Vera u gledalištu: Šestanu sretno, nama neka je sa srećom s obzirom na njegovu nasljednicu

Vještinom pučkog govornika, demagoški vješto, dao je karlovačkom puku i pučko kazalište. Dobili smo valjda svoje „gradsko“ kazalište  kakvo zaslužujemo, svog za to zaslužnog velikana kojeg smo okrunili najvišim gradskim priznanjima i nagradama i svoj trenutak tuge i očaja što  isti odlazi, nakon što se ukazala bolja prilika ili kako je sam jednom odgovorio na otvoreno pitanje, što je to zgriješio kad je završio u Karlovcu, „Vozio sam se okolo, pukla mi guma na biciklu, pa dok je ne pokrpam, eto me tu.“

Autor: Vera Mitrović Vrbanac

„Povijest je, između ostalog, i zapis o fantastičnim i općenito pakosnim trikovima kojima je kulturom zaluđeno čovječanstvo izigravalo samo sebe. A zlosretna se igra nastavlja.“

Aldous Huxley

Kratko i ne baš snaženo odjeknula je vijest o imenovanju Irene Božičević kao ravnateljice Gradskog kazališta „Zorin dom“. Kratko, kao i sve vijesti koje na brzinu malo dignu prašinu i brzo padnu u drugi plan jer već stigne nova, a još kraće kad je u pitanju vijest iz kulture.

Kada se radi o kulturi, malobrojni imaju što za reći, istrese se uglavnom poneka frustracija na društvenim mrežama, na kojima taj „terapijski“ segment nikako nije zanemariv, i čuje se tek poneki tanani glasić oporbe na Gradskom vijeću koja uglavnom “fula ceo fudbal“ i sve ostane na tome.

Nije stoga začudilo da se, od Kazališnog vijeća izabranoj i od Gradskog vijeća potvrđenoj, o novoj ravnateljici Gradskog kazališta, raspravljalo jedino u kontekstu njezinog navoda u životopisu da je članica vladajuće političke stranke od 1990. godine. O programu i sposobnostima, naravno, nitko niti slova, a dalo bi se itekako.

Dulje i snažnije prije samog imenovanja nove ravnateljice, odjekivala je vijest o odlasku njezinog prethodnika i rastanku s njim. To smo pregrmili gromoglasno tugujući u izražavanju svojih „malo“,  „nimalo“ i „vrlo“ građanskih  stavova, uglavnom kroz statuse na društvenim mrežama.

U jeku „Zvjezdanog ljeta“, manifestacije koja traje mjesec dana,  a povodom obilježavanja velike 440. obljetnice  osnivanja Karlovca i koja vrvi programima svih vrsta i podvrsta, na svim vanjskim i unutarnjim lokacijama, došao je i zadnji radni dan ravnatelja Gradskog kazališta „Zorin dom“ Srećka Šestana.

Vrhunac tuge, jada i čemera pretočio se u euforičnu nadrealnu predstavu koja je zasjenila mnoge na samom „Zvjezdanom ljetu“. Kao da se u dijelu Karlovčana probudio arhetip prapočetaka nastanka kazališta iz vremena antičke Grčke i ritualnih slavljena boga Dioniza, u  želji da se ravnatelju, kojem su pripisana gotovo sva božanska svojstva, upriliči dostojan ispraćaj. Priređena je tako „oproštajka“ koja je kulminirala apsolutnom krunom karlovačke žabarije, imenujući omiljeno mjesto na kojem je voljeni vođa karlovačke kulture stolovao „Trgom zvijezde Šestanove“. Za neupućene, ako takvih ima, „Trg“ je barski sponzorski stol s pripadajućom stolicom na prolazu između službenog ulaza u kazalište i „Kazališne kavane“, veličine četvorni metar na kojem je dane i noći provodio ravnatelj uz obaveznu kriglu piva i budnim okom pratio rad svojih djelatnika uz obavezne usputne audijencije na kojima je primao karlovačke kulturnjake i sve one koji se tako osjećaju.

Na tom kultnom mjestu hrama karlovačke kulture, u oproštajnom druženju, svatko tko je u kazalištu i oko kazališta nešto radio za trajanja tog mandata i pol, uslikao se s karizmatičnim vođom, dragim nam brkatim Dalmatincem koji se na svakoj drugoj fotki visoko podignutih ruku u stilu zemljaka Miše Kovača oprašta s dragim mu Karlovčanima, a apsolutni vrhunac je javni ispraćaj iz grada u pratnji Moto legije, koja mu netom prije dodjeljuje počasno članstvo i uz hvalospjeve i zahvale za sve što je učinio za njih i za Karlovac prate ga na motorima dok vođa odlazi u bijeloj limuzini. Slike i video kadrovi dostojni groteskno-simboličkih scena iz filmova Emira Kusturice, preplavljuju društvene mreže, a sve se ažurno objavljuje i na službenoj Facebook stranici kazališta.

Kada je Šestan dolazio u Karlovac dočekali su ga karlovački kulturnjaci sa strahopoštovanjem i latentnom suzdržanošću, svakako s respektom stručnjaka i znalca, ali i politički snažnog igrača, no pomalo zbunjeni činjenicom da je takav kalibar zaglavio u Karlovcu. Šestan je brzo i vješto zaplivao u karlovačkim malim baricama u kojima su, svatko u svojoj, tiho kreketali isti ti kulturnjaci. Ne bi bio veliki problem ni manjim kalibrima od Šestana pomaknuti nešto na bolje nakon ravnatelja Zvonimira Ilijića kojeg ćemo pamtiti po aferi lažne diplome najbližeg mu suradnika, šetanju sa psom oko kazališne kuće i osnivanju Dječjeg zbora „Zorice“, gle čuda, upravo u suradnji i na inicijativu novoimenovane ravnateljice. Što se pak konkretnog svrhovitog kazališnog posla tiče, ta figura u ulozi ravnatelja u karlovačkom kazalištu nije ostavila ni „K“ od kulture.

Nakon takvog vođenja kazališta i za razliku od njega novi se prekapacitirani ravnatelj bacio zdušno na isključivo kazališni posao. Uz svako dužno poštovanje znanja i političkog autoriteta koji dobrano nadilazi lokalne okvire, počeo je nimalo lak posao postavljanja osnovnih stvari unutar kazališne kuće, potrebnih da bi se jedno kazalište uopće moglo tako nazvati. Pri tome, naravno, nimalo to ne radeći samozatajno, već upravo suprotno, osim kazališta sustavno gradeći i mit o svom liku i djelu. Neki su na taj stil tiho negodovali, dok su se neki drugi svesrdno uhvatili, svom svojom novoprobuđenom kulturnom gorljivošću, poduprijeti javno uzdizanje novog čelnika ustanove u kulturi i svojih programa usput.

Nekada je bilo uistinu teško gledati do kojih to razmjera ide, ipak, gledali smo tiho ili manje tiho negodujući, znajući da to ništa ne može promijeniti, a zaustaviti i nije bilo nikome u interesu, svi su htjeli kazalište kakvo zaslužuje ovaj grad, pod svaku cijenu.

Šestan je umješnošću iskusnog političara i demagoga vješto birao suradnike u gradnji onoga što je zacrtao, dok je svojom čovječnošću lagano stavljao na distancu one koji bi na bilo koji način to mogli dovesti u pitanje. Čovječnošću kažem, jer ništa u tom čovjeku nema osvetoljubivo, samo nije htio da ga smaraju neki „pseudokulturni intelektualci“ koji traže „dlaku u jajetu“, kao što je kvalitetniji kazališni repertoar, koprodukcije sa značajnijim nacionalnim kazališnim kućama i redateljima, suradnje s lokalnim umjetnicima i nezavisnom scenom, transparentno napisani programi javnih potreba u kulturi i financijski i programski…

Postavio je sve u kazališnoj kući po svojim mjerilima, od profesionalnog glumačkog ansambla i  repertoara koji isti igra, do osnivanja amaterskog plesnog ansambla pod sportskim nazivom „Karlovačka plesna reprezentacija“ – neupućenima se može pričiniti kao čisti altruistički čin.

Vještinom pučkog govornika, demagoški vješto, dao je karlovačkom puku i pučko kazalište. Dobili smo valjda svoje „gradsko“ kazalište kakvo zaslužujemo, svog za to zaslužnog velikana kojeg smo okrunili najvišim gradskim priznanjima i nagradama i svoj trenutak tuge i očaja što isti odlazi, nakon što se ukazala bolja prilika ili, kako je sam jednom odgovorio na otvoreno pitanje što je to zgriješio kad je završio u Karlovcu: „Vozio sam se okolo, pukla mi guma na biciklu, pa dok je ne pokrpam, eto me tu.“.

Čini se, ne samo da je guma pokrpana, već se zamijenilo prijevozno sredstvo i lansiralo se na raketni pogon do nacionalne kazališne kuće – Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.

Nije se Šestan štedio i pošteno je posao odradio u Karlovcu dane i noći provodeći u kazalištu, bespoštedno koristeći sve svoje menadžerske sposobnosti i raspoložive političke adute, bez kojih, istini za volju, nije moguće ni u jednom području u lijepoj nam našoj, ništa pomaknuti s mrtve točke. U karlovačkom kulturnom životu ništa ili pak zanemarivo malo, se moglo, ako Šestan to nije blagoslovio.

Mislim da, što se Karlovca tiče, iskreno, bez i trunčice sarkazma, možemo zatvoriti „Šestan“ poglavlje karlovačke kulture s: „Nek mu je sa srećom.“ Nama će ista biti itekako potrebna s obzirom na novo ime na čelu vodeće institucije u kulturi.

Bez obzira na  dugogodišnje članstvo u vladajućoj stranci, I. Božičević  još sedam života neće biti dovoljno dostići Šestanovu razinu menadžerskih sposobnosti, a Karlovcu možda još i 440 godina da prihvati da je grad, da ima pravo na svoj građanski identitet, da se ravnatelji trebaju imenovati prema stručnim referencama, da kad su ravnatelji samo rade svoj posao za koji dobivaju plaću iz gradskog proračuna i da se njihov rad vrednuje od strane struke, parametrima kao što su programi u kulturi, a ne brojem krigli ispijenih piva u raskalašenim pijankama u Kazališnoj kavani, koja je za tog mandata i pol postala i bila sve samo ne kazališna.

Možda bismo mogli, kad se stiša euforija oko ispraćaja, a stišat će se, hladnije glave pogledati što je realno napravljeno i ostavljeno Karlovcu i što je tu tako mesijanski originalno. Osvrt na noviju povijest karlovačkog kazališta koju pamtimo je da smo obnovu istog imali punih 14 godina, od 1987. do 2001. godine. Ako izuzmemo vrijeme posljednjeg rata kao olakotnu okolnost tog dugog roka, obnova je uz to trajala gotovo cijelo jedno desetljeće. Ravanateljica Ljerka Latković, koja ju je privela kraju 2001. godine, neposredno nakon toga najavljuje ponovno osnivanje profesionalnog ansambla, s jasno postavljenim planom za realizaciju – postavljanje dvije profesionalne predstave godišnje u kojima će biti angažiran barem jedan akademski glumac, rođenjem Karlovčanin, kako bi Karlovac u vremenu od tri godine dobio jezgru od najviše pet glumaca koja bi bila zametak stvaranja profesionalnog ansambla. Od tada više od cijelog jednog desetljeća prolazi do realizacije profesionalnog ansambla u Gradskom kazalištu „Zorin dom“.

Da sada na trenutak zanemarimo figure u ulogama ravnatelja i pogledamo dalje u povijest kazališta, kada je 1968. godine, odlukom tadašnjih vlasti ukinut profesionalni glumački ansambl, uz sve argumente tadašnje struke da su do tada u Karlovcu režirala sva najveća imena nacionalne kazališne scene, ostaje gorak okus da iste te figure postavlja i potezom pera miče vlast i politika, koja je valjda takva, kakvu narod i zaslužuje u svakom povijesnom trenutku.

Uglavnom, Šestan nije donio ništa vizionarski inovativno, što ovaj grad već nije imao, i već nije postavljao kao nužnost ponovnog imanja. Političkom podrškom, brzinom munje realizirao je profesionalni glumački ansambl, bez realnog dugoročnijeg plana kakvog je imala njegova prethodnica. Ta brzina je bila potrebna jer ionako nije namjeravao dulje dijeliti karlovačku kulturnu sudbinu, a istoj će sad trebati najmanje desetljeće da uistinu dosegne ozbiljnost i kvalitetu profesionalnog ansambla, naravno, ako politika to bude blagoslivljala i ako nove ravnateljske figure, postavljane od iste te politke, budu to uopće promišljale.

Jedino što je „inovativno“ Šestan donio u karlovačko kazalište je svakako da ga je u i oko prostora Kazališne kavane pretvorio u opće društveno okupljalište svih marginaliziranih skupina i široke publike vezane za praćenje lokalnih cover bendova, od čijih je muzičara sastavio i „KaKaO“ – Karlovački kazališni orkestar, onako usput i pride, iz čistog altruizma. Paralelno, za kazališnu publiku koja posjećuje premijere predstava, nakon svake je osiguravao tradicionalno balkanski raskošne domjenke, koje ne pamtimo u kazalištu niti iz vremena kada isti nisu bili neodobravani kao trošak vezan uz programe.

No, ako Karlovčani nešto imaju, to je strpljivost, a strpljivost će, kažu, „biti nagrađena strpljenjem“. Imaju Karlovčani i svoje kazalište i svoju publiku, zahvaljujući, ne ravnateljskim figurama, već svim onim karlovačkim kazališnim „štakorima“ koji samozatajno do mirovine, a i poslije nje, rade u kazalištu bilo kao tehničko osoblje, bilo kao garderobijerke, inspicijentice, propagandistice, tajnice, računovotkinje, blagajnice i čistačice ili kao voditeljce i voditelji Dramskog studija koji postojano, bez obzira na ravnateljske mandate, koji će im osigurati gostovanja s kojima idu i moguće nagrade, drže kontinuitet kazališnog života u svim uvjetima i ne-uvjetima.

Imaju Karlovčani i sve one lude amaterske ansamble u svim područjima kulture koji daju više od 70 posto kulturnih programa u gradu, kroz desetljeća, u svim uvjetima i ne-uvjetima.

U svim mogućim uvjetima i ne-uvjetima, desetljeće po desetljeće došli smo svi zajedno  u ovoj karlovačkoj kazališnoj priči do, a „šta da se priča, parada pijanstva i kiča…“ i poznati momak u bijeloj limuzini jezdi prema jugu dok „Karlovac tuguje, a Split negoduje“, kako u naslovu sažima Šestanov put jedan novinski tekst.

Valjalo bi možda i pogledati zašto to Split negoduje. Činjenica je da je Gradsko vijeće Splita tijesnom većinom (18 glasova za, od 35) potvrdilo Šestana za ravnatelja  HNK Split,  te da su glavni argumenti oporbe bili njegov „zabrinjavajuće nepismen“ program. Zar je moguće da se takav prekapacitirani potencijal zabrinjavajuće onepismenio od silnog angažmana u jednom majušnom kazalištu za vrijeme od samo jednog i po mandatnog razdoblja jer Karlovac s time nikada nije imao problem. U Karlovcu su sva Šestanova izvješća i programi u Gradskom vijeću uvijek prihvaćana jednoglasno, razumljivo je to od strane vladajuće većine, ali i znakovito da u oporbenoj priči u Karlovcu nitko ne isčitava ili niti ne čita ta izvješća, kao ni programe za koje se odobravaju sredstva. Karlovačka fragilna oporba, u istoj mjeri kao i vladajući, ne percipira značaj kulture i nečega što se zove javne potrebe u kulturi jednog grada. Rasprave oko toga nema na sjednicama Gradskog vijeća. Dok god je tako, bit će dobar svaki ravnatelj ili ravnateljica „Zorin doma“, samo neki će biti „bolji“, a po onoj pučkoj: „Nikada nisi prorok u svom selu“, novoj ravnateljici će biti još i teže.

Sudbina koju dijele Split i Karlovac, kao i sve ustanove u kulturi ove zemlje, je prije i iznad svega stranačka pripadnost.

No, ozbiljnost na stranu, Srećka su u Karlovcu, na ovaj ili onaj način, ipak svi voljeli. Čak i najsmjeliji i najglasniji kritizeri politike kadroviranja Hrvatske demokratske zajednice, sa neskrivenim simpatijama prozvali su Srećka HDZ-ovom „greškom“, udjelivši mu  time najveći mogući kompliment.

Osobno, ne bih rekla „greška“, već iznimčica koja uveliko potvrđuje pravilo. U karlovačkom kazališnom slučaju,  voljeti Srećka je kao voljeti i olujno nevrijeme nakon duge i teške omare. Doživiš olakšanje u iščekivanju, diviš se trenutku prizora kada munja zapara nebo, ali moliš se Bogu da ne potraje predugo i da grom udari što dalje od tebe.

Upravo para nebo iznad Splita, pa, dragi Splite, sretno ti bilo!

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije