Loncu poklopac: Domoljublje i domojeblje II

Dok je nacionalistička HDZ-ova vlast svečano otkrila nekakvu glupost na Vukovarskoj šetnici, unagrđujući gradski prostor, i to samo zato što je od Vukovara i njegove tragedije u nacionalističkoj Hrvatskoj urađen destruktivni šovenski mit koji služi isključivo vladajućoj kasti, nacionalno sumnjiva SDP-ova vlast je u istoj četvrti podigla spomenik poginulim braniteljima koji zbog njega nastavljaju simbolički živjeti svakom vožnjom mladog skejtera niz čelične karlovačke rijeke

Autor: Marin Bakić

Tomislav Kuhar je blago Karlovca. Ovaj umirovljenik iz Senjske ulice, kojega često viđamo na biciklu i po raznim događanjima je simbol aktivnog građanina, uzoran primjerak izumrle vrste odgovornih prema svojoj zajednici.

Već smo pisali o tome kako štopericom mjeri za radijskog prijenosa koliko se na sjednicama Gradskog vijeća kojim i kakvim temama daje prostora, što je nevjerojatno, već što prati sjednice tog predstavničkog tijela, koje smo svojedobno nazvali najdosadnijim hororom ikada, je podvig za sebe. Gospodin Kuhar je, dakle, angažirani građanin bez ikakvih materijalnih, političkih i inih interesa. Njegov jedini interes je da sebi dok je još na ovome svijetu, svojoj i tuđoj djeci, svojim i tuđim unucima, omogući bolji Karlovac, da tome doprinese onoliko koliko može. Takvi ljudi, kojima je stalo do svoga grada, a koji nisu tu pali s padobranom na najviše dužnosti da poberu kojekakve plaće i sinekure, uviđaju gdje u Karlovcu nešto ne štima.

Tako je gospodin Kuhar nekidan provozao autora ovog ogleda po Novom centru, u kojemu obojica živimo, iako se iz nekog razloga njegova stambena zgrada u Senjskoj, prije nekadašnje picerije Rialto, službeno računa kao Luščić, i ukazao na čitav niz detalja koji svjedoče o zanemarenosti ove najmnogoljudnije karlovačke četvrti, ali i odnos struktura prema čitavom gradu. Uistinu, kada bi se te sitnice popravile, dojam bi bio umnogome bolji, odnosno bolje bi bilo ozračje. Riječ je o sitnim problemima, ali višegodišnjim, pa i višedesetljetnim kao što su aljkavo sanirane bankine na križanju Meštrovićeve i Senjske, aljkavo zakrpani asfalt, nikada sanirane pješačke ploče ispred Kauflanda koje su se „odlijepile“, nikada sanirani stupovi javne rasvjete također ispred Kauflanda kojima su odavno već otpale ukrasne ploče na postoljima, o užasnoj slici grada koju stvaraju uistinu neugledne žardinjere pokraj ulaza u pothodnik sa strane gradske tržnice, pokraj kojih je uništeni i hrđavi stalak za bicikle, te iste takve žardinjere na parkiralištu preko puta Mekdonaldsa, o rupama od granata na glavnom ulazu u tržnicu te o čitavom nizu drugih problema, no Kuharove primjedbe ne zanimaju lokalnu javnost, pa se na njih nitko nije osvrnuo.

Međutim – da se nastavimo baviti domoljubljem i domojebljem kao i u prethodnom tekstu – Kuhar ovime još jednom pokazuje da je istinski domoljub i lokalpatriot, i to ne neukusnim hrvatovanjem nego suptilnim radom za javno dobro. Kuhar se zadržao na tim malim problemima ne osvrćući se na krupnije, a ti sitni proizlaze upravo iz tih krupnih. Zašto je, dakle, grad zanemaren?

Prošlog tjedna smo pisali o redikuloznom otkrivanju redikulozne replike vukovarskog vodotornja na Vukovarskoj šetnici, ali osjećamo potrebu da taj primjer neukusnog i primitivnog domojeblja usporedimo s obližnjim primjerom istinskog domoljublja. Dok domojebi iz Hrvatske demokratske zajednice, baštine, osim tehnologije vladanja iliti kadroviranja jer, po receptu učitelja Josifa Visarionoviča Staljina kadrovska politika je jedina prava politika, i nasilan ideološki odnos prema povijesti, mitologizirajući je, karikirajući i sankcionirajući na ovaj ili onaj način svakoga tko ne dijeli njihovo gledište na prošlost, ne baštine i socijalistički osjećaj za estetiku. Kada bi se samo pogledalo što se sve izgradilo i koji su umjetnici bili angažirani na izradama spomenika revoluciji i borbi u razdoblju od 1945. do raspada Jugoslavije, i to usporedi s replikom vodotornja i sličnom neuglednom javnom plastikom koju je SKHDZ posijao po Lijepoj Našoj, dalo bi se zaključiti da je ovo društvo od 1990. naovamo drastično sunovraćeno. S time bi se mnogi i složili, a ovdje potpisani autor samo djelomice, no to nije niti presudno.

Presudna je u ovom trenutku sljedeća usporedba koja je vidljiva na samo stotinu metara udaljenosti u Novom centru. Dok su SKHDZ i Damir Mandić, gradonačelnik-padobranac koji iz nekog razloga nije kao branitelj sudjelovao u ratu, a mogao je, ali je zato veliki domoljub, kako on misli, a po nama domojeb koji sudjeluje na lokalnoj razini u pravljenju farse od Domovinskog rata, čemu pridonosi i pobratimstvo Karlovca i Vukovara dok njime upravlja reakcionarni Ivan Penava, a u biti je dio kaste koja domojebljem legitimira svoje prevladavajuće pozicije koje im omogućuju iskorištavanje javnog dobra i javnih resursa, podigli repličicu vodotornja, umjesto da su 40.000 kuna gradskog novca uložili u dovršenje projekta uređenja jezerca u istom kvartu, veleizdajnička vlast predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske, koja je od osamostaljenja Hrvatske imala jedinstvenu priliku voditi Karlovac u jednom mandatu, 2005. godine je osigurala uređenje trga između palače pravde i Mekdonaldsa te na tome mjestu postavljanje jednog od najljepših spomenika u povijesti ovoga grada – onog posvećenog poginulim hrvatskim braniteljima s područja Karlovca, čija su imena uklesana u taj nehrđajući čelik. Učinila je to na inicijativu Udruge roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata.

U aktualnom broju Karlovačkog tjednika arhitekt Boris Morsan je iznio još jednom skepsu prema raspisivanju arhitektonsko-urbanističkih natječaja jer su u Hrvatskoj uglavnom namješteni i biraju se osrednja rješenja, ali i sam priznaje da to uvelike ovisi o namjeri onoga tko natječaj raspisuje odnosno članova žirija. Upravo je spomenik na trgu ispred sudske zgrade u Karlovcu izabran na natječaju na koji je prijavljeno 20 idejnih rješenja. Kao što je poznato, pobijedilo je ono Alema Korkuta, Damira i Ljudite Ljutić. Korkut je jedan od najboljih hrvatskih kipara srednje generacije koji nije samo u Karlovcu ostavio svoj javno-plastični trag. Njegov karlovački rad je potpuna opreka onome što je aktualna vlast napravila s replikom vodotornja stotinu metara dalje – spomenik poginulim karlovačkim braniteljima je estetsko i funkcionalno oplemenjivanje javnog prostora i kao takvo najbolji mogući spomenik palim braniteljima Karlovca, dok je ono što je gradonačelnik-padobranac otkrio nekidan jednostavno ruglo i karikatura. To nije važno samo iz prostornih i komemorativnih razloga, nego i kao odraz duha onih koji su radili na jednom i drugom projektu.

SDP-ova vlast je za odabir najboljeg idejnog rješenja za spomenik u Novom centru oblikovala Stručno povjerenstvo za pripremu i provođenje postupka javnog prikupljanja ponuda za idejno rješenje i Ocjenjivački sud za odabir najkvalitetnijeg rješenja kojeg su činili tadašnji SDP-ov gradski pročelnik, nota bene hrvatski branitelj koji tu činjenicu i svoj identitet ne vulgarizira, Mladen Rakočević i uglednici kao što su akademik Tonko Maroević, sveučilišni profesor i arhitekt Mladen Obad Šćitaroci, povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov i njegov kolega po struci iz Gradskog muzeja Karlovac Igor Čulig.

Eto, dakle, još jednog primjera razlikovanja između domoljublja i domojeblja – dok je nacionalistička HDZ-ova vlast svečano otkrila nekakvu glupost na Vukovarskoj šetnici, unagrđujući gradski prostor, i to samo zato što je od Vukovara i njegove tragedije u nacionalističkoj Hrvatskoj urađen destruktivni šovenski mit koji služi isključivo vladajućoj kasti, nacionalno sumnjiva SDP-ova vlast je u istoj četvrti podigla spomenik poginulim braniteljima koji zbog njega nastavljaju simbolički živjeti svakom vožnjom mladog skejtera niz čelične karlovačke rijeke.

Djela, a ne riječi, sitnice, a ne pompe – domoljublje, a ne domojeblje.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije