„Prvo sam izdala zbirke putopisne poezije. S prvom knjigom ‘Život u ruksaku’ sam dobila epitet putopjesnikinje kojeg i dalje koristim. Putopisna poezija ne nudi dokumentarne podatke o putovanju nego put poetski prikazuje. Knjiga ‘Vrijeme badema’ označila je promjenu žanra, ali samo privremeno jer se kanim vratiti poeziji. Posljednja knjiga ‘Približavanje zore’ pak miješa poeziju, prozu i haiku“, objašnjava Maja Klarić, anglistica i komparatistica, koja je u Knjižnici za mlade u Karlovcu u srijedu predstavila najnoviju, petu, knjigu, koju je u listopadu izdala Kulturna udruga „Fotopoetika“.
U toj knjizi ova 34-godišnja Šibenčanka opisuje putovanje japanskim otokom Šikokuom. Na taj je put krenula s Goranom Blaževićem, partnerom i životu i na putovanjima, koji je prije dvije godine izdao vlastitu knjigu „Svilim“ o putovanju od Bliskog istoka do rodne Istre.
- U prijevodu ime tog otoka označava četiri zemlje. Ima po prilici četiri i pol milijuna stanovnika, a najmanji je i najnenaseljeniji od glavnih japanskih otoka. Ujedno je i najkonzervativniji. Na njemu prevladava tradicija, a stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom. Nije popularna turistička destinacija, što nam se svidjelo jer smo htjeli upoznati autentičan Japan – kaže M. Klarić.
„Poanta je napraviti pješice put od prvog do 88. hrama. To je pothvat dugačak 1200 kilometara, odnosno mjesec i pol dana. Riječ je o hodočašću putevima redovnika koje se prolazi još od 12. stoljeća. Zatvaranje tog kruga nudi priliku za dostizanje nirvane“, nastavlja M. Klarić.
- Po jednoj teoriji, 88 je ljudskih zabluda, a treba ih skinuti ne bismo li osjetili nirvanu. Drugo objašnjenje kaže da, ako prođemo taj put, smanjujemo mogućnost da nas zadesi kakva nesreća – pojašnjava.
„Šikoku je podijeljen na četiri regije, a svaka predstavlja jednu duhovnu fazu. Prva regija je Tokušima. Prolazak kroz nju predstavlja tek zagrijavanje za hodočašće. U sljedećoj regiji, Koči, predaje se strogoj disciplini i molitvi. To je ujedno geografski najteža regija za prohodati. Ehime je regija prosvjetljenja, a Kagava nirvane. Nije dovoljno jednom proći taj krug za prosvjetljenje“, dodaje.
- Cijelim putem smo nosili bijeli kimono. Bijela boja predstavlja smrt, odnosno predavanje putu i mogućnost da se na putu i ostane. On simbolizira promjenu, a za nas je imao praktičnu svrhu jer je stanovništvo znalo po njemu da smo hodočasnici, pa su nam prilazili i nudili pomoć – kaže M. Klarić.
„Štap predstavlja Kobo Daišija, redovnika kojega pratimo. Uz taj se štap veže mnogo pravila kako s njime postupati. Uglavnom, Kobo Daiši, kako je poznat posthumno, se rodio kao Kukai. Čitav je život posvetio religiji. U to se doba Japan tek formirao i japanski dvor ga je poslao u Kinu na obrazovanje. Kukai je tamo proveo dvije godine, a kada se vratio po Japanu je širio šingon-budizam i u biti je oblikovao tu vjeru. Bio je i likovni umjetnik, a otvorio je i prvo sveučilište otvoreno svima, ne samo povlaštenima“, iznosi M. Klarić.
- Bijeli kimono nam je pružio priliku da se zbližimo s Japancima. Osetai na japanskom jeziku označava gostoprimstvo i svi na tom otoku drže do toga. Obasipali su nas dobročinstvima jer vjeruju da, ako pomažu hodočasniku, pomažu tako i Kobo Daišiju. Najveće dobročinstvo je udomiti hodočasnika – veli M. Klarić.
„U svakom hramu smo se morali pridržavati pravila – nakloniti, odložiti štap, očistiti misli, riječi i djela u zdencu, udariti veliko zvono da obavijestimo božanstvo kako smo stigli, a potom smo izvadili tri mirisna štapića i poklonili se“, kaže.
Otok je ugrožen od čestih razornih cunamija.
- Naučila sam lekciju nevezivanja za predmete. Njihove su kuće prazne i skromne i uvijek su spremni na kalvariju – otkriva M. Klarić.
„Dok smo tamo boravili nastupila je najveća zima unazad 50 godina, a dok smo stigli do cilja nastupilo je proljeće i dočekali smo sakuro, cvjetanje trešnje“, dodaje. Za odmora na putu se upoznavala s pjesnikom Macuom Bašom.
- Utemeljio je haiku poeziju i najveći je haiku pjesnik svih vremena. Spustio se s dvora među ljude. Inspiracija mi je kao putnici – kad bi mu dojadio život u gradu putovao je pješice od sela do sela s poezijom kao jedinom valutom – kaže M. Klarić.
