Odrastanje u Karlovcu: Alica i 20 hajduka

Zatečeni u jednoj prilici u Kozjači klincima našeg uzrasta sa Dubovca zatekla nas je i nedoumica – dali ih napasti kako bi im se osvetili zbog batina koje smo od njih dobili prije mjesec dana u Trpčićevoj šumi pored Vojničkog groblja, ili se viteški suzdržati jer ih je ipak bilo mnogo manje od nas. Pogledali smo našeg vođu da vidimo što će on reći: „Stanite. Nema Jure. Sjećate se kako me je nogom raspalio u jaja“, odgodio je Alica napad na Dubovčake

Autor: Milan Jakšić

Druženje je nekada davno bilo posljedica viška slobodnog vremena, ali i manjka lijenosti kada bi se kod čovjeka pojavila potreba da s nekim razmjeni misli ili ode na mjesto posebnog ambijenta zajedničkom zadovoljstvu. Već kad je došla televizija bilo je sve manje onih koji bi se digli s trosjeda i negdje vani potražili slike slične onima s televizijskih ekrana. Smanjenim kretanjem počela je iz svakoga od nas izranjati nova vrsta čovjeka sidraša s ambicijom da što više toga vidi i čuje uz što manje vlastitog napora, mada smo još jedno vrijeme bili svjesni da ćemo tako nešto prije postići, ako se negdje sretnemo i razgovaramo.

Bilo je, istina, i radio-aparata i novina, ali s daleko više informacija službenog nego osobnog karaktera. Nečija osobnost, kao talentom iz bilo kojeg područja oblikovana posebnost, zato nam je i mogla biti zanimljivija od uobičajenog prežvakavanja nerijetko jednostrano prikazane  stvarnosti. Upravo zbog toga smo u našem gradu imali razne likove čije smo talente doživljavali kao priliku da i sami nešto vrijedno napravimo. Kako su naša nagnuća ka duhovnom opuštanju bila uglavnom lokalnog dometa, imali smo i domaće heroje svekolike zajebancije. Bila nam je općenito manja sloboda nego što je danas, ali nam je bila dostupnija sloboda izbora kada bismo imali potrebu da nekome dodijelimo više simpatije nego ostalima iz zajedničkog društva, makar ga slijedili samo kao poglavicu iz kaubojskih filmova. Kasnije se javljaju profesionalno opredijeljeni za odabir zanimljivih ljudi kao opće vrijednosti, nadomještajući ih stalno nekim novim javnosti prihvatljivim osobama i događajima, veoma uspješno na taj način debljajući svoju kesu s novcem. Svijet se mijenjao pa smo morali prihvatiti i takvu novost. Nadajući se približavanju „vratima raja“,  upravo vagajući između vlastitog i ponuđenoga nam ukusa.

Bez zanimljivih ljudi, te svega što oni mogu dati svojoj sredini, ni drugima život ne može biti interesantan. Tako su krajem 1950-ih godina klinci iz grupe koju je predvodio moj prijatelj Duško Šobat, nekada direktor Standard konfekcije u Radićevoj ulici u Karlovcu koji je s porodicom 1991. godine preselio u Ljubljanu, nakon partije pismanja odlučili zarađeno potrošiti u restoranu “Jadran”, pored Kupe na Mažuranićevoj obali, danas nasuprot Privrednoj banci Zagreb. Tada su prvi puta tamo namjeravali otići, svakako upoznati i poznatog konobara Acu koji je svojim šarmom, kako su često prije toga mogli čuti, uveseljavao goste nerijetko do zore predane njegovim vicevima. U želji da nakon posjete Jadranu, poznatim zgodama o Aci Konobaru, dodaju još po koji svoj misaoni ukras, htjeli su na taj način zaokružiti njegov karakterni profil.

Pismanje je, inače, bacanje metalnih novčića, otprilike s udaljenosti od desetak metara, prema crti povučenoj po zemlji. Čiji novčić padne najbliže crti sav taj sitniš, dospio bliže ili dalje od cilja, pobjednik baca u zrak uz riječ „pismo“ ili „glava.“ Onoliko novčića koliko se, kotrljajući i poskakujući, zaustavi na tlu s reljefom kojeg je poželio najuspješniji natjecatelj završava u njegovom džepu, a jer se i ovoga puta pokazalo da je sreća i u toj igri promjenjiva, Duško i njegovi prijatelji svaki su pojedinačno zarađeni dinar, obzirom gdje su ga kanili potrošiti, prihvatili kao nešto što svima jednako pripada.

Kad su potamanili ćevapčiće, novčiće su istresli na stol i počeli ih brojati. Bila je to velika hrpa pa se brojanje otegnulo, a da stvar bude gora Aco je sve vrijeme stajao pored njih i nervozno tupkao prednjim dijelom stopala po parketu. Brojali su, brojali, a on je svako malo svoje ogromno tijelo premještao s jednog kuka na drugi. Preznojio se čekajući, zacrvenio u licu. Oči bi na trenutak širom otvorio i onda ih naglo kapcima poklopio. Više nije imao snage ni za tupkanje. I konačno složivši zaradu na kup, vrijednosno jednaku cijeni ćevapčića, rekoše Aci njegovi gosti radosno ga pogledavši: „Evo, sve je tu“, a on se nagnuo u stranu prema stolu, spustio ruku do bakrenom bojom obasjanog dinarskog sitniša i naglo dlanom sav novac povukao preko stola. „Plaćeno!“, oštro im je podviknuo i otišao.

Duško i ostali klinci bili su prestravljeni. Što sada? Pokupiti novac rasut po podu? Osjetili su da bi nagli prijelaz iz uspravnog u nagnuti položaj za njih bio ponižavajući, daleko ispod očekivanja od restorana kojem su odlučili pokloniti pažnju, nadajući se da će im na sličan način biti uzvraćeno. Zajebati stvar s plaćanjem, na koljenima puzati kako bi pokupili nešto što im više ne bi trebalo pripadati, a drugim klincima pričati o tome kako su upoznali legendarnoga konobara i družili se s njim? E, pa malo sutra. Nemoguća bi to misija bila. Acina jedinstvena gesta „oprosta duga“ mogla je samo pogoršati sveukupni dojam o njihovom ambicioznom ulasku u svijet odraslih preko Jadrana i njegovog konobara. Spasila ih je donekle kuharica: „Hajde, nosite to. Ne može tu ostati“, odbrusila im je, tako da su pokupili sve do zadnjeg novčića sami sebi, uz njezinu pomoć, priskrbivši uvjerenje kako to rade isključivo iz „higijenskih“ razloga.

Dogodilo im se nešto što im je tog trena zakompliciralo život. Bili su na početku formiranja svog odnosa prema odraslim ljudima izvan vlastite obitelji, te u dvojbi tko je taj dan u Jadranu pogriješio. Je li Aco pretjerao s reakcijom ili su oni pretjerali s količinom sitniša? Je li pošteno da oni zadrže novac, a ćevapčiće su ipak pojeli? Ispada da će na kraju upravo oni profitirati, a Aco iz svog džepa platiti njihov dug. Pitali su zato nekoliko znatno starijih od sebe, što učiniti, a oni su im svi od reda dali isti odgovor, kao jednu od prvih za to vrijeme važnih lekcija njihovog odrastanja: „Pošto ste Aci ‘sjeli’ na živac kad je vjerojatno već padao s nogu od umora, na neki način možda mu čak povrijedili i ponos. Najveću ćete mu uslugu napraviti ako mu taj novac ne budete ponovo gurali pod nos. Makar ga i okrupnili. Zato zaboravite što se dogodilo.“

Povod za naše dječje međusobno hijerarhijsko razvrstavanje, pa tim putem i naš utjecaj na stvaranje idola iz dvorišta kojem smo pripadali, dobivali smo uglavnom gledajući filmove, najčešće povijesne avanturističke i kaubojske. Među prvim filmovima koji su nam dobro „sjeli“ svakako je bio i film Alibaba i 40 hajduka. Glavnu ulogu u njemu je imao francuski glumac komičar Fernandel. Gotovo svi smo ga poslije filma oponašali, a najuspješniji u tome bio je Rudolf Grubešić Ruda kojemu smo zbog toga pod hitno dali nadimak Alibaba. Sebe smo proglasili hajducima, a njega našim vođom. Bilo nas je oko 20. U naponu silne hajdučke energije, nošeni i sami ponosom što naš Alibaba iz dana u dan u brojnim međudječjim bitkama iskazuje hrabrost kakvu čak nije pokazao ni njegov uzor iz filma koji nam je tog trena promijenio život, skratili smo našem vojskovođi nadimak u – Alica spontano se opredijelivši za mnogo nježniju varijantu svjesni velike žrtve koju je podnosio zbog hrabrosti iskazane u brojnim bitkama s djecom drugih gradskih četvrti.

Zatečeni u jednoj prilici u šumi Kozjača s klincima našeg uzrasta s Dubovca zatekla nas je i nedoumica – napasti li ih kako bismo im se osvetili zbog batina koje smo od njih dobili prije mjesec dana u Trpčićevoj šumi pored Vojničkog groblja ili se suzdržati jer ih je ipak bilo mnogo manje od nas. Pogledali smo našeg vođu da vidimo što će on reći: „Stanite. Nema Jure. Sjećate se kako me je nogom raspalio u jaja“, odgodio je Alica napad na Dubovčake. Oni su odmah otišli, a mi nastavili lutati po šumi: „On mene nogom u ja…. E’ jebat ću mu mater kad tad“, mrmljao je Alica sebi u bradu kadli iznenada naša nam izvidnica javlja: „Panj pun stršljena! Panj pun stršljena..!“ Alica ga nije čuo: „On mene nogom…“ Naš suborac nam je dotrčao bliže i ponovo ukazao na opasnost: „Prestani vikati, koji ti je kurac’“, okomio se Alica na njega. „Ali roj stršljena je tamo. Pun ih je panj… Moramo natrag“, ponovo je upozorio. „Ma što natrag…“, planuo je Alica. Uzeo je poveću granu sa zemlje i s njom jurnuo na panj. Tako je po njemu treštalo, prašilo se, da se stršljeni nisu ni vidjeli kada su iz panja izletjeli, složno se digli desetak metara u zrak i onda, formirajući kolut poput aureola, blistavog oblaka sa slika svetaca, okružili Alicinu glavu. Dah nam je stao, ali na naše iznenađenje opaki kukci isti su tren nestali. Alicu nisu ni dirnuli. Bila je to još jedna njegova velika pobjeda. Obično je znao takve ili slične podvige i proslaviti, odvesti nas na polje s najboljom repom, ili nas iznenaditi novom rupom u žici tvornice “ŽE-ČE” kako bismo se na vrijeme opskrbili karabitom za novogodišnju proslavu. Ipak, ovoga puta za čašćenje nije bio raspoložen. Ponovo se sjetio Jurinog “kukavičkog čina“, kako je znao reći, na koji je već bio pomalo zaboravio.

Alica je zato, koji dan kasnije, odlučio da Dubovčakima vratimo milo za drago. Stupio je s njima u kontakt i predložio obračun, ovaj puta ne u Turpčićevoj šumi, nego ispod nje. „Na otvorenom ćemo bolje vidjeti što namjeravaju. Podmukli su“, upozorio je. „I udaraju ispod pojasa“, dodao sam bez namjere da se šalim na njegov račun. „Ne seri“, svejedno mi je uzvratio. Dogovoren je i dan i sat bitke. Pričekali smo da prvi dođu pod šumu i onda na njih krenuli s bokova – jedna skupina se kretala od Vojničkog groblja, a druga sa suprotne strane. Ispred njih je bila bara. Upali su u poluokruženje s mogućnošću uzmaka jedino šumskom uzbrdicom. Jurnuli smo svom snagom, oni krenuše prema gore, a mi za njima pošto su nam bili nadohvat ruke… Ali nakon nekoliko koraka stadosmo kao ukopani – niz šumu se prema nama poče „valjati“ neka druga vojska. „Što je sada ovo“, zabezeknuto smo pogledavali jedni druge. Odmah smo shvatili o čemu se radi – bili su to od nas znatno stariji dečki. Također Dubovčaki. Uletjeli smo u klopku.

Uslijedila je bježanija. Nismo imali kuda nego preko bare jer Dubovčaki su nas uhvatili u potkovicu. Gacali smo po pola metra dubokoj vodi i mulju, ali kako smo, stalno se osvrćući, primijetili da nas, objektivno gledajući, od nas jača vojska ne slijedi, spokojno smo stigli do druge obale, a tamo svi na broju osim Alice. Pogledasmo prijeko i vidimo kako on sam vodi bitku s višestruko brojnijim neprijateljem. Zalijeće se na njih štapom, rukama i nogama, a oni oko njega stežu obruč. Nismo primijetili da ga je bilo tko udario. Zgrabili su ga i privezali za banderu. Zanijemjeli smo. Uplašili se. „Valjda ga neće mučiti“, netko se oglasio. Mada se tako nešto između naših vojski do tada nije dogodilo jer nikada prije nije bilo zarobljenih. Tko je osjetio da gubi bitku jednostavno je pobjegao, a ovaj drugi ga nije jurio, ali zašto su ga zavezali za električni stup? To nas je pitanje svejedno mučilo, kao i strepnja što mu sve rade kad se toliko na njih dere i psuje im sve po spisku. Primijetili smo također da mu glas ima više ton bijesa nego bola. Trajale su Alicine muke najmanje pola sata dok ga nisu odvezali i pustili.

S obzirom da sam taj dan kući došao bez jedne sandale, koja mi je ostala u mulju močvare, majka me je pošteno isprašila drvenom kuhačom. Bio je to njezin prilog dijelu debakla naše vojske koji je meni pripadao. Svakog proljeća sinove bi odvela u grad i kupila nam nove sandale, dokoljenice i kratke hlače s tregerima jer smo brzo rasli, a ovog puta mnogo ranije je to morala učiniti kad je riječ upravo o sandalama. Odabrala je iste takve kakve sam svojom nepažnjom raspario – imao sam osjećaj i zbog toga kako bi se, zlu ne trebalo, na stranu ostavljenu sandalu moglo upotrijebiti, ako negdje ponovo zaglibim. Bio je to njezin, vjerojatno, podsvjesni refleks u korist štednje, a za mene ipak iluzija da bih mogao predvidjeti hoću li iz močvare, upadnem li opet u nju, izaći s lijevom ili desnom bosom nogom. Možda bi se danas ipak mogao izvesti takav izračun ako bi se, recimo, okupila skupina fizičara, matematičara, liječnika ortopeda i traumatologa, kako bi ustvrdili kakve izglede u postotku za bolju sreću u ratnim pohodima može imati nečija desna, a kakve lijeva cipela. U vrijeme mog djetinjstva takav znanstveni podvig vjerojatno nije bio moguć, a sada za takvom računskom operacijom vjerojatno nema potrebe.

Obuća se tada, kad bi potplati bili izderani, nije bacala i kupovala nova već bi nam na takvo mjesto postolari prilijepili novu tvrdu kožu, ali koliko god takav oblik štednje u dječjoj dobi doživljavao kao nešto sasvim normalno, zato što je to bio i dio roditeljske brige prema svojoj djeci kojoj su morali i štošta drugo kupovati, na nivou mojih izvanporodičnih obaveza, kakve sam najintenzivnije njegovao prema svojim prijateljima, tako nešto bi ne samo za mene, nego i za svakoga od njih, stvarno bilo ponižavajuće. Možda bih čak i zadržao tu sandalu, recimo, za uspomenu da smo u bici s Dubovčakima pobijedili, a ovako da me taj, valjda, povijesni obuvni predmet kao nekakva rezervna odjevna varijanta stalno podsjeća na bježaniju kakvu nikada prije tog događaja ni poslije nisam imao… Svašta. Prije bi mi se takva odluka mogla vratiti kao bumerang, srozavajući mi vjeru u sebe bez koje kvalitetno odrastanje mora trpjeti.

Kad je Alica došao do nas o mučenju nam ništa nam nije htio reći. Na putu kući jedino mu se otelo: “Željeli smo biti fer pa im predložili gdje ćemo se i kada potući, nismo vrebali iza grma kako bismo im skočili za vrat, a oni upravo nama to napraviše. Ne rekoh li vam već kakvi su… Što dalje od njih to bolje“. Ovim njegovim riječima završio je rat između dva karlovačka kvarta. Potom se jedno vrijeme ništa nije događalo. Alica nije pokretao nikakve inicijative. Nešto ga je strašno mučilo. Izgledalo je kao da je pao u depresiju. Ali što? Jedno vrijeme nikako nismo mogli pronaći odgovor na to pitanje. Mir i motiv za razmišljanje o slijedećim koracima pokušali smo naći uglavnom odlazeći u kino, a kako se naše vaganje kojim ćemo putem dalje događalo u vrijeme kad su u kinematografima zaredali kaubojski filmovi nove ideje su nam najčešće znale zapeti u klancima indijanskih zasjeda i pred koralima koji su svjedočili revolveraškim dvobojima i prvim susretima zaljubljenih pored drvenog korita za vodu.

Ne bi se baš moglo reći da su nam Indijanci bili bliži zbog potlačenosti od strane kauboja, slijedom našeg kućnog odgoja pošto su naši roditelji, oficiri i radnici, po svojoj ideološkoj opredijeljenosti, službenoj dužnosti ili samo shodno obećanjima o boljem životu kroz klasnu borbu, vjerojatno više od ostalih slušali o „eksploataciji čovjeka po čovjeku“, kako bi rekao Karl Marx, pa je onda valjda nešto od toga moglo stići i do njihove djece. Nama su Indijanci bili draži jer su nosili živopisna pera na glavi i zbog toga što su jašući tako prianjali na konje kao da su sijamski blizanci. Trebao nam je, dakle, poglavica. Najprije smo na tu dužnost postavili jednog dečka koji je dva mjeseca nakon toga dao otkaz nezadovoljan tretmanom u plemenu. Svi su „Indijanci“ više slušali Alicu nego njega, bez obzira što je on formalno bio na čelu hajduka, a ne Indijanaca. Odmah nam je bilo jasno da Alica mora biti i poglavica, ali trebalo nam je za njega i novo ime. Alibaba na čelu „crvenokožaca“? Nije išlo. Logično je bilo ciljati na ime najčuvenijeg indijanskoga poglavice plemena Hunkpapa Siouxa koji se zvao Bik Koji Sjedi. Pod njegovim vodstvom su ujedinjeni Siouxi i Šejeni na Little Big Hornu postigli najveću indijansku pobjedu protiv Amerikanaca, ali kako Alici predložiti da prihvati ime Bik Koji Sjedi? Što to uopće znači? Djeluje nekako previše statično, a Alica je navikao na akciju, i to sad mu tako nešto predlagati kad je još bijesan kao pas zbog havarije u bici s Dubovčakima.

Odlučili smo da ostane Alica jer mu se vremenom, spominjući njegovo pustolovno ime, nismo obraćali kao vođi već više kao osobi sa kojom smo se družili. On je za nas bio Alica i kad smo se bavili stvarima kakve izvorni Alibaba nikada nije ni vidio niti za njih čuo. Veći nam je problem bilo njegovo loše raspoloženje. Znali smo mu reći: “Izgubili smo bitku? Pa što onda? Koliko smo ih dobili? Podvucimo sada crtu. Idemo dalje.” Ništa nije htio reći na naš pokušaj “okretanja lista” zbog nekog novog poleta. Samo je šutio, a svi mi ostali odlučili napraviti nešto skroz suprotno od aktivnosti kakve smo imali za sobom i čiji nas je loš rezultat podno Trpčićeve šume; misaono, emocionalno i nekim konkretnim poslom gotovo potpuno odvojio od vođe. Nekome je palo na pamet da otvorimo zoološki vrt. Predložio je da u njemu izložimo žabe raznih vrsta, dakle, vodozemce iz porodice bezrepaca, kako bi se to stručno reklo. Nahvatali smo ih u bari u kojoj smo prethodno stradali, šumi Kozjači, najmanje zelene poskidali s lišća niskih mokrih grmova, te ih onda sve skupa istresli u rupu s vodom, iskopanu za temelje nove zgrade. Uzeli smo knjigu iz biologije i na karton ispisali te pored ZOO-a izvisili imena žaba po vrsti, mada ih sve tako popisane nismo imali – žuti mukač, crveni mukač, češnjača, obična krastača, zelena krastača, gatalinka, grčka žaba, močvarna smeđa žaba… Uhvatili smo i jednu zmiju bjeloušku. Kako nam žabe i zmija ne bi pobjegle, lopatom smo okomito izravnali sve četiri stranice rupe. Ulaz u zoološki vrt stajao je dva dinara, a interes djece bio je ogroman. “Koja je crveni mukač”, upitala nas je jedna curica. “Pojela je zmija”, odgovorili smo jer nijednu crvenu žabu nismo vidjeli u našem zoološkom vrtu. Kako su klinci svaki čas piljiti u naš improvizirani pano ne bi li vidjeli kako se koja žaba zove, iskoristili smo prvu priliku da bi taj pano nestao jer kako im pokazati grčku žabu kad niti smo imali njezinu sliku da bi iz toga zaključili nalazi li se uopće među nama, niti je bilo kojoj žabi na čelu pisalo kakvog je porijekla?

Alica je znao za naš biološki i poslovni poduhvat, danima je prolazio tridesetak metara od ZOO-a ali tamo nije svraćao. Čuo je što radimo, ali je bio ustrajan u namjeri da nas, onako mrtav-hladan,  ignorira sve dok jednog dana nije izgubio strpljenje i vičući dojurio k nama: “Što to izvodite! Majmuni jedni! Jebale vas žabe! Mrššš’ van s njima!”, natjerao nas je da pokupimo sve što smo na tom mjestu imali od životinjskog carstva i vratimo ga u prirodu kojoj i pripada. Dva mjeseca nakon toga sreli smo u gradu Dubovčake s kojima smo u međuvremenu sklopili primirje i od njih konačno doznali kakvu je to Alica torturu nakon zarobljavanja prošao: “Pune gaće žaba smo mu natrpali”, reče nam jedan od njih. Dakle, u tome je problem – izostala je fizička bol, ali izbor rekvizita za mučenje onih koji su ga zarobili nikako nije mogao preboljeti, zaključak je koji nas je oneraspoložio koliko i njega samog ideja našeg neprijatelja o novim metodama komunikacije s ratnim zarobljenicima.

Međutim, koji dan poslije toga, dolazi do velikog obrata. Stigao je u kino Luxor meksikanski film „Jedan dan života“. „Priča  o dvojici prijatelja odvija se za vrijeme meksičke revolucije – jedan je režimski oficir, a drugi revolucionar. Potonjeg uhvate i osude na smrt. U finalu, u posjet mu dolazi majka – “mama Huanita”, koja ne zna da će ga strijeljati, i to na njezin rođendan, koji joj sin čestita pjesmom… Surovo da surovije ne može biti”, jedan je od novinskih osvrta na film režisera Emilija  Fernándeza. Gledajući film i slušajući njegovu kultnu pjesmu svako je imao priliku da otprati suze niz svoje lice i dodatno ih oplemeni jecajima, šmrcanjem, šmrkanjem i štucanjem. Sve naše mame u zgradi u kojoj smo živjeli kolektivno su išle gledati taj film. Kad je moja mama došla kući izgledala je kao na povratku sa sprovoda nekome od bližih iz vlastite rodbine. Dva dana poslije i one su kao i mnoge druge karlovačke žene po drugi puta za redom gledale „Jedan dan života“. Nikako da se isplaču. Mnogo kasnije sam razmišljao nije li taj film našim majkama poslužio i kao nekakav ispušni ventil. Gotovo sva briga o djeci pala je na njihova leđa, kuhale su, prale, čistile, išle po špeceraj i na roditeljske sastanke. Tržnica im je, šarena i uzavrela ljudima, izgledala kao prozor u svijet. Čak i to što su u velikoj većini slučajeva bile domaćice, što nisu bile redovno zaposlene, za njih je bio više teret nego olakšanje. “Mama Huanita”, bila im je melem na ranu.

I mi klinci smo plakali, te zajedno s ostalima nakon plača iz kina ponijeli kući tišinu koja nas je zamalo oborila s nogu. Sve dok se zrakom opterećenim tugom nije prolomilo: “Mama Huanita, mama Huanita, lalala, lalala, lalala…” Bio je to Alica. Njegovo uskrsnuće. Na najbolji mogući način. Danima potom je pjevao: “Mama Huanita, lalala…”  Nisu mu više padali na pamet ni Dubovčaki, ni Jura ni žabe. Pridružio mu se i njegov mlađi brat Jožica. Bio je to početak njegove s vremenom sve uspješnije pjevačke karijere, a njezina kruna pjevanje u Karlovačkom vokalnom oktetu i Prvom hrvatskom pjevačkom društvu „Zora“. Najveći, zapravo, poticaj afirmaciji meksikanske glazbe od strane braće Grubešić bili su prijevodi njezinih pjesma na tadašnji srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik. Više im nije trebala poštapalica lala, lala: “.Nek’ oči tvoje brižne vječno krasi topli sjaj. Nek’ je tebi mama Huanita sad posvećen pozdrav taj…”. Kad je Alica umro 2009. godine pustio sam na Youtubeu insert iz filma „Jedan dan života“ – pjesma “mama Huanita” je krenula, a mene u grlu nešto  stegnulo…

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije