Odrastanje u Karlovcu: Valićeva kratka i brza džez fraza

Valić je bio invalid, u kolicima, zgodan, uvijek dobro osunčan, građe kao Tuhtan, odnosno poput legendarnih helenskih junaka. Uvijek je uz njega bila njegova prelijepa žena. Na tom malom prostoru često su se istovremeno odvijale dvije ljubavne rapsodije. A najljepše partiture je u tim trenucima, bilo u kući ili dvorištu, svirao upravo karlovački majstor trube, spontanom inspiracijom i vrhunskim smislom za improvizaciju - svojoj dragoj, ali i svima koji su ga u tim trenucima mogli čuti. Pa tako i svojoj susjedi, udovici smeđe valovite kose, uvijek elegantnoj gospođi koja bi pred vratima svoje male prizemnice dočekivala svog dragog crne valovite kose, uvijek u tamnom odijelu i s kravatom oko vrata, te uz baladu obližnje trube laganim mu teatralnim pokretom otvarala vrata, a on bi zatim sitnim koracima uz pratnju Valićeve kratke, brze džez fraze šmugnuo u njezine odaje

Autor: Milan Jakšić

Neki dan na džez koncertu Bruna Matić kvarteta, na zgodnom mjestu za tu priliku u Banjavčićevoj ulici u Karlovcu, doživio sam taj događaj kao kulturološki revival davne karlovačke džez scene iz 1950-ih godina kada sam se sa džezom kao klinac prvi puta susreo u podrumu zgrade u kojoj sam stanovao zahvaljujući mom prvom susjedu Boži Tuhtanu, vojnom muzičaru i karlovačkom glazbenom konceptualnom inovatoru.

Nije tada bilo baš tako jednostavno organizirati svirku, uspostaviti čak takvu muzičku praksu, koja bi od nadležnih političkih foruma bila ocjenjena kao „zapadna propaganda“. Ali koliko mi je poznato Božo zbog toga ipak nije imao nekakve ozbiljnije probleme. Kako pozvati na raport – tako se tada vojničkim jezikom nazivalo poziv na odgovornost zbog nekog propusta –  jednu takvu gromadu od čovjeka, bilo u vizualnom ili karakternom smislu?

Vjerojatno bi se u takvim situacijama, upravo zbog frapantne nepodudarnosti između rutinske disciplinske revnosti na jednoj i prilično banalnih razloga njezine primjene na drugoj strani, pred mogućom represijom prema eventualnom krivcu mogla pojaviti dvojba koja je mogla dati dva moguća izlaza iz takvog konflikta – odustajanje od progona jer je „progonitelj“ mućnuo svojom glavom i došao do zaključka kako ipak nije isto podmetnuti eksploziv pod most ili odsvirati nešto što vole „naši neprijatelji Amerikanci“. Ili pak odustati od šamaranja politički nepodobnog notnog materijala kao značajne kvačice u svojoj radnoj biografiji, pošto se čak i onima najtvrđe mentalne strukture iz tog vremena takav oblik karijerne evidencije mogao učiniti i suviše blesavim.

Božo je u podrumu izrađivao bubnjeve, a ja sam mu, mada za to nije bilo nekakve osobite potrebe, dodavao nekakve tanke letvice, žicu, čavliće, samog sebe mazio priljubivši na svoje lice kao pamuk mekanu kožicu prije njezinog rastezanja unutar drvenog obruča. Moj susjed, visok inače blizu dva metra i građen kao Apolon, obično bi pri tom pjevušio, meni u to vrijeme, čudnim kratkim slogovima. Bio je to džez pravac bebop (bi-bop), brzog ritma i improvizacija izvučenih iz harmonijskih značajki same kompozicije.

Najviše su pažnje poklonika džeza u tim davnim vremenima, svirajući takvu glazbu, privukli alt saksofonist Charlie Parker, trubač Dizzy Gillespie i pijanist Thelonious Monk. Malo po malo pa sam prvi puta i uživo čuo takvu svirku. Dopirala je do mojih ušiju preko livade koja je danas načičkana zgradama pošto je tadašnje Naselje Nade Dimić, danas Marka Marulića, prvo stambeno naselje poslije Drugog svjetskog rata izgrađeno u Karlovcu. Jedno vrijeme često sam svraćao u dvorište nekoliko obiteljskih kuća preko puta Luksor kina, sve osim jedne su prizemnice, gdje su, između ostalih, sa dvoje svoje djece, živjeli legendarni profesori Marija i Ivan Deltosso, te meni također dobro poznati Pinda Hranilović…

Volio sam sresti profesoricu Deltosso koja mi je upravo u to vrijeme u osnovnoj školi na Dubovcu predavala njemački jezik. Nikada me ništa nije pitala već bi mi samo na kraju godine u imenik napisala trojku, što me je, na žalost, u to vrijeme jako veselilo. Pred završetak osnovne škole rekla mi je da se dalje obavezno prijavim na engleski, da me je više puta za vrijeme školskog odmora čula da pjevušim upravo na engleskom, te kako mi taj jezik dobro leži. Bila je inače veoma stroga, onako omalena i slabašna strah i trepet. Sve malne nasipano u knjizi njemačkog morali smo znati napamet.

Pinda je bio generacija iza mene, družio se više sa mojim pokojnim bratom Ljubom, zvali su ga Lajt, a ja sam u to dvorište zapravo dolazio zbog sjajnog trubača Franca Valića koji je također tamo stanovao. Htio sam izbliza vidjeti i čuti kako svira. Valić je bio invalid, u kolicima, zgodan, uvijek dobro osunčan, građe kao Tuhtan, odnosno poput legendarnih helenskih junaka. Uvijek je uz njega bila njegova prelijepa žena. Na tom malom prostoru često su se istovremeno odvijale dvije ljubavne rapsodije. A najljepše partiture je u tim trenucima, bilo u kući ili dvorištu, svirao upravo karlovački majstor trube, spontanom inspiracijom i vrhunskim smislom za improvizaciju – svojoj dragoj, ali i svima koji su ga u tim trenucima mogli čuti. Pa tako i svojoj susjedi, udovici smeđe valovite kose, uvijek elegantnoj gospođi koja bi pred vratima svoje male prizemnice dočekivala svog dragog crne valovite kose, uvijek u tamnom odijelu i s kravatom oko vrata, te uz baladu obližnje trube laganim mu teatralnim pokretom otvarala vrata, a on bi zatim sitnim koracima uz pratnju Valićeve kratke, brze džez fraze šmugnuo u njezine odaje.

Valićeva glazba je dopirala daleko, nije bilo urbanih barijera, nije se imala od čega odbijati, odmah iza prvih stambenih zgrada našeg grada nalazilo se veliko polje. Tamo gdje su sada – OTP tržnica, Kaufland, Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“, Galerija „Vjekoslav Karas“, Državni arhiv u Karlovcu, Opelov servis, crkva Presvetog srca Isusova, neboderi poredani prema Domu Oružanih snaga Hrvatske vojske „Zrinski“, a tada ni tog doma nije bilo – prostirala se ogromna livada. Taj ravni prirodni ambijent jedino je narušavao stadion, smješten tamo gdje su danas palača pravde, nekoliko stambenih zgrada u njegovoj blizini i zgrada Veleučilišta u Karlovcu. Zvuk Valićeve trube je zato bez ikakvih smetnji dopirao skroz do potoka nadomak Luščića, danas valjda negdje skrivenog, poput ponornice s depadansom u obliku svima nama dobro poznatog jezerca. Bio je to idealan prostor za simbiozu glazbe i ljubavi. I to ne samo od lokalnog, kvartnog, već i opće-karlovačkog značaja. U veoma oskudnim stambenim okolnostima: tinejdžerskim, studentskim, te bračno prijestupničkim – skakanja čez plot, kako bi rekli Slovenci – karlovačkom erotskom univerzumu iz tog vremena kao jedino pribježište mogla je poslužiti okolna prirodna sredina. I to upravo ova zapadna čijoj je prostranoj duhovnosti dobro sjela i Valićeva umjetnička imaginacija.

Sjećam se jednom kad smo kao klinci na tom polju igrali nogomet pored nas je prošlo dvoje mladih ljudi, on u željezničkoj uniformi, a ona u haljinici sa cvjetićima. Znali smo kuda idu. Imali smo takvo iskustvo. Uostalom „visjeli“ smo stalno na tom polju. Nije tada bilo ni mobitela ni televizije, ni disko-klubova ni laptopa. Možda je upravo zbog toga sport iz tog vremena u našem gradu bio kao Himalaja u odnosu na današnji. Postojale su u to vrijeme dvije prateće kategorije svekolikih karlovačkih je… aktivnosti na otvorenom prostoru – škicanje i voajerstvo.

Prije nego što se vratim konkretnom primjeru škicanja navest ću i jedan primjer ovog drugog fenomena, nekako više volim reći također škicanja, ali s predumišljajem. Nismo kao klinci slijedili ljubavne parove zato što bi nas to uzbuđivalo kao odrasle ljude nego zato što su nam bile smiješne njihove seksualno izvedbene situacije. Moj prijatelj, isto smo godište, pokojni Dušan Zdravković Ćiro, bio je početkom 1970-tih nogometaš Nogometnog kluba Karlovac, vjerojatno najbolje generacije svih vremena u ovom gradu, špic igrač, imao je odličan cug s mjesta, pozvao me na kavu da bi mi ispričao što ga je snašlo prethodne večeri. „Sinoć ja i moja cura na klupi na Ruskom putu, mi onako malo po malo, pa onda, znaš onako odjednom – aaaaaaaaa! Kad li ja vidim dva oka iza grma svijetle kao u mačke. Skočim ja, skoči cura, skoči on, ja za njim da vidim tko je i…”, reče mi Ćiro i doda tko je to bio, moj susjed, živio je u zgradi do moje, kao djeca smo se zajedno sa ostalom djecom često igrali kauboja i Indijanaca, a on je uvijek bio poglavica. Logično je onda nekako bilo da mu kažem kako se on vjerojatno i tada igrao kauboja i Indijanaca, samo u drukčijim okolnostima i vjerojatno pod utjecajem učestalog sanjarenja o svom djetinjstvu. “Bio je Indijanac u zasjedi, a ti si bio konj na kojem je pored grma jahala O my Darling, O my Darling, O my Darling Clementine“, kazao sam mu u šali.

E sada da se vratim našem željezničaru i njegovoj curi. Znali smo i koje su odredište mogli imati – brezova šumica odmah iza streljane ili Kozjača, velika šuma iza Jamadola. Mogla je to biti i mrtvačnica na Vojničkom groblju, bila je malo više od sadašnje i nešto manja, ali tamo bi odlazili samo najhrabriji, i to po danu. Teško da bi se na tom mjestu ljubavni parovi usudili noću potražiti nekrofilno-mističnu seksualnu fantaziju, pošto bi u tom slučaju prije doživjeli  nervni slom nego erotski vrhunac.

Ovakvo karlovačko iskustvo, a imaju ga sigurno i na drugim mjestima, moglo bi nam dati za pravo da i generacije iz tog vremena smatramo inspirativnim za kreatore aktualnog i veoma popularnog filmskog i književnog žanra fantastike, kao vremensku dogradnju ideji o mitskim bićima među kojima su postojali i takozvani šumski ljudi. Ovaj umjetnički kontekst, na žalost, još počiva isključivo na stranoj mitologiji, a imamo i vlastitu. Stvarno nedopustivo. I to u okolnostima kada su naši etnolozi već otkrili, recimo, postojanje na našim prostorima u davnim vremenima mitskog bića Veda, šumskih ljudi, vrlo visokih muškaraca, glasnih i snažnih, po cijelom tijelu pokrivenih dlakama koji su u šumama imali vlastite gradove. Dijelili su se na dobre i zle. Prema predanju zli nikada nisu izlazili iz šume, a dobri ipak jesu i pomagali drugim ljudima. Vjerojatno onda njihovu gensku strukturu nose upravo neke karlovačke generacije „šumskih ljudi“ pošto su i oni imali dvosmjerno kretanje – do šume i natrag kući.

I mi smo bili iza grma, a kada nas je pripadnik Jugoslavenskih državnih željeznica, primijetio već je bilo kasno. Skočio je čvrsto stežući spuštene hlače, u trku ih obukao i pojurio za nama. Pomislili smo, ajde, stat će valjda jer nas je već otjerao, ali ne, nastavio je trčati. Prođemo mi pored streljane, a on i dalje za nama. Pretrčimo mostić iznad potoka kad li i on dalje trči. Stigosmo do mjesta gdje se danas nalazi knjižnica, a on samo što nas nije stigao. I u tom trenutku donosimo sudbonosnu odluku – podijeliti se u dvije grupe, jedna će dalje trčati prema Rakovcu a druga prema kinu Luksor, te prema potrebi skrenuti prema Dubovcu. Tek tada je stao. Savio se u pojasu prema naprijed čvrsto rukama držeći koljena, malo mirovao, duboko disao i onda krenuo natrag. Uh… Nikada više nismo škicali.

A šetnje ljubavnih parova prema zapadnoj karlovačkoj periferiji bile su još češće, na samom odredištu, na žalost, bez Valićeve muzike – bila je ipak predaleko da bi se tamo čula – ali isto tako, obzirom na prirodni ambijent, uz mnogo originalniji ritmički podsticaj iz zvučnika obližnje vojarne, čuvene ratne pjesme: „Po šumaaama i gooorama…“

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije