Loncu poklopac: Domoljublje i domojeblje

Bilo bi mnogo domoljubnije da su, umjesto što dižu spomenike revoluciji kao što je replika vodotornja, uložili tih utrošenih 40.000 kuna gradskog novca u konačno uređenje jezerca u Novom centru po projektu već odavno pokojnog Tomislava Lasića

Autor: Marin Bakić

Pauzu (hiatus) u poklapanju lonaca koju si je potpisnik ovih redaka nametnuo iz želje da ne zapadne preduboko u novinarsku neetičnost s obzirom da je posljednjih tjedana više bio angažiran kao pripadnik Građanske inicijative „Spasimo Koranu“, a nije htio, dok je trajala gungula po tom pitanju, izvještavanju dodati još i svoje novinarske komentare, mada bi to bilo čak i poštenije jer izvještavanje podrazumijeva težnju k objektivnosti, što se, naravno, nikada ne može u apsolutnom pogledu ostvariti, dočim je komentiranje apsolutna, nepatvorena, subjektivnost, napokon prekida, ali ne prije no što samome sebi prije svega razjasni poziciju pristranog i nepristranog, angažiranog i stručno hladnokrvnog. Drugi razlog suspenzije pisanja Loncu poklopca i suspenzije novinarskih aktivnosti je, naravno, želja da se time ne našteti kratkotrajnoj, ad hoc, inicijativi koja je namjeravala, a za sada i uspjela, onemogućiti pritiskom na institucije izgradnju dva i pol metra visokog i 195 metara dugačkog zida s dodatnih metar i pol ograde na vrhu u blizini slapa na lijevoj obali Korane u središtu Karlovca, za koga je i župan Damir Jelić naknadno, nakon što je Županija karlovačka već bila izdala suglasnost ulagaču za to, kazao da je nepotreban i nezakonit.

Bez obzira što nije bilo Loncu poklopca, autor ovog teksta je ipak pisao o koranskom sporu, prije svega u formi vijesti i izvještaja, i samim time svjesno ušao u sukob interesa, bez obzira što je izvještavajući nedvojbeno koristio metodološke žurnalističke aparate – bio je vijest o kojoj je izvještavao. Ova epizoda s izravnim građanskim aktivizmom i uvodni pokušaj samokritičnosti pak dovode do pitanja granica novinarstva, politike i građanskog aktivizma, odnosno bi li novinar smio biti politički akter, odnosno sudjelovati aktivno u životu zajednice, drugim riječima ruši li to nepovratno njegovu vjerodostojnost kao izvještača. Bez namjere da damo konačni odgovor, valja napomenuti da su novinari u ovoj državi – a to je boljka i čitavog zapadnog svijeta – sve više lišeni radnih prava. Stoga i zahtjev da se tome pridoda i vlastita uskrata građanskih stavlja medijske radnike, u pravima, na stepenicu između životinja i ljudi, a to se ovom autoru čini neprihvatljivim. Drugo, može se biti krajnje subjektivan i novinarski korektan, što osiguravaju pravila zanata. Netko može biti, primjerice, protivnik neke političke opcije i uredno izvještavati o njihovim aktivnostima. A treće i najvažnije u ovom endogeno izazvanom preispitivanju pozicije i odnosa novinarskog/stručnog/zanatskog i aktivističkog/političkog pola ličnosti, ako je zanat trebao stradati privremeno zbog osujećivanja ostvarenja neumnih graditeljskih ideja na Korani, isplatilo se jer su isti ovi prsti pisali prije šest ili sedam godina o vrijednosti Hotela „Korana“ i prostora, o močvarnom čempresu, izvještavali o tome najobjektivnije moguće, a opet se javnost pokazala preslabom da bi u njoj iznijeti argumenti mogli utjecati na lokalnog gospodarskog moćnika i njegove lokalne političke jatake pa je nepovratna šteta učinjena. Godinama nakon toga opet mirno promatrati nečije politički sponzorirano divljanje u najvrjednijem gradskom prostoru, angažirati se samo novinarski,  a imati kapaciteta i za više predstavljalo bi cinizam, ako bi okolnosti bile očigledne/primitivne/kritične, kao što je to u ovom karlovačkom slučaju.

U isto vrijeme je karlovački problem zasjenio virovitički kada je, nakon samoubojstva gradskog pročelnika za financije Siniše Palma tamošnji gradonačelnik Ivica Kirin, hrvatskoj javnosti najpoznatiji kao nekadašnji ministar unutrašnjih poslova znamenit po svojim retoričkim nesposobnostima i primitivizmu, obznanio da iz gradske blagajne nedostaje 17 milijuna kuna. Kirin je odgovornost svalio na pokojnog Palma. Novinarka Iva Anzulović je tom prilikom također zakoračila u područje društvenog aktivizma organiziranjem javnog postavljanja pitanja gradonačelniku u svezi afere, u čemu su sudjelovali brojni Virovitičani. Dakle, novinarstvo ima svoje granice i u jednom trenutku biva nedostatno, ako novinaru nije samo do izvršenja zadataka nego i do razvoja demokracije i zajednice u kojoj bivstvuje. I. Anzulović je građanin u punom smislu te riječi, nije svedena na svoju stručnu dimenziju i u izvanrednoj situaciji ne hini neutralnost.

Naravno da normativno novinarstvo mora biti deskriptivno kao što deskriptivno ne mora bit normativno, što je legitimno. Nekome se živo fućka za zajednicu i njezin razvoj pa „samo“ izvještava bez strasti i pristranosti o događanjima. Problem je što takvi novinari nisu osvijestili u pravilu svoju subjektivnost jer je subjektivan u prvom redu i sam izbor teme. Najveći pak problem nije ono novinarstvo koje je izravno politički instrumentalizirano, iako je ono zahvalno kao idealtipski slučaj za analizu. Ono nije problem jer je njegova instrumentalna svrha očita i gaženjem novinarskih uzusa u to ime liši te medije istinskog žurnalističkog sadržaja koji se zamjenjuje otvoreno propangandističkim, a opet je to na štetu i medija i te propagande. Mnogo su veći problem oni mediji kojima lokalne vlasti plaćaju da ih prate, dakle plaćaju da, dakako nekritički, izvještavaju o aktivnostima vlasti i uprave (government), u biti rade svoje zadatke, ali po režimskim uvjetima. S obzirom da ti aranžmani nisu transparentni, piarovski se medijski uradci predstavljaju kao novinarski samo zato što ih rade novinske redakcije, a znade se da se propangandistički sadržaj kao takav mora označiti. Shodno tome u Karlovcu imamo situacije da političari uređuju program, medijski sadržaj, iniciraju intervjue, dostavljaju pitanja koja će im se postaviti i tome slično. Riječ je naravno o novinarskoj neetičnosti, potpunoj likvidaciji profesije bez opravdanja mimo financijskog i poprilično u Karlovcu uspješnom političkom mehanizmu suzbijanja javnosti i ostalih demokratskih instituta u režiji Hrvatske demokratske zajednice, župana Damira Jelića, gradonačelnika Damira Mandića, predsjednice Gradskog odbora SKHDZ-a Marije Jelkovac i inih, što im omogućuje da od lokalne demokracije prave farsu kako bi političkim procesima mogli suvereno upravljati i granati svoju interesnu mrežu pa čak i jednog padobranca poput Mandića instalirati za gradonačelnika, što pokazuje da sve mogu. Takav odnos vlasti i novinara nije ništa do odnosa onog koji daje i onog koji prima mito.

Sve je to legitimirano nacionalističkim narativom koji je posljednjih tjedana manifestiran otvaranjem takozvanog Muzeja Domovinskog rata na Turnju, koji, očito je po svim medijskim izvještajima, ne prikazuje stvarnu nego plošnu ideološku povijest, i otkrivanjem smiješne replike vukovarskog vodotornja na Šetalištu grada Vukovara, koje nosi to imbecilno ime, umjesto da se zove Vukovarsko šetalište, no, eto, zove se ovako, kao da ne znamo da je Vukovar grad, nego možda je vrsta sira.

I onda na otkrivanju tog vodotornjića, odnosno replike koja je, kako kaže Dario Greb, predsjednik Vijeća Gradske četvrti Novi centar u prethodnom sazivu, „počela sa svojim idejama još 2014. godine“, dobijemo niz besmislenih izjava poput te jer, pobogu, kakvu to ideju replika ili, kako kaže Greb, „sama replika“, može imati, a te izjave su važne jer naznačuju stanje duha vlastodržaca. U tome, naravno, prednjači gradonačelnik koji je poklon vukovarskog kolege Ivana Penave, minijaturni suvenir s prikazom vodotornja, „proslijedio“ Vijeću GČ Novi centar na svečanosti otkrivanja replike vodotornja, da imaju „nešto što je isključivo vukovarsko“. Dakle, takvu vrst karikaturalnosti nismo dugo vidjeli u Karlovcu, a najžalosnije je što se tragična i herojska priča iz Domovinskog rata pretvara u partizanštinu, u pejorativnom značenju te riječi, samo kako bi netko bio privilegiran u društvu, zaposjeo javne resurse, ili bez spoticanja u rekordnom roku sklepao satnicu za vjeronauk, postao ravnatelj Gimnazije Karlovac, gradski vijećnik, predsjednik Gradskog vijeća Karlovca, predsjednik vladajuće stranke a potom i gradonačelnik sa 17 posto potpore ukupnog biračkog tijela. Čak je i uvaženi doktor Josip Žunić pokleknuo i ustvrdio besmislicu da su građani Karlovca „ratove i stradanja proživjeli stoljećima“, a možda postoji tek jedan građanin koji je star tek stotinu godina.

Bilo bi mnogo domoljubnije da su, umjesto što dižu spomenike revoluciji, uložili tih utrošenih 40.000 kuna gradskog novca u konačno uređenje jezerca u Novom centru po projektu već odavno pokojnog Tomislava Lasića, ali, eto, nekome je domoljublje forma, drugome sadržaj, nekome je domoljublje prešutno dopuštati nezakonitu izgradnju zida na Korani, a potom, nakon pritiska javnosti, nevješto spinovati pa zahvaliti pobunjenim građanima što podržavaju gradsku politiku neizgradnje zida, a drugome se u startu pobuniti uopće protiv takvih namjera. Nekome je domoljublje manipulirati javnošću, netransparentno dogovarati i provoditi režirane intervjue s moćnicima, a drugome se i stručnim i nestručnim metodama boriti za boljitak zajednice, a samim time i svakog njezinog pripadnika. Nekome je domoljublje održavati društvo u poratnoj psihozi, a drugome učiniti sve da se te poratne psihoze riješimo. To su dva posvema različita tipa domoljublje, u biti se radi o domoljublju i domojeblju koje je dovelo društvo na rub izvanrednog stanja, a čisti zanatski/stručni, „objektivni“ pristup u tom kontekstu bio bi krajnje neobjektivan.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije