Igor Jurilj: Uliksa se ne treba plašiti

"James Joyce je kao autor itekako koherentan i precizan, no mi smo navikli površinski pristupati tekstu. Kod Joycea je radnja stavljena u drugi plan u korist forme. Iznosi i piše o stvarima o kojima se do tada nije pisalo, koje ne bismo do njega uopće očekivali u književnosti. Primjerice, postoje opširni opisi tjelesnog pražnjenja na toaletu, masturbacije, probavljanja hrane i drugih banalnosti koji su dio svakodnevnice. Joyce piše o svakodnevnom čovjeku. Stoga je svatko od nas Leopold Bloom, glavni junak romana. Liku se ne pristupa kao mitu, nečemu sa čime se ne možemo poistovjetiti", kaže anglist i povjesničar iz Karlovca, voditelj festivala Bloomsday Croatia koji je deveti put održan u Puli

Autor: Marin Bakić

U Puli je nedavno održano deveto izdanje Bloomsday Croatia festivala posvećenog irskom piscu Jamesu Joyceu, a pokretač i voditelj te manifestacije je 33-godišnji karlovački povjesničar i anglist Igor Jurilj, javnosti poznat i kao autor monografije o počecima karlovačke kinoprikazivačke djelatnosti. Pulski festival je prije toga najavljen na FUSE – Film Under Extreme Experiment festivalu u Karlovcu izložbom „Joyceova Marilyn Monroe“.

Koja je veza FUSE-a, Bloomsday Croatia, Joycea i M. Monroe?

  • Spomenute festivale bih nazvao butik festivalom jer su mali – slični su po veličini, prirodi, načinu funkcioniranja i misiji, iako se radi o različitim medijima i konceptima. S obzirom da sam iz Karlovca logično je da angažiramo u Puli i Karlovčane koji su nam snimali promotivne filmove. Konkretno, mislim na Kinoklub Karlovac, Marka Kekića, Luciju Ćeškić i Kseniju Sanković. M. Monroe, kojoj je ovogodišnji Bloomsday bio posvećen, je bila stigmatizirana zbog svog seksipila kao netalentirana i glupa glumica, a u biti se radilo o intelektualki koja je baštinila glumačku metodu Leeja Strasberga i pripremala se čitajući Joycea, konkretno njegovo djelo „Uliks“. Izložba koju smo prije pulskog festivala radili na karlovačkom je demistificirala lik te glumice. Kako je Kinoklub Karlovac već surađivao tri puta ranije s Bloomsdayjom u Puli, bilo je logično da se ta suradnja prenese i u Karlovac, odnosno ta izložba koja povezuje književnost, što je fokus Bloomsdayja, i film, što je fokus FUSE-a.

Zašto si se posvetio Joyceu i odlučio organizirati manifestaciju u njegovu čast?

  • Na diplomskom studiju iz britanske književnosti sam u jednom semestru na tri predmeta slušao o Joyceu. Sonja Bašić je držala kolegij „Angloamerički modernizam“ koji nas je osvojio svojom avangardnošću. Rad je bio vrlo intiman jer nas je bilo samo šest u grupi. Demistificirala je Joycea koji mi je bio uvijek hermetičan, neprobojan. Već tada je pola stoljeća radila na Joyceu i vrlo uspješno zna zaraziti druge tim virusom.

Joyce je živio u Puli?

  • Jest, pet mjeseci na prijelazu u 1905. godinu, taman u godini u koju je smjestio Uliksa, svega nekoliko mjeseci nakon što je upoznao svoju djevojku Noru Barnacle. Izgnali su se iz Irske iz socijalno-političkih razloga – Joycea je jednostavno ugušila društvena atmosfera u domovini i otišao je iz Dublina, da bi potom čitavog života pisao o tom gradu kojega je mrzio. Tu se s njime mogu poistovjetiti.

Mrziš Karlovac?

  • Ne, upravo suprotno, volim ga jako i stalo mi je do ljudi ovdje. Poistovjećujem se s opsesijom.

Što možemo naučiti od Joycea?

  • To što je prava ljudska tragedija. Odgovara na pitanje zašto smo tu. Ne vjerujem u zagrobni život pa kod njega pronalazim odgovore na pitanja smisla. Joyce ruši sve konvencije, igra se s jezikom, ruši i stvara nova pravila… Od jezika radi oblikovni organ za nadogradnju ličnosti.

Kako pristupiti čitanju Uliksa?

  • Bez straha, jednostavno se prepustiti tekstu i odreći se očekivanja da ga treba pročitati od korica do korica s razumijevanjem, da se na koncu zna radnja romana kako bi se na kavi mogla nekome prepričati.

Je li Joyce nešto poput Davida Lyncha u filmu danas?

  • Nije, mnogo je koherentniji. Joyce je itekako koherentan i precizan, no mi smo navikli površinski pristupati tekstu. Kod Joycea je radnja stavljena u drugi plan u korist forme. Iznosi i piše o stvarima o kojima se do tada nije pisalo, koje ne bismo do njega uopće očekivali u književnosti. Primjerice, postoje opširni opisi tjelesnog pražnjenja na toaletu, masturbacije, probavljanja hrane i drugih banalnosti koji su dio svakodnevnice. Joyce piše o svakodnevnom čovjeku. Stoga je svatko od nas Leopold Bloom, glavni junak romana. Liku se ne pristupa kao mitu, nečemu sa čime se ne možemo poistovjetiti.

Jesu li druga Joyceova djela tako hermetična?

  • „Finneganovo bdijenje“ je mnogo neprohodniji tekst od Uliksa. Plašim se otvoriti tu knjigu. Mislim da nemam kapaciteta za razumijevanje tog djela.

Spomenuo si da ti je ovo posljednji put da organiziraš Bloomsday. Zašto?

  • U devet godina je Puli dovoljno doprinijela osoba koja nema veze s tim gradom. Za kvalitetno postojanje festivala potrebne su nove ideje. Koliko god sam strastven prema Joyceu i festivalu, ne može rasti, ako raste kroz iste ljude. Uspjeli smo upoznati Istru i Pulu sa Jamesom Joyceom i njegovim radom, sve dobne skupine djece. Ove godine smo govorili o Luciji Joyce, njegovoj kćeri, koja je bila genij s margine, stigmatizirana zbog svoje nekovencionalnosti, što je bilo dijagnosticirano kao shizofrenija, iako to nije nikada klinički dokazano. Od psihičkih neuroza i, zapravo, nepodobnosti liječio ju je Carl Gustav Jung. Živjela je u sjeni svog oca koji je uživao u svom ugledu i slavi. Bio je kardashian svog vremena koji je medijima dojavljivao gdje će se ženiti, provocirao svađe na javnim mjestima zbog publiciteta, volio se družiti s najvećim avangardistima tog vremena. Uglavnom, ovo izdanje festivala je bilo posvećeno Luciji, konceptualnoj plesačici koja je radila s Margaret Morris, Raymondom Duncanom i Elisabeth Duncan, koji su uživali kultni status unutar umjetničkih struja. Lucija je bila u srcu avangarde. Živjela je u to doba u Parizu i razvijala je nove tehnike metode i izražavanja koje su bile ušutkane jer je smetala slavi svog oca. Naposljetku je završila u sanatoriju u kojemu je provela 40 godina. S obzirom na njezinu osobnu povijest, mnogo smo govorili o psihičkim oboljenjima i stigmatizaciji duševno oboljelih i poremećenih osoba, te odnosu umjetnosti s tim tipom patologije i neusklađenosti. Uvijek nastojimo spojiti nešto što je umjetnički zanimljivo, a socijalno relevantno. Tako smo i kroz priču M. Monroe koja je prolazila društvene nepravde zbog toga što je bila žena i simbol seksipila razmotrili i položaj žena u društvu danas.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije