Loncu poklopac: Posljednja nastava Flossie Lewis

Odgoj i znanje su krucijalni za društvo. Stoga, ako to društvo podcjenjuje – recimo putem nepravednog odnosa koeficijenata – one koji odgajaju i uče, podriva sebe. Nije to nikakva mudrost, nego očiglednost i davna istina. Književnik i novinar Henry Adams je zapisao da učitelj utječe na vječnost – nikada ne znaš gdje njegov utjecaj prestaje. Tome svjedoče i đaci

Autor: Marin Bakić

„Ovo je apsolutno sranje! Nije zabavno, ali mi je drago što sam tu“, ulazeći u učionicu povikala je profesorica engleskog jezika i književnosti Flossie Lewis.

Njezina protuslovna tvrdnja i namćorasti ton nisu neugodno iznenadili učenike, štoviše, nasmijao ih je jer poznaju svoju profesoricu, njezin karakter i smisao za humor. No, ne samo da je poznaju, oni je i vole jer je na sve njih imala velik utjecaj.

F. Lewis je 94-godišnjakinja, a njezini učenici već ostvareni odrasli pripadnici uglavnom srednje američke klase.

Javnost Sjedinjenih Država je Flossie upoznala prije tri godine putem dnevnika američke javne televizije PBS Newshour (Public Broadcasting Service), u rubrici Brief but Spectacular. Rubrika „Kratko, ali spektakularno“ emitira se svakog četvrtka. U njoj pojedinci ukratko predstavljaju sebe, svoje strasti i specifičnosti. „Starjeti je stanje svijesti. Imam 91 godinu, teško sam invalidna, ali i dalje mislim da imam 15 godina“, kazala je 2016. godine Flossie govoreći o sebi i starenju.

To njezino svjedočanstvo pogledalo je sedam milijuna gledatelja, između ostalih i njezini učenici koji je pamte iz srednje škole Lowell u kalifornijskom Oaklandu gdje je provela nastavničku karijeru.

Uzgred, čitava zagrebačka ulica Prisavlje će propasti u zemlju, a Sava se osušiti prije no što glomazna Hrvatska radiotelevizija proizvede program približne kvalitete informativnom programu američke javne televizije kojeg stvara šačica izvrsnih profesionalaca.

Uglavnom, redakciji se učinilo zgodnim da naprave nastavak, folow-up priču tri godine nakon prve, ponovno spoje učenike s omiljenom učiteljicom koja je za tu priliku osmislila nastavu, i to svoju posljednju, na temu zaslužuje li Bob Dylan Nobela za književnost. Raspravu je otvorila, „bacila kost“, te pomno i s uvažavanjem slušala što njezini učenici o tome misle. Oni su pak svjedočili da je tako izgledala njezina nastava i kada su bili tinejdžeri.

 „Nakon autanja u srednjoj školi (misli se na deklariranje homoseksualnosti, op. a.) bila sam depresivna, čak i suicidalna, a ova profesorica engleskog jezika i književnosti mi je spasila život“, svjedoči jedna od učenica F. Lewis, nepotpisana.

Njezin školski kolega – također nepotpisan – je zavolio grčku klasičnu arhitekturu na satovima grčkog pjesništva koje je pohađao kod Flossie. „Upoznala si me s poezijom i tako mi oživotvorila te zgrade“, poručuje joj današnji arhitekt prilikom ponovnog susreta.

„Zbog Flossie sam postao pisac. Promijenila je smjer mog života“, kaže američki novinar Emil Guillermo, autor knjige eseja „Amok“.

Ovaj prilog vašeg autora podsjeća na Milku Mrkalj, učiteljicu razredne nastave u Osnovnoj školi „Grabrik“, koja je, sugerirajući da se uči čitati čitajući novine, prilično zaslužna ili kriva – kako tko gleda – na životno usmjerenje i odabir poziva ovdje potpisanog. Vjerojatno ne postoji osoba na koju neki od učitelja, nastavnika i/ili profesora za školovanja nije utjecao, kao što vjerojatno ne postoji učitelj, nastavnik ili profesor koji nije ozbiljno utjecao na barem jednog od svojih učenika.

Kafotka, mrežna arhiva karlovačkih fotografija iz 20. stoljeća, koju vodi neumorni zaljubljenik u Karlovac i fotografiju Dinko Neskusil, objavljuje, odnosno ističe ovih dana, povodom štrajka prosvjetnih radnika, fotografije znamenitih karlovačkih profesora koji su ostavili značajan trag u životima svojih đaka, ali i u lokalnoj zajednici kao što je, primjerice, Marija Vrbetić-Maca.

Prilično su nezanimljivi štrajkovi, javljaju se svake jeseni kao po nekom prirodnom zakonu i gotovo uvijek se radi o djelatnicima u javnom sektoru koji se bore za svoja prava i traže veće plaće. S obzirom na partitokratsku okupaciju javnog sektora, već je stvoren svojevrsni zazor prema onome što se ne naziva „realnim sektorom“. Taj „nerealni sektor“ se uglavnom promatra kao žderač onoga što „realni“ uplati u državni, regionalne i lokalne proračune. Nije taj argument daleko od istine, ako se prihvati da je javni sektor nužan, a potom kritiziraju neracionalnosti u njemu. Ako se pak generalnim, gotovo anarhističkim/tehnokratskim ili tehno-anarhističkim hejtom prema javnom sektoru kritizira samo njegovo postojanje, što je navada nekih liberala, primjedba o žderačima javnog novca je deplasirana. Javni sektor, dakako, mora postojati želimo li živjeti u civilizaciji, a ne u prirodnom stanju. Nije, naravno, problem – ako nismo antisistemski nastrojeni – u postojanju školstva, zdravstva ili sigurnosnog aparata, nego je problem u malverzacijama i manipulacijama. Problem je što direktori komunalnih tvrtki ne toče gorivo niti objeduju a da to ne obračunaju poduzeću kojeg vode. Problem je u nepotističkom zapošljavanju i napredovanju. Problem je kada Ministarstvo vanjskih poslova 1990-ih godina, kada su kamate na kredite iznosile deset do 12 posto, očigledno partijsko-nepotistički osigurava povlaštene stambene kredite od četiri posto, i za njih jamči, svojim djelatnicima Kolindi Grabar-Kitarović, Goranu Grliću-Radmanu, Andru Krstuloviću Opari, Zoranu Pičuljanu i drugima, o čemu je nedavno pisao Hrvoje Šimičević u Samostalnom srpskom tjedniku „Novosti“. Problem nije nikad bio u Maci, Milki ili Flossie, nego u tome da Grad Karlovac, iz samo tadašnjem gradonačelniku Damiru Jeliću dokučivih razloga, plaća čitav studij poslovnog upravljanja na Veleučilištu u Karlovcu tadašnjem gradskom činovniku, a današnjem direktoru gradske tvrtke „Mladost“ Ivanu Uđbincu.

Problem je, naravno, i što su učitelji, nastavnici i profesori po koeficijentima zakinuti u odnosu na ostale u javnom sektoru s istom razinom stručne spreme, i što je trebalo organizirati najveći štrajk u povijesti moderne hrvatske države da bi društvo to osvijestilo. Taj problem ne mogu zasjeniti niti hipsterske, populistične i antipolitične manifestacije, odnosno takvi nesimpatični prosvjedi na kojima mase prosvjetara skandiraju klerikalcu i nacionalistu Marinu Miletiću, kao niti argumenti Vlade i njezinog predsjednika i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Andreja Plenkovića da se problem koeficijenata plaća u javnom sektoru mora riješiti sistematski, a ne posebno za svaku pojedinu djelatnost. Činjenica da je netko na takav način zakinut daje za pravo na štrajk. Ovaj trenutačni je uspješan i zbog pravodobnosti, ne samo zbog opravdanosti, s obzirom da je školska godina u toku, a uskoro će i izbori za Predsjednika Republike koji su zbog unutarstranačke prevlasti prije svega ključni za šefa Vlade.

Sukob privatnog i javnog sektora je utoliko nepotreban, ono što je potrebno jest sindikalna agilnost u privatnom sektoru koju sindikati iskazuju u javnom, pa da i, primjerice, prodavačice na kioscima rade normalna radna vremena i bivaju pristojno plaćene, a ne da nas somnambule mole da ne kupujemo oko 22 sata jer to onda u ispisu prometa vide i poslodavci kojima uporno argumentiraju da nema smisla raditi dulje od 20 sati – ispis prometa je poslodavcu argument da ipak ima smisla, a prekovremeno ionako sindikalno neorganiziranim i/ili nemoćnim prodavačicama ne kani platiti.

Odgoj i znanje su krucijalni za društvo. Stoga, ako to društvo podcjenjuje – recimo putem nepravednog odnosa koeficijenata – one koji odgajaju i uče, podriva sebe. Nije to nikakva mudrost, nego očiglednost i davna istina. Književnik i novinar Henry Adams je zapisao da učitelj utječe na vječnost – nikada ne znaš gdje njegov utjecaj prestaje. Tome svjedoče i Flossie, Milka, Maca i njihovi đaci.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije