Nedavno su završili karlovački Dani piva koji su nakon dugih godina ponovno organizirani u gradu. Očekivano, reakcije Karlovčana su pozitivne, a sama manifestacija bila je umnogočemu bolja od prijašnjih.
Pa se tako s raznih strana, od facebook statusa preko novinskih izvještaja pa do novinarskih komentara, mogla pročitati puna podrška takvom projektu. Ako se i našla poneka rečenice kritike, to je onda bilo sa ciljem upozorenja gradskim vlastima koje bi stvari eventualno trebalo ispraviti da bi Dani piva 2020. bili još bolji.
Međutim, ono što u ovom trenutku uočljivo nedostaje, a pritom nema naznaka da će doći samo od sebe, jest analiza koja propituje zapravo najvažniju stvar ovih Dana piva – njihovu političku pozadinu. Dakle, glavno pitanje je politička kalkulacija za koju su Dani piva iskorišteni. U tekstu se baš zato ne bavim time tko je svirao, kakva je bila hrana ili vatromet, koliko je ljudi došlo i slično – nego onime što je skoro pa nevidiljivo, a ipak je u pozadini svega.
U politici uopće, pa onda i u lokalnoj politici nema previše velikih slučajnosti. Velika promjena koja se dogodila premještanjem Dana piva s Korane u centar grada itekako ima svoj politički rezon, ali on nije u tome ili nije samo u tome da se izađe ususret Karlovčanima koji su dijelom nezadovoljni zbog dosadašnje organizacije. Hrvatska demokratska zajednica ovom promjenom ostvaruje svoj politički interes. Jer, kad se o HDZ-u radi, onda promjene ove vrste nimalo ne dolaze iz ideala, iz dobronamjernosti prema građanima ili iskrenog osluškivanja potreba tih građana. I poučen dugogodišnjom vladavinom ove stranke, svaki se građanin Karlovca mora upitati zašto je vlast odlučila premjestiti Dane piva i u prvi odgovor („možda zbog mene?“) – odmah posumnjati. Vladajuća je stranka dosad imala puno političkih i ekonomskih razloga da ova manifestacija ostane na Korani. Jedan od tih razloga je njihova biračka baza, drugi ‘njihova’ poduzeća, odnosno njihovi donatori i tako dalje.
Zato izgleda da ne vrijede previše oni argumenti da su Dani piva u gradu organizirani samo zato da bi se, eto, izašlo ususret sve nezadovoljnijim Karlovčanima. Postoje tu dublji politički razlozi. Također, nitko ne jamči da već iduće godine ili u skorijoj budućnosti zbog ovih ili onih okolnosti vlast neće vratiti Dane pive na Koranu.
Zbog niza razloga može se pretpostaviti da postoji sukob između gradonačelnika Damira Mandića i župana Damira Jelića, odnosno između njihovog idejnog kocepta i načina vladanja u Karlovcu. Iz ove perspektive se mogu gledati i odluke koje u zadnje vrijeme donosi aktualna gradska vlast. Donekle se možemo poslužiti primjerom premijera Andreja Plenkovića. Kao što on donosi političke odluke u odnosu na članove svoje vlade, pa u odnosu na koalicijske partnere i onda u odnosu na rukovodstvo vlastite stranke, tako i Mandić svoje odluke ne donosi, niti svoje izjave daje u nekom vakuumu. Pomoću njih se obraća i vrhu svoje stranke, i onim nezadovoljnicima i protivnicima koje ima u stranci.
U spomenutom sukobu svakog od aktera na ovaj ili onaj način podržava dio članova HDZ-a. Naravno, gradonačelnik je objektivno u slabijoj poziciji. Stoga je očekivano da su sve važnije politike gradskih vlasti usmjerene, između ostalog, u svrhu jačanja Mandićeve pozicije unutar vladajuće stranke. I to treba naglasiti – ne toliko u svrhu jačanja pozicije u gradu, nego jačanja pozicije u stranci. Dobro razumije da samo tako može zadržati i jaku poziciju u gradu. Ukoliko se gradonačelnik planira opet kandidirati na izborima 2021., a zasad nema razloga vjerovati da neće, utoliko mu je bitno da ojača nedovoljno čvrstu poziciju u stranci.
Nova verzija Dana piva jedan je od njegovih značajnijih poteza u tom smislu. Njima Mandić ne pridobiva samo dio gradske ekipe – tu ne mislim na dosljedne i glasne kritičare HDZ-a – nego ponajviše one koji se dvoume između HDZ-a i Mosta nezavisnih lista, dijela umirovljenika i tako dalje. Još važnije, Mandić želi pridobiti onaj dio gradskih članova HDZ-a koji su, da se tako izrazim, i dalje neodlučni koga podržati, njega ili župana. On sebi zapravo jača poziciju. Mandić u ovaj projekt ulazi da pridobije članove vlastite stranke. Dio nestranačkih, posebno apolitičnih, Karlovčana vjeruje da je čitava ova promjena s Danima piva odrađena da gradonačelnik pokupi njihov glas. Možda i jest, ali je to sekundarna stvar i najviše se odnosi na mogući Mandićev cilj da utječe na imidž stranke koju u Karlovcu ipak ne smatraju urbanom, te da nadogradi vlastiti imidž kao urbanog karlovačkog gradonačelnika.
Prema tome, karlovačka oporba mora glasno i ustrajno ukazivati na ove činjenice, mora ukazivati i na to da je politički motiv gradske vlasti stranački interes, a ne interes grada. Onaj tko misli da je glavni sukob između grada i sela, vara se. Onaj tko misli da se ovdje radi o organizaciji koji će bendovi svirati, kakva će se hrana jesti, koliko će štandova biti prisutno – također se vara. Ovdje se radi o borbi za gradske članove HDZ-a i u odnosu na nju primarno će se podešavati vidljivi detalji manifestacije. Čak se može reći da je ovime zaista počela borba za gradonačelničku kandidaturu, ali ne unutar karlovačke političke scene, nego unutar vladajuće stranke.
Koliko je ta stranka samouvjerena i bahata, a možda i s razlogom s obzirom u kakvom je stanju oporba, pokazalo se najviše kod nedavnog slučaja koranskog zida. Tada se moglo vidjeti kakva je objektivna pozicija gradonačelnika, a kakva župana. Jedino se možda moglo više uraditi na političkoj mobilizaciji (protiv lokalne vlasti), a ne toliko ići prema privatniku jer se time suštinu tog skandala krivo usmjerilo. Posljedica je bila indirektna usluga upravo gradonačelniku, što je on iskoristio za već spomenuti sukob u stranci da si podigne rejting, ne samo među građanima, nego i među svojim članstvom. Indirektna usluga Mandiću sastojala se u tome što se inicijativa bila fokusirala samo na vlasnika tvrtke Lana commerce Nikolu Hanžela kao ulagača, pa je Mandić na kraju izašao kao spasitelj situacije. Posebno jer je poznata zagrebačka novinarka komunicirala sa županom najviše i pritom njegove izjave suočila s činjenicama.
Na kraju, ovaj tekst pišem jer se, gledano iz oporbene perspektive, razvija bitan politički paradoks. Ako oporba u svom djelovanju bude uspješna, Mandićev položaj će slabiti, a to znači da će jedinstvo unutar HDZ-a jačati. Pa će u tom smislu uspješna oporba dobiti manje razjedinjeni HDZ. Obrnuto, ako oporba nije uspješna, Mandićev položaj će jačati, građani će ga sve više prihvaćati, a jedinstvo u stranci slabiti. Sve ovo govori da bi stranka mogla biti oslabljena iznutra, pa bi karlovačka oporba tako uz sebe mogla imati i slabiji HDZ. Međutim, logika političke situacije je tu zaista neumoljiva i vrlo jednostavna – slabiji HDZ i dalje je jači od slabe oporbe.
Sve ovo znači da oporba mora ojačati i da mora početi politički djelovati, da mora što prije početi raditi. Prije svega mora djelovati zajednički i u prvi plan stavljati izgradnju infrastrukture koja će joj omogućiti da do Karlovčana uopće dođu njene ideje. Ne može pristati na stanje u kojem oporbeni akteri ni u snu ne mogu dobiti 20 minuta na lokalnoj, da ne govorim o nacionalnom televiziji. Pritom HDZ ove pogodnosti ima, ako ništa, zbog toga jer su na vlasti pa imaju službene funkcije. Onim građanima Karlovca cinicima (zapravo razočaranim biračima) koji će odmah primijetiti: „Ma koja oporba! To ne postoji.“, moram odgovoriti da se upravo zato i obraćam oporbi u koju dakako ubrajam i sebe jer je oporba u ovom trenutku kao cjelina – na niskim granama. I zato je moramo ‘obnoviti’ kako bi ojačala, kako bi iz oporbe u sprdnji, postala oporba kojoj se ne smiju, kako bi oporba u govoru, ona postala oporba na terenu, u stvarnosti. I konačno, da bi mogla pobijediti na izborima, srušiti HDZ i preporoditi Karlovac.
