Odrastanje u Karlovcu: Rakovačka klapa

Malim fakinima neprihvatljivo je bilo da netko ima voćnjak, a voće mu propada dok drugi breskve mogu samo gledati. A vlast je stalno trubila o jednakosti među ljudima posebno pri tom mazeći radničku klasu kojoj, barem kad je riječ o rakovačkoj radničkoj djeci, takvo tetošenje očigledno nije bilo dovoljno. Oni su jednostavno odlučili da javno obznanjeni princip „svima jednako“ na svoj način učine što dostupnijim upravo onima koji su medju jednakima bili najnejednakiji. „Voće je bilo za bogate i ptice, a mi smo se ubacivali između“, kaže Nikola Lulić Beli

Autor: Milan Jakšić

Sretoh u jednoj prilici u Selcu, zajedno sa svojom suprugom Dragicom, nekadašnjeg karlovačkog višestrukog sportaša i rukometnog trenera domaćeg i međunarodnog ranga Nikolu Lulića Belog s njegovom suprugom Ružicom i mlađom kćerkom Helenom, bivšom hrvatskom rukometnom reprezentativkom – na europskom prvenstvu u Danskoj 1996. godine bila je najbolji strijelac naše reprezentacije. Živi inače u Lyonu u Francuskoj gdje radi kao trenerica tamošnjeg rukometnog kluba.

Nađoše se tako sasvim slučajno dvije tog trena brojčano okrnjene porodice, Nikola i Ružica imaju još jednu kćerku, a mi Jakšići dva sina. Normalno, uslijedilo je ispitivanje za zdravlje i onda kratki tajac jer iznenađeni susretom nismo mogli odmah imati nekakvu zajedničku temu osim jednoglasne suglasnosti kako je vrijeme jako lijepo, a more ipak malo hladno. Ocijenivši temperaturu mora, kao većina muškaraca ozbiljnijih godina u takvim okolnostima, munjevito su dva muškarca stisnuli noge kao da ih je led okovao. Trajao je taj Nikolin i moj refleks samo desetinku sekunde. Već uigran u dobrom dijelu muške reproduktivne povijesti. Ali ipak dovoljno da bismo izbjegli damski brižni, ili ne daj bože, sažalijevajući pogled upućen našoj trenutno smetenoj tjelesnoj konfiguraciji. Valjda je i priroda to tako uredila – dajući za pravo opticaju nekih muških veoma važnih vitalnosti bez obzira na teškoće koje im s godinama ne moraju baš toliko naškoditi da uopće na tom planu ne bi mogli funkcionirati. Ali koliko god je tada bio jak naš muški ponos toliko je bila brza i moja verbalna reakcija: „Nikola je mnogim Karlovčanima ostao u sjećanju po mnogo čemu, a posebno kao član čuvene rakovačke klape“, bio je moj uvod u naše nenajavljeno morsko druženje.

Umalo ne rekoh; „Gdje su oni prošli tu trava nije rasla“, ali sam ipak zastao. Nikola mi je prekinuo misao širom otvorenim očima i grimasom lica koja mi je dala do znanja kako se baš i ne bih trebao previše razbacivati s viškom informacija kad je riječ o njegovom rakovačkom odrastanju. „Moglo bi se reći da je bio liberalna struja među Rakovčanima s kojima se družio, produhovljeniji dio tog društva, njegova mekša strana. Ipak su mi neki drugi po agresivnosti ostali u sjećanju. Uvijek sam imao osjećaj da kvartovsku neformalnu organizaciju kojoj pripada Nikola ne doživljava kao borbenu formaciju“, završio sam tim riječima kratki opis njegove klapske prošlosti. I to iz dva razloga – da bih nas učinio razgovorljivijim i zbog njegove bojazni od mojih eventualno slabo kontroliranih sjećanja.

Valja također reći kako je to bila klapa s mnogo raspršenijim interesima i jednako takvim posljedicama nego što to može biti, recimo, dalmatinsko klapsko pjevanje. Nedavno kad sam se sa Nikolom našao na kavi, sjetivši se valjda što sam govorio u Selcu, nastojao je dodatno objasniti moju prethodnu ocjenu o konceptualnoj slojevitosti nekadašnjeg osebujnog rakovačkog druženja pošto su Rakovčani svoje protivnike iz drugih klapa znali gadno izmlatiti: „Da, ali ja sam bio defanzivac“, objasnio mi je Nikola svoj odnos prema tvrđim situacijama u kojima se njegova klapa znala naći, što mi baš nije bilo posve jasno. Poznato je mnogima da se rijetko tko usudio njih napasti. Ne zato što u Karlovcu nije bilo takvih junaka – klape iz Senjske ulice, s Drvenog placa, iz Drežnika i druge često su im „jahale“ za vratom, ali oni su ipak bili najjači. Upitao sam zato Nikolu: „Ako se drugi nisu usudili da vas napadnu onda je to za tebe vjerojatno bila sretna okolnost, nisi imao potrebu ni za defanzivnim borbenim djelovanjem?“ Odgovorio mi je: „Je li..? A što ako bi druga strana krenula u kontru? Pa valjda sam se upravo tada morao braniti.“

Sjetio sam se, dok mi je Nikola objašnjavao svoju klapsku ulogu u takozvanim stani-pani situacijama, svoje posjete nekada čuvenoj karlovačkoj liječnici prezimena Štalter. Mama me k njoj poslala po recept za lijek. I dok je ona pisala što bi to trebao tražiti u ljekarni u ambulantu je banuo Vojislav Surla Vojo, također jedan od žešćih rakovačkih frajera. Bol mu je iskrivila lice, a tamno plavo obojeno okruženje jednog oka tako mu je nabubrilo da na njega ništa nije vidio. „Šta ti se to, momče, dogodilo“, upitala ga je doktorica, a on joj odgovorio: „Udario sam glavom u kvaku od vrata.“ Čuvenu rakovačku klapu činili su: Dragan Kampić Trumba, Franjo Lulić Franja, Beli, Slobodan Maćešić Mačak, Ivica Poljanac Panac, Mladen Stepinac Pinac, Nikola Rentške Rus, Vojo… Pinac je inače bio nećak kardinala Alojzija Stepinca.

„Ovakav sastav bio je proizvod temeljite selekcije. Još kao osnovnoškolci, međusobnim makljažama unutar kvarta, prošli smo razdoblje izlučivanja. Naprijed su mogli samo najjači“, podsjeća Nikola na rakovačku varijantu darvinističke teorije. Većina među njima bili su svestrani sportaši. Igrali su vaterpolo – Lulić je dvije godine bio prvotimac tadašnjeg drugoligaša iz Rijeke Primorja – zatim hokej na travi, rukomet, nogomet… Jednom kad su se kupali na Korani došao je k njima Aleks Markulin, atletičar sprinter, zamolivši ih da priteknu u pomoć domaćim atletičarima pošto je u Karlovac, vraćajući se kući s natjecanja u Rijeci, navratio jedan austrijski klub. Pridružio im se Lulić u trci na 800 i 1500 metara. Na 800 metara osvojio je drugo mjesto. I veslali su na Korani, ali više rekreacijski u zanimljivom društvu. Na jednom čamcu je pisalo Lola a na drugom Jurica. Njihov vlasnik je bio doktor Ivan Ribar, nekad davno među najbližim suradnicima Josipa Broza Tita. Nakon rata je jedno vrijeme živio je u Karlovcu s mjestom stanovanja u državnoj vili u Vrbanićevom perivoju. Na Foginovom kupalištu imao je malu drvenu kućicu, dasku za sunčanje i poveći drveni stol. Bio je prijatelj porodice Fogina. Nekada davno to je bilo njihovo kupalište. Čamce s imenima svojih sinova doktor Ribar je veoma rijetko koristio, ali zato rakovačka klapa nije dozvolila da ih nagriza plijesan ili sasuši sunce, ako bi ih Ribarovi tjelesni čuvari, uslijed velike vode, izvukli na kopno. Prije veslanja, veoma spretno bi razdrmali lokote na lancima. Sve dok dr. Ribar nije otkrio rakovačku varijantu gusarskih aktivnosti u svojoj opuštajućoj prirodnoj oazi, pozvao klince na razgovor i rekao im: „Evo vam ključevi pa se vozite koliko hoćete.“ Dozvolio im je i da kartaju na njegovom stolu.

Navodim poimenični redoslijed po abecedi pošto klapa nije bila hijerarhijski postavljena, bez obzira o čemu se radilo. Vođu nikada nije imala. „Po sveukupnom načinu svog djelovanja potpuno smo se uklopili u tadašnji samoupravni sistem“, kaže Nikola. A pošto su tada radnici,  mahom i roditelji rakovačke klapske družine, samoupravljali, a neki drugi taj oblik socijalističke demokracije u materijalnom smislu od samih radnika mnogo bolje koristili, što je rakovačkoj radničkoj djeci u takvim okolnostima preostalo nego da udružena svojim specifičnim slobodnim aktivnostima pokušaju popraviti svoj više nego skromni životni standard. Njima je upravo takav život nametnuo ponašanje koje ih je u to vrijeme dovelo na loš glas ne toliko zbog vrijednosti jabuka, šljiva, breskvi, kukuruza, krumpira i po koje kokoši koje su znali zdimiti, nego zbog toga što su njihove opskrbne intervencije u metodološkom smislu nerijetko djelovale spektakularno. Toliko su pri tom bili maštoviti i skokoviti da bismo neke njihove ideje mogli uvrstiti i u riznicu neostvarenih karlovačkih kulturoloških vrijednosti.

Film bi se o njima mogao snimiti. Malim fakinima neprihvatljivo je bilo da netko ima voćnjak a voće mu propada dok drugi breskve mogu samo gledati. A vlast je stalno trubila o jednakosti među ljudima posebno pritom mazeći radničku klasu kojoj, barem kad je riječ o rakovačkoj radničkoj djeci, takvo tetošenje očigledno nije bilo dovoljno. Oni su jednostavno odlučili da javno obznanjeni princip „svima jednako“ na svoj način učine što dostupnijim upravo onima koji su među jednakima bili najnejednakiji. „Voće je bilo za bogate i ptice, a mi smo se ubacivali između“, kaže Nikola.

Prvi je na udaru bio voćnjak porodice Tomić, ili bolje rečeno bake Tomić, kako su je zvali rakovački klinci, majke u to vrijeme poznatog karlovačkog profesora Nikole Tomića, pošto je ona tamo sama živjela. Napravili su rupu u plotu iščupavši iz njega nekoliko dasaka te ih vratili u plot kada bi voćnjak opelješili, ali baka Tomić ih je pročitala, našla je mjesto s labavim daskama i tamo im namjestila zasjedu. Ne znajući da ih čeka s druge strane, izvukli su daske i jedan po jedan se provlačili kroz rupu a ona ih sakrivena u voćnjaku, u jednom trenutku procijenivši da su stigli gdje su naumili, dočekala poimeničnom prozivkom: „Odlično. Krasno. Evo vas. U punom sastavu; Pinac, Panac, Beli, Mačak… „Jest kurac, ja sam vani“, javio se Mačak s druge strane plota, izvlačeći se tako iz klopke u koju je zakasnio. Baka Tomić se često, pred obližnjom trgovinom, svojim susjedama i susjedima žalila na hirovitu rakovačku dječurliju, ali više zbog toga što su joj ti klinci znali pokidati grane nego zbog voća. Kad su oni to čuli odmah je na klupskom sastanku pala odluka – čuvati grane, ni jedna ne smije prasnuti. Tako da je u ovom slučaju njihov nježniji odnos prema krošnjama omiljenog im voćnjaka doveo i do jedinstvenog kompromisa s bakom Tomić. Zadovoljna zbog pažljivog branja više se na krađu voća nije ni obazirala.

No, tako bi sigurno i potrajalo da baka Tomić nije prodala voćnjak i dvorišnu zgradu porodici Foschio. Prenijela je novom vlasniku i svoja iskustva s beračima iz susjedstva a novi vlasnik je odlučio da nikakvo branje na svom posjedu neće dozvoliti. Kupio je psa vučjaka i pustio ga na rakovačku klapu u prvoj njezinoj akciji u novim vlasničkim okolnostima. Kad je pas jurnuo prema njima i oni su svom snagom potegnuli prema ogradi. Trčali su u konac poravnati, uz manji međusobni razmak, 20 metara u širinu. Pod silinom svoje kolektivne mase srušili su ogradu, popadali, munjevito se digli i onda plot vratili natrag tako brzo da je psu vučjaku jedino preostalo „poljubiti“ daske koje su doslovno banule pred njega. Uskoro su pronikli i u psihologiju njegovog lajanje koje im je išlo na živce. Dugo su i temeljito pripremali slijedeći upad u voćnjak, pas kao da je jedno vrijeme nestao, nije se pojavljivao. Uvukli se unutra kad li evo njega opet. Iznenađeni, zasuli su ga jabukama, valjda im ništa drugo tog trena nije palo na pamet, a on stao i počeo uzmicati. Problem je bio riješen. Ni novi vlasnik voćnjaka im više nije mogao ništa.

Mnogo veći problem rakovačka klapa je imala sa voćnjakom obitelji Balagović čija je breskva bila njihova glavna meta, ali kako do nje kad se ispod tog drveta, u vrijeme kad su njegovi plodovi već počeli pokazivati zrelost, ustobočila Slavica Balagović, zvali su je Slava, mlada cura spremna danonoćno „do posljednje kapi krvi“ braniti stablo kojim se ponosila. Tako je brižno čuvala breskvu da su rakovački mangupi danima morali vijećati ne bi li doskočili njezinoj pratećoj pojavi na mjestu koje im je u vrijeme zrenja voća djelovalo kao fatamorgana. I sjetili se. Po jednom klincu poslali su na adresu Balagovića pismo koje je primila Slavičina baka. Kad je to javila unuci, Slava je odlučila na trenutak napustiti stražu i vidjeti o kakvom se pismu radi. Otvorila je kuvertu… Kad li pred njezinim očima samo jedna rečenica od koje se skamenila: „Draga Slava, dok ti čitaš ovo pismo mi ćemo ti obrati breskvu.“ Jurnula je van, ali „termiti“ su svoje već obavili.

Kako su dečki iz Rakovca rasli tako im je trebalo i sve više proteina. Lovili su ribu, ali znali su maznuti i po koju kokoš. Nakon dužeg posta odlučili su obitelji Kokot ukrasti kokota. Kokoti su inače bili prvi susjedi obitelji Poljanac, kojoj je pripadao i njihov kolega Panac. Taktika je ovako izgledala – pošto kokoši često prelaze iz jednog dvorišta u drugo pijevca porodice Kokot trebalo je ščepati na tuđem teritoriju, a to znači u dvorištu ili vrtu Pančevih. U domaćem dvorištu kokoši su bile sigurnije, bolje čuvane, a na teritoriju peko granične crte izvan takvog nadzora, te zbog toga prilično neodgovornog, raspuštenog i neobazrivog čvakanja i lepršanja. Tu je onda i privid nekakvog osjećaja, bolje takvog nego nikakvog smatrali su u klapi, kako pijevac nije ukraden već da je negdje odlutao – jednostavno nestao. Zadatak za taj prepad dobio je Mačak. Brzo ga je obavio. Sjetivši se prijašnjih jurnjava za kokošima koje su bile ispod svakog dostojanstva jedne tako poznate klape kao što je rakovačka, odlučio je da pijevca mlatne kolcem.

Donio ga je svojoj sestri, svi su je zvali Seka, a ona ga je iz pećnice izvukla upravo u trenutku kad se klapa vratila iz kina. Bilo je i pečenog krumpira, te salate, ali ništa od pića. Panac je zato otrčao do svoje kuće po vino kojeg su njegovi roditelji uvijek dovoljno imali. Na vratima se s majkom umalo sudario: „Ivice, netko nam je ukral najlepšeg pevca“, rekla mu je. Klonuo je, nekoliko puta protresao glavom kao da se tek probudio, htio nešto reći, ali mu riječi nisu išle. A onda, došavši sebi, naglo se okrenuo prema Mačkovoj kući, neko je vrijeme nijemo promatrao… Sve dok mu majka nije rekla: „Idi sine po vino, dečki te čekaju.“

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije