u tu svrhu uskratio centru za socijalni rad isplatu porodiljnih naknada na dva mjeseca.

No, vratimo se našem najboljem menadžeru. Da je Jelić najmenadžer upravo pokazuje i ovih dana kada je – na što je upozorio politički aktivist Mile Sokolić – ponovno – sudeći po svemu, ponajviše iskustvu – namjestio izbor novih županijskih pročelnika. Sokolić se javio na natječaj za pročelnika za gospodarstvo, a taj natječaj je potom – poništen. Ništa novog pod kapom nebeskom. Jelić je pokazao svoje najmenadžerske sposobnosti i kao gradonačelnik, primjerice, kada je odlučio da Grad – ponovno karlovački poreski i prireski obveznici – financiraju studij poslovnog upravljanja tadašnjem gradskom djelatniku, a današnjem direktoru karlovačke gradske tvrtke Mladost Ivanu Uđbincu, struč. spec. oec. Istina je, valja ulagati u perspektivni kadar. U jeku reforme visokog i niskog obrazovanja treba istaknuti direktora Uđbinca, struč. spec. oec. kao svijetli primjer cjeloživotnog učenja. Isto vrijedi i za primjere Stjepana Turkovića, bacc. oec., kojemu je gradska tvrtka Zelenilo, čiji je u to vrijeme bio direktor, platila studij na Veleučilištu „Baltazar Adam Krčelić“, a posebno Matiju Perkovića, bacc. oec, sadašnjeg direktora gradske medijske kuće Hrvatski radio Karlovac, koji je uspio nadljudskim snagama završiti prvostupanjski studij ekonomije u Travniku dok je svakodnevno radio na blagajni gradske tvrtke Inkasator.

I što vrijedi o tome tupiti, ispravljati vječito krive Drine, kada su i dalje oni moćnici, a svi ostali koji smo im platili studije i nagrade nemoćnici i nema šanse da se to uskoro izmijeni? Ni ta Drina nije kriva, krivi smo mi, rekao bi pjesnik Đorđe Balašević davne 1993. godine. Drugi književnik Borislav Pekić piše o godinama koje su pojeli skakavci. Ti skakavci ne znaju za Drinu i granicu. U svim našim postsocijalističkim/postjugoslavenskim društvima ti nacionalistički skakavci, nasljednici i najgorih komunističkih standarda koje su još dodatno srozali, megamenadžeri, jelići, turkovići, perkovići, jovanovići, bunići i ini više neće imati što niti pojesti – umalo su sve izjeli.

No, ne treba se brinuti za njih dok im je glasača i birača-apstinenata.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije