Državna uprava naše regije ima u svojim redovima pravu „kraljicu“ koja svoje prethodnike naprosto nadmašuje u mnogim disciplinama. Prva među njima je svakako sklonost luksuzu i žudnja za velikim prostorom. Prvi njeni organizacijski koraci bili su biranje i uređivanje najljepšeg i najvećeg prostora za svoj budući ured. Istjeravši prethodne stanare, te luksuzno namjestivši sobe na atraktivnim prostorima naša Marija Antoaneta nije marila što su se njeni referenti morali stisnuti u manje i neprikladne urede. Sigurno se tako zbliženi bolje osjećaju pa oni to vjerojatno sa radošću čine za svoju kraljicu. Poduzetna „kraljica“ državne uprave voli biti okružena i osobama koje je obožavaju pa je odmah do sebe, odbravši je za svoga glavnog kadrovika, smjestila svoju tetu. Ona ju najbolje poznaje i vjerojatno joj se neizmjerno divi pa je zaslužila da radi sa svojom „kraljevskom“ nećakinjom. To sigurno nije neki poseban sukob interesa, ali su se zato u „sukobu interesa“ našli svi oni koji imalo sumnjaju u organizacijsko poslovne metode samoimenovane plemkinje. Ona, naravno, prakticira vertikalno bespogovornu metodologiju upravljanja koja se otprilike može sažeti u devizu: „Samo ja znam što i kako treba a svi su drugi odvratni i glupi podanici koji ne smiju sumnjati u moju božansku providnost, ljepotu i genijlanost“. Ni u tetinu, dakako. U suprotnom mi ćemo smisliti neku kaznu za one koji nas ne obožavaju.
Ta je „kraljica“, baš pravi „bič božji“, i kao i svaka osoba uvjerena da joj neprestano treba ukazivati milost, divljenje i bespogovornu poslušnost. Odlučila je nasilničko bahatim i tipično despotskim metodama svojim djelatnicama pokazati zašto se narod diže na revolucije. Ponižava, prijeti, vrijeđa, omalovažava, i zajedno s tetom i „nadzornom“ službom koju je uspostavila posebno se okomila na ljude koji godinama u tišini dobro rade svoj posao. Naizgled, bez nekog posebnog razloga, ali razlozi uvijek postoje, zar ne?
U skladu sa „modom“ koju je još slavniji županijski despot promovirao, a koga naša „kraljica“ doživljava kao svog „Luja XVI“, čije su odlike također negiranje svake razine poštovanja prema dugogodišnjim zaposlenicima i kolegama iz struke, a posebno prema starijim osobama koje bar zbog svojih godina zaslužuju osnovno poštovanje, žabarska Marija Antoaneta „žari i pali“ po uredima Županijske državne uprave baveći se uglavnom nevažnim stvarima, podmetanjem i omalovažavanjem, smišljanjem kako da napakosti svojim službenicima, te izdavanjem „kraljevskih“ dekreta kojima pokreće disciplinske postupke, kažnjava, izmišlja nepostojeće inkriminacije i naravno, bespogovorno čeka svaki mig svoga „kralja“ da što vjernije služi jer ona naprosto „leprša“ od uslužnosti.
Dakako, za to očekuje i neku nagradu pa je naprosto nemoguće ako se takav radno nametljivi kapacitet, zajedno s tetom i bližim i daljnjim rođacima, ne usmjeri u velebne visine naše društvene aristokracije koja sve više sliči onoj kraljevskoj u vrijeme života prave Marije Antoanete, koja je u narodu ostala zapamćena kao najomraženija kraljica poznata po rasipništvu i skandalima, te prijedlogu da narod „jede kolače ako nema kruha“. Naša karlovačka kraljica ima slične manire i svojim upravljačkim „vizionarstvom“ ostat će zapamćena kao osoba koja je baš dala oduška svojim despotskim potencijalima.
Neka joj je na čast.
