Usvajanjem trećih izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana Grad Karlovac je uvažio primjedbe građana okupljenih u Građansku inicijativu „Spasimo Koranu“ i oko nje te zadržao odredbe koje se odnose na prostor nekadašnjeg Hotela „Korana“, što znači da nikakve zakonite izgradnje takozvanog protupoplavnog zida na tom području ne može biti, posebice ne onog od dva i pol metra visine s metar i pol žičane ograde na vrhu te 195 metara dužine kakav su zamislili ulagač Lana commerce, odnosno njezin vlasnik Nikola Hanžel i projektant Mario Furač iz dugoreške tvrtke Ingrad. Ujedno je zadržana obveza raspisivanja urbanističko-arhitektonskog natječaja za konačno prostorno uređenje možebitnog hotela – ne možemo kazati niti budućeg s obzirom na neka svjedočanstva, primjerice projektantice zdanja iz 1979. godine Đurđice Lipovšćak da ulagač, s kojim je svojedobno surađivala, nije niti zainteresiran za izgradnju hotela. Podsjetimo, Đ. Lipovšćak je to ustvrdila u portalu Aktiviraj Karlovac kada je ujedno upozorila, do sada neistraženu tvrdnju – barem o istrazi saznanja nemamo – da na mjestu gdje se htjelo izgraditi zid stoji zakopan i zaboravljen spremnik mazuta, pa bi namjeravani zahvat mogao uzrokovati ekološku katastrofu, što Županija karlovačka, kada je izdavala pozitivno rješenje Lani commerce za izgradnju zida jer to ne šteti ekološkoj mreži, nije uzela u razmatranje. Takvih je rješenja ulagač prikupio od javnopravnih tijela podosta temeljem Pravilnika o jednostavnim građevinama, umjesto po Zakonu, i gotovo je sigurno da bi podignuo zid, bez obzira na tvrdnje gradonačelnika Damira Mandića, da se građani, opća i stručna javnost, nisu udružili protiv toga. Zar bi to bio prvi put da para zavrti gdje burgija ne može?
U svakom slučaju, još jednom se pokazalo kako organiziran i promišljen građanski otpor nezakonitostima i štetnim politikama vlasti može uroditi plodom i kako građanski aktivizam igra važnu ulogu u očuvanju vrijednosti lokalne zajednice i njezinog sveopćeg razvoja, i to upravo suprotno onima koji tvrde da ovakvo oponiranje namjerama, primjerice ovakvim investicijama, ograničava gospodarski rast. Takav aktivizam može pogodovati i ulagaču, ako odluči poslušati pa i uvažiti argumente građana, a ne da kao nekakav buldožer gazi norme gradskog života i gradske vrijednosti pred sobom „zato što je to njegovo privatno vlasništvo“. Prisjetimo se samo Hanželove bahatosti kada je prilikom rušenja devastirane zgrade hotela bez ikakvog razloga, i usprkos brojnim javnim apelima da to ne čini, između ostalog i tadašnjeg gradonačelnika Damira Jelića, današnjeg karlovačkog župana, uklonio stablo močvarnog čempresa koje je krasilo taj prostor i koji je svaki projekt hotela uvažavao i ugrađivao u arhitektonsko rješenje. Hanžel je iz čiste oholosti to drvo uklonio i time nije, naravno, pridobio simpatije velikog dijela građana. Ono što je izgradio na Korani, što god to bilo – oni to nazivaju prvom fazom rekonstrukcije hotela – još je jedan primjer njegove bahatosti.
U ovom slučaju su isplivale na površinu i indicije o korupcijskom odnosu vlasti i ulagača, konkretno oko navodnog obećanja, kako Hanžel tvrdi, da će mu se pogodovati prilikom izmjena prostornog plana. Upravo je to narušavanje investicijske klime jer takvi netransparentni odnosi nisu privlačni ozbiljnim investitorima, odnosno nije privlačan sustav koji takve odnose omogućuje, a koji se u teoriji naziva kronističkim kapitalizmom. Obilježavaju ga netransparentni, „pajdaški“, odnosi između kapitala i vlasti, pa se onda taj nepotistički sistem – kod nas ogledan prvenstveno kao klijentelizam – širi kapilarno kroz čitavo društvo, a sve se to pravda očuvanjem socijalne ili političke stabilnosti koja nerijetko postaje samoj sebi svrha. Naravno, postoje i gore politike od opisanih, a mogu se raspoznati u anarhoidnim zagovorima antisistemskih stranaka kao što je, primjerice, Živi zid. Mnogo su pogodniji uvjeti za gospodarski rast kada postoje jasna demokratska pravila, kada su institucije jake, a uprava od politike što neovisnija, kada u nekom društvu postoji jak civilni sektor kao korektiv i kada su grane vlasti u međusobnoj ravnoteži i međusobno se kontroliraju, drugim riječima kada postoji transparentna struktura i institucionalni način upravljanja i djelovanja u društvu, a ne kada vladaju netransparentne personalne veze između gospodarskih i političkih moćnika.
Jedan od razloga stagnacije Karlovca je svakako i izostanak građanskog aktivizma na području javnih politika odnosno apatija i nepolitičnost/antipolitičnost koji su zahvatili čitavu zajednicu, što je posljedica partitokratskog uređenja koje dovodi do lokalne demokracije kao farse koja omogućuje izbor gradonačelnika na rubu legitimiteta. U prvome redu je problem Hrvatska demokratska zajednica jer je, s iznimkom jednog četverogodišnjeg mandata kada je na vlasti od 2001. do 2005. godine bila koalicija predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske, upravlja Karlovcem od 1990. godine. Temeljem nekadašnjeg značaja Karlovca i dalje je prisutan lokalpatriotski ponos kod velikog broja Karlovčana, no on je sve manje zasnovan na dobrim pokazateljima. Jedan od pokazatelja lošeg stanja grada je i nemogućnost promjene loše vlasti – ova se toliko utvrdila da treba izuzetan napor kako bi ju se pobijedilo u hendikep izbornoj utakmici. Mnoge sredine na koje velik broj Karlovčana gleda možda i s visine, kao što je Ogulin, ili Slunj, su promijenile vlast, dokazale postojanje demokratskog kapaciteta i života, a Karlovac i dalje tavori u sibirskoj distopiji made by SKHDZ, istinski nasljednik komunističke tehnologije vladanja u Hrvatskoj, Karlovačkoj županiji i njezinom glavnom gradu.
No, dok će biti građanskog aktivizma i građanskog pritiska na politiku, kako opozicijsku tako i vladajuću, postojat će šanse da se uznapreduje u standardu i ostvare uistinu veliki gradski potencijali. Dokaz je opet GI „Spasimo Koranu“ koja je, u suradnji s 4151 potpisnikom peticije i mnogim drugim građanima, odnosno javnim mnijenjem, pritisnula strukture i one su se morale tome prilagoditi, pa makar po cijenu zamjeranja jednom od najvećih donatora SKHDZ-a. Utoliko je pošteno odati i priznanje gradonačelniku što je u konačnici podnio prihvatljiv prijedlog trećih izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana i većini u Gradskom vijeću koja je taj prijedlog usvojila. Kako god slekavo došli do tog cilja, ipak se došlo. Isto se odnosi i na uvažavanje stručne javnosti po pitanju očuvanja obveze raspisivanja natječaja za izgradnju nebodera u Nazorovoj ulici kod velikog pothodnika, koji će uskoro dobiti novu hidroizolaciju, što je dobra vijest za preostale tamošnje obrtnike koji su se desetljećima mučili s prokišnjavanjima, te pješake koji su padali poput zrelih krušaka po sklizavim podovima.
Primjedba kako će Grad Karlovac, što je najavio gradonačelnik u svom sumanutom (nekoherentnom) obraćanju javnosti na početku afere sa zidom na Korani, financirati ulagaču raspisivanje natječaja, umjesto da to sam obavi, može donekle stajati, no ipak se mora priznati da je to rješenje – utemeljeno na tome da natječaj mora obuhvatiti i gradsko zemljište – bolje od onoga da se natječaj i izbor projekta prepusti isključivo ulagaču vrlo upitnog ukusa i shvaćanja javnog dobra.
Kao problem opstaje svijest dobrog dijela građanstva da postoje dežurni aktivisti kojima se uvijek može obratiti u vezi nekog problema, odnosno od kojih se očekuje da reagiraju na svaki prijepor. Nerijetko su pripadnici GI „Spasimo Koranu“, primjerice, slušali primjedbe zašto se ne bave nekim drugim problemom, odnosno kada će se tim nekim drugim društvenim problemom pozabaviti kao da te predlagatelje bilo tko priječi u tome da se aktiviraju i pokrenu vlastitu inicijativu, skupnu ili individualnu, za rješavanje tih problema.
Aktivizam povezan s koranskim sporom je još jednom pokazao da moć moćnika nije apsolutna, te da građanski aktivizam vrti gdje ne mogu niti burgija niti pare, pa neka to bude naravoučenije iliti pouka koju možemo izvući iz ove koranske sage.
