Odrastanje u Karlovcu: Prijateljstvo nas je stizalo

Mi došljaci u prvi mah smo se pribojavali kako će nas ta domicilna prihvatiti, ali veoma brzo se pokazalo po istim pravilima po kojima su nešto bitno u svom svijetu postigli njihovi roditelji. Već ako si bio odličan učenik postao si njihov, a još uz to uspješan sportaš, vičan nekom muzičkom instrumentu ili dojmljivom literarnom izrazu... Upravo zbog toga što su nam ta djeca bila uzor i sami smo u životu mnogo toga dobrog napravili

Autor: Milan Jakšić

Odnos selo-grad na našim hrvatskim prostorima, pa tako i u Karlovcu, dakako i mnogo šire, uvijek je u povijesti traumatizirao i seljake koji su dolazili živjeti u gradove i građane koji su ih primali sebi u društvo, nekada jače nekada slabije. Ovisilo je to, prije svega, o razlozima takvih migracija, ali i naravima bilo izvornog ili pridošlog stanovništva.

Tako sam i ja s roditeljima i bratom kao petogodišnjak, rođen u južnoj Lici, stigao u prvo karlovačko stambeno naselje izgrađeno početkom 1950-tih godina, preko puta kina Luksor. Najprije se zvalo Radničko naselje, ali ne dugo – preimenovano je u Naselje Nade Dimić. Vjerojatno je netko smatrao da je ipak bilo mnogo važnije prvo zemlju osloboditi od okupatora i domaćih izdajnika, čemu je N. Dimić doprinijela i svojim životom, da bi se potom moglo uspostaviti socijalistički poredak sa radničkom klasom kao njegovim glavnim opravdanjem.

Moje rodno selo, danas bez ljudi, posljednjih deset godina pokušavaju kupiti Nijemci, Rusi, Nizozemci i ini kako bi ga pretvorili u turistički raj na nadmorskoj visini od 850 metara. Ali dio izbjeglih mještana hoće prodati posjed, a drugi neće pa tako od prodaje nema ništa. Svaki od potencijalnih kupaca želi selo u komadu. Oni koji ne žele prodati imovinu još se nadaju da će se jednog dana vratiti kući, ako ne oni sami onda netko od njihove djece ili unuka. Kažu ako hoće Nijemac tamo doći, zašto ne bi netko od njihovih potomaka koji žive u Njemačkoj – jer takvih je tamo iz mog kraja sve više – ne samo uspješnom integracijom u njemačko društvo udahnuvši neke njegove poslovne instinkte, već ih prema Lici poguravši i emocijama koje stranac tamo ne može imati. „Što nam bi kad odosmo odande“, upitah se mnogo kasnije, ali tek toliko da bih malo uljepšao svoja sjećanja na djetinjstvo. Kako, uostalom, preskočiti dio povijesti koji se ispriječio između odlaska iz rodnog mjesta i nostalgije koja uvijek dolazi prekasno da bi čovjek od nje imao nekakve vajde?

Nisam tada razmišljao o tome kako ću se snaći u novoj sredini, vjerojatno će takav teret prilikom selidbe u nepoznato uvijek na svojim leđima ponijeti stariji čije će iskustvo lakše osjetiti novu sredinu nego dječja pomalo agresivna znatiželja izrasla upravo na životnom neiskustvu. Tako niti od djece na koju sam tada odmah naišao, bilo kao ja pridošle u Karlovac i one rođene u Karlovcu, nisam ništa očekivao osim meni do tada poznatog dječjeg svijeta. Jedno vrijeme je tako trajalo, a onda se u mojim predodžbama o djeci i njihovim roditeljima koje sam sretao nešto počelo mijenjati.

Mi došljaci bili smo u prvo vrijeme po mnogo čemu slični susjednoj radničkoj djeci – po odijevanju i ponašanju. Dobro smo se slagali. Jedni na druge bili smo upućeni po sili skromnih mogućnosti koje nam je tadašnje društvo moglo pružiti. Nas je prijateljstvo stizalo, da smo mu htjeli pobjeći ne bismo u tome uspjeli. Nisu nas tada jedne o drugih odvajali ni digitalni kablovi ni smartphone radio-valovi? Pomagali su ljudi jedni drugima pošto su i sami bili u situaciji da trebaju nečiju pomoć.

Prava trauma za nas makar one najmlađe došljake, dogodila bi se kada bi vlast starosjedioce na neki način diskriminirala u odnosu na pridošlice dajući im ustupke, mada to nije bilo pravilo. Evo jedne takve situacije. Negdje krajem 1960-ih godina prošlog stoljeća vlasti su donijele odluku da se u vojne stanove Naselja Nade Dimić uvede parno grijanje – u tri stare i u međuvremenu dvije novoizgrađene zgrade. „Šta to znači, da civilne zgrade neće dobiti takvo grijanje, da će se i dalje grijati na drva i ugljen“, upitao sam nekoliko ljudi sa višim činovima i jednako takvim političkim funkcijama. „Kako ćemo mlade privući da se bave vojnim pozivom, ako nemaju sve uvjete za normalan život. Pa i ove tvoje prijatelje. Neka se prijave u vojnu akademiju pa će kad je završe useliti u stanove koji će imati centralno grijanje. Vojnici moraju imati dobar životni standard da bi i na taj način bili motivirani za obranu zemlje“, glasio je odgovor.

Nisam siguran da li je ova priča stigla do mog prijatelja Vlade Grgurića, imao je u to vrijeme četvero braće i još jednog po ocu, jedan drugom bili su do uha, ali upravo je on odlučio da se upiše u vojnu školu. I to u zrakoplovnu gimnaziju u Mostaru. Nakon nje se moglo dalje na vojnu zrakoplovnu akademiju u Zadar. Primljen, je ali nije dogurao do kraja. Vratio se kući uvjeren da je za njega nešto mnogo produhovljenije od vojske. Završio je filozofski fakultet i opet odlučio da ni to nije za njega već pomoć drugim ljudima. I to bioenergijskom terapijom. Jedan od prvih pacijenata bio mu je Danko Plevnik, vjerojatno više po nagonu svog istraživačkog duha nego što je za to kod njega bilo nekih zdravstvenih razloga. Ovaj njegov specifični istraživački altruizam u formi laboratorijskog miša koji ima svijest o svojoj žrtvi u ime znanosti, Plevnika je umalo stajao glave. Nakon nekoliko Vladinih ćiribu-ćiriba vrtnji dlanovima iznad pacijentove glave oblio ga je hladan znoj i pjena mu navrla na usta. Vlado je tog trenutka dokazao svoj bioenergetski potencijal, a Pleva, srećom, ipak preživio.

Kad sam navršio 18 godina primljen sam u Partiju i odmah dobio partijski zadatak – nagovoriti svoje prijatelje civile iz susjedstva, mahom Hrvate, da uđu u Savez komunista Jugoslavije kako bi se poboljšala nacionalna struktura SK, ali kako kad im niste u stanove ugradili parno grijanje? „Sram me da ih tako nešto uopće pitam“, planuo sam smatrajući kako je glupo od nekoga tražiti nešto uzvišeno postavljeno, a za uzvrat mu eventualno ponuditi priču kako će do radijatora mnogo lakše sa partijskom knjižicom nego bez nje. Nikada mi više nitko nije dao takav zadatak, a kako je sve to skupa završilo sa civilnim stanovima 50 godina kasnije, najbolje govori moj susret ovih dana ispred jedne od tih zgrada sa Jožicom Grubešićem, nešto mlađim od mene, koji je klečeći na betonu jednom rukom ubacivao izrezana drva u podrum, a drugu držao uz tijelo jer mu se savila od išijasa. E, sirotinjo i bogu si teška, bila i ostala.

Iz rutine veselog djetinjstva, družeći se sa sebi sličnima, kada sam češće s roditeljima počeo odlaziti u grad našao sam se odjednom pred klincima koje sam smatrao toliko drukčijima da me to čak uplašilo. S obzirom da je moja mama primijetila da su majke mojih i bratovih vršnjaka iz civilnih zgrada sklone prilično radikalnim izvanjskim intervencijama na modnim uzorcima svoje djece, i ona je odlučila da nam baš svaki puta, ako nešto od odjevnih predmeta dotraje, ne kupuje novu odjeću već je išla na tu njihovu mnogo jeftiniju varijantu – zašila bi nam zakrpu na guzicu. Novu odjeću redovno bismo dobili nešto kasnije, to jest u skladu s tempom društvenog razvoja. Nije teško zamisliti kako sam se osjećao sa zakrpanim hlačama kada bih sreo Dubravka Delića, samo koju godinu starijeg od mene, kojeg smo mi djeca zbog njegovog lovačko-skautskog stila odijevanja doživljavali kao britanskog princa u vrijeme dvorskog lova na lisice.

Tada sam prvi puta sreo pravu gradsku djecu. Lijepo obučenu, pristojnog ponašanja, tihu i poslušnu. Njihov drukčiji izgled i ponašanje nisu bili posljedica boljeg materijalnog stanja njihovih roditelja nego porodična navika stečena u neko drukčije predratno vrijeme. Njihovi roditelji nakon rata bili su razvlašteni – oni imućniji materijalno, a ostali; liječnici odvjetnici, profesori, državni službenici više mentalno. Bili su u psihološkom procjepu između zadovoljstva što je rat završio i nedoumice kako će to sada dalje izgledati. Imali su svoj intimni sistemski problem, sve uostalom što su stvorili nastalo je u vrijeme njihove slobodne inicijative, a sada odjednom pojedinačni uspon na ljestvici uspješnosti ovisit će o nekome drugom.

Njihova djeca u većini slučajeva bila su odlični učenici, prvi karlovački studenti bili su iz njihovih redova, išli su u Glazbenu školu Karlovac, glumili u Gradskom kazalištu „Zorin domu“… Sjećam se da je pokojni liječnik Nino Šikić kao dijete imao ulogu u predstavi „Junaci Pavlove ulice“. Kad je moja porodica jednom u šetnji srela njegovu posebna čast mi je bila da mojima kažem: „Evo vidite ovaj dečko je glumac“.

Mi došljaci u prvi mah smo se pribojavali kako će nas ta djeca prihvatiti, ali veoma brzo se pokazalo po istim pravilima po kojima su nešto bitno u svom svijetu postigli njihovi roditelji. Već ako si bio odličan učenik postao si njihov, a još uz to uspješan sportaš, vičan nekom muzičkom instrumentu ili dojmljivom literarnom izrazu… Upravo zbog toga što su nam ta djeca bila uzor i sami smo u životu mnogo toga dobrog napravili.

Foto: KAfotka

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije