Gospodin Šah Aleksandar Grudić: Moj veliki plan – izgraditi generacije šahista

"Stvorio sam igrače za 30 ili 40 godina. Sada rade dobro", kaže voditelj tečaja i škole šaha koje umalo dva desetljećima besplatno, putujući iz Zagreba, provodi u Gradskoj knjižnici "Ivan Goran Kovačić" i Knjižnici za mlade

Autor: Marin Bakić

Rijetki su pojedinci koji se nesebično daju Karlovcu, ali i drugim sredinama u kojima je živio i živi, kao što je Aleksandar Grudić, za generacije polaznika njegovih šahovskih tečajeva i škola, koje besplatno provodi u rodnom gradu putujući iz Zagreba čiji je ovaj umirovljeni pravnik stanovnik desetljećima, jednostavno Gospodin Šah. Razgovarali smo s njime u Karlovcu gdje je stigao ne bi li s kolegama proslavio obljetnicu završetka školovanja u Gimnaziji Karlovac. SpiKA

Koliko godina mature slavite?

  • Slavimo 64 godina mature.

Kako se osjećate s time u vezi?

  • Ne osjećam se uopće staro, a imam 85 godina. Kome god to kažem gleda me u čudu. Oni koji me poznaju znaju da nemam toliko godina.

Koliko vas je preostalo iz generacije?

  • Bilo nas je najmanje 80 u četiri razreda. Ne vjerujem da će nas se okupiti više od 20 danas.

Kakvog Karlovca se sjećate u doba dok ste bili gimnazijalac?

  • Imam lijepe uspomene iz Karlovca. Volim ovaj grad. Živjeli smo normalan život. Svi smo bili u istom položaju neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Bili ste ravnopravni?

  • Nitko nije iskakao u materijalnom i statusnom pogledu. Uvijek smo se družili i voljeli smo život. Igrali smo nogomet i košarku te druge sportove. Neće se ponoviti sportski život u Karlovcu kakav je tada bio. Bili smo pojam u Jugoslaviji po košarci, rukometu, atletici, hokeju na travi…

Bavili ste se svim tim sportovima?

  • Nisam, ali sam pratio utakmice, svi su me ti sportovi zanimali. Sve smo imali, a danas toga nema. Sve je trećerazredno.

I dalje postoji Šahovski klub „Karlovac“.

  • Osnivanje tog kluba je bio velik događaj za Karlovac. Sastala se grupa onih koji su imali značaj u društvenom životu kako bi osnovali taj klub. Bio sam najmlađi na osnivačkoj skupštini.

To je bilo 1949. godine?

  • Tako je. Koliko je šah bio važan pokazuje činjenica da se godišnja skupština održavala u Velikoj vijećnici Grada Karlovca, kako se to danas zove.

Koliko je bilo osnivača?

  • Mislim da nas je bilo pedesetak. Nakon osnivačke skupštine mi je prišao predsjednik kluba i pitao me tko sam. Odgovorio sam da sam zainteresiran da igram šah i pitao ga primaju li mlade članove. Kazao mi je da dođem iznad Velike kavane, danas Papas bara, gdje se igralo. Tako je i bilo. Klub se kasnije selio, na koncu je došao u Šebetićevu ulicu gdje su bile najbolje šahovske prostorije u Hrvatskoj, ako ne i u Jugoslaviji.

Po čemu?

  • Imali smo toalet, dvije sobe, u garaži smo napravili šahovsku dvoranu. To su organizirali ljubitelji šaha koji su sve dali za tu igru.

Što Vas je fasciniralo u šahu?

  • Nužda da se razmišlja potezima unaprijed. Šahom sam trenirao svoje intelektualne sposobnosti. To me zaokupiralo za čitav život. Prva knjiga koju sam dobio u životu je ona koja mi je dodijeljena kao pobjedniku prvog omladinskog šahovskog prvenstva u Karlovcu. To je bilo djelo o povijesti šaha. Nisam imao novca, a kasnije ni vremena da kupujem i čitam knjige o šahu i tek sam ih počeo kupovati za bagatelu na štandovima kada sam otišao u mirovinu. Shvatio sam da moram nešto korisno raditi u mirovini, pa sam osnovao tada jedinu šahovsku školu u Zagrebu. Od kada postoji šah klubovi nemaju svoje škole niti tečajeve.

Ali imaju pomlatke.

  • Što to znači? Tko mlade uči šahu?

Uče se igrajući valjda?

  • Ne uče ništa.

Kako to izgleda?

  • Umalo 20 godina u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ organiziram i provodim tečaj šaha kroz koji je prošlo više od tri tisuće djece. U Knjižnici za mlade sam za studente i srednjoškolce radio tečajeve subotom – tamo sam učio petstotinjak polaznika. Svatko je dobio napisan moj program. U ŠK „Karlovac“ se ne događa ništa od toga. Donedavno rukovodstvo je bilo nesposobno, a sada ga je zamijenila mlada ekipa koja ima želju nešto napraviti. Većinu mladih u tom klubu sam učio šah. To je ostvarenje mog velikog plana. Samo radom se mogu izgraditi generacije šahista. Ostali su bez divnih prostorija, a sada su u potpuno nezadovoljavajućim. Karlovački šahovski klub je drugi po starosti klub u Hrvatskoj i zaslužuje bolje prostorije od onih kakve imaju u Sokolskom domu – jednu sobu od dvadesetak četvornih metara površine bez toaleta i tekuće vode.

Bili ste aktivni u dugoreškom šahovskom klubu?

  • I dalje sam aktivan. Doveo sam tamo dva svoja pulena koji nešto predstavljaju u hrvatskom šahu. Karlovčani nemaju prostor. Uglavnom igraju šah s penzionerima. Svi na moja predavanja dolaze.

Zašto se šah veže za stariju generaciju uglavnom?

  • Govorio sam mladima da u Karlovcu klub vode penzioneri koji su nesposobni učiniti nešto sa sobom, a kamoli s klubom. Da su bili za nešto, mogli su pronaći prostor otkako je Hrvatska osamostaljena, a s time se nisu bavili jer jednostavno u karlovačkom životu nisu utjecajne osobe. U tom sobičku u kojemu je klub i dalje imaju stolove starog. Mlađi su sada dobri, pogotovo predsjednik kluba Željko Bedić. Stvorio sam igrače za 30 ili 40 godina. Sada rade dobro. Očekivali su da ću doći u klub, a rekao sam da u životu neću ući u te prostorije. Čitav prihod od članarina moraju dati u najam tih nedostojnih prostorija. Kako to ne vide u tvrtki Mladost, koja skrbi za sportske objekte, i Karlovačkoj sportskoj zajednici? Sugerirao sam karlovačkim šahistima da pokušaju ishoditi da barem ne plaćaju najam dok su tamo. Predložio sam i da se napravi turnir ljeti na Korani. Dao sam im tri moje knjige da podijele kao nagrade – prvu najstarijem igraču, drugu najmlađem, a treću posljednje plasiranom. Pokojnom tajniku kluba sam dao stotinu prijedloga, a niti na jedan nije rekao da je dobar. Pitao me što bi napravio da sam na njegovom mjestu. Odgovorio sam mu da sam, za razliku od njega i većine u klubu, rođeni Karlovčanin.

Zašto je to važno?

  • Ne mora značiti da onaj tko nije rođen u Karlovcu, a živi u njemu ne voli ovaj grad, ali moraš shvatiti da imaš klub s tradicijom iz 1908. godine, a to ćeš lakše shvatiti ako si poistovjećen s gradom. Predložio sam mu da se tiskaju priznanja i obiđu svi obrtnici u gradu. Svakome bih kazao da smo zahvalni za svaki doprinos. Jamčim da bi nam svaki obrtnik dao najmanje stotinu kuna. Taj tajnik mi je odbrusio da bih ga pretvorio u prosjaka. To za mene nije prosjačenje nego borba za Karlovac i šah, i tu borbu bih vodio, naravno, besplatno. Onaj koji nije rođeni Karlovčanin to ne može pojmiti. Što njemu znači da smo svojedobno bili pojam u Jugoslaviji u košarci? No, onaj tko je odrastao na ulici, na Korani i Mrežnici bi to znao. To jednostavno ulazi pod kožu. Svatko tko živi u Karlovcu mora biti svjestan da je to lijepi grad i da u njemu žive dobri ljudi. Karlovac je i izgrađen kao internacionalni grad, čitava Austro-Ugarska ga je gradila – Hrvati, Srbi, Slovenci, Česi, Poljaci, Nijemci…

Što to Vama u smislu identiteta, kao nekome tko živi u Zagrebu pola života, znači?

  • Stalo mi je do Karlovca i do Zagreba. U Zapruđu sam djecu učio šah besplatno te organizirao natjecanja svih osnovnih škola u Novom Zagrebu.

Nesebično ste dali svoje vrijeme i znanje Zagrebu. Dakle, to što niste rođeni Zagrepčanin ne znači da ne volite Zagreb.

  • Dakako da volim, tamo živim jako dugo. No, kada me netko pita što sam, odgovaram da sam Karlovčanin.

U jednom svom eseju Vas je spomenuo Vaš zagrebački susjed Miljenko Jergović.

  • Mi smo prijatelji.

Igrate li s njim šah?

  • Ne igramo. Pišući o svjetskom prvaku Magnusu Carlsenu spomenuo je da razgovaramo o šahu, ali da nema vremena za igru.

Što mislite o Carlsenu?

  • Gledao sam film o njemu. Stekao sam dojam da nešto u njegovoj psihi nije u normali. Zaista je najjači igrač, igra vrlo pametno, zna da može održati svaki rezultat s izazivačem na neriješeno. Međutim, novac je zavladao danas šahom.

Je li velik prvak kao što su bili raniji?

  • Teško je mjeriti pojedince iz različitih vremena. Svi tvrde da je Gari Kasparov najjači. Slažem se, ali u svoje doba. Sada se više bavi politikom. Jako je puno profesionalnih šahista, a oni su robovi težnje za zaradom i dozvoljavaju da se radi s njima štogod.

Tko je najbolji šahist s kojim ste igrali?

  • Igrao sam s velemajstorima.

Imate status majstorskog kandidata?

  • Da, u mahu sam stekao taj status, a dalje se nisam time bavio jer mi titule nisu važne. Volim šah, ali nije vrijedan toga da vam netko rauba život. Ranije su protivnici nakon partije razgovarali normalno kao ljudi i nije bilo takvog antagonizma kao danas. Nema više sportske etike u šahu. Kod nas je veliki šahovski gospodin bio Svetozar Gligorić koji je uvijek poštivao protivnika. Igrati šah s njime je prava intelektualna borba. Svjetski prvak Emanuel Lasker je rekao da je šah samo borba. Naravno da jest jer želiš pobijediti. Unatoč tome, šah nije sport, nego čista intelektualna igra.

Ni kartanje nije sport?

  • Ma kakvi, to je zabava. Šahisti danas ne mogu dobiti novac bez da prijave šahovski klub kao sportski.

Je li istina da neki šahisti preziru kartanje?

  • To je glupost. Zašto?

Jer je šah intelektualna vještina, a u kartanju je velik udio sreće.

  • To je jasno. No, ipak je i tu važan intelekt. Djecu učim šah jer ih želim natjerati da misle svojom glavom. Jednog dana sam djeci koji pohađaju moj tečaj u knjižnici dao zadatak da riješe mali problem od dva poteza, dakle ništa teško. Kazao sam im da ga pokušaju riješiti doma. Kada su se vratili pitao sam je li netko riješio. Samo su trojica digli ruke. Jedan koji se javio je kazao: „Gospon’ Šah, to sam lepo metnul na kompjuter i to je za sekundu bilo riješeno“. „Izvanredno si se snašao i čestitam ti na talentu da se snađeš, a za to što si dao računalu da riješi problem ne možeš dobiti pohvalu jer nisi koristio vlastitu pamet. Dakle, za snalaženje ti dajem peticu, a za rješavanje problema vlastitim intelektualni snagama nulu“, odgovorio sam mu.

Igrali ste mnogo s novinarom Stevom Maodušem?

  • Kada je napustio Vjesnik bio je depresivan. No, uspio sam ga izvući iz problema igrajući svakodnevno s njime šah. Bio je vrlo drag, ali nije bio dostojan igrač. Nikako mi nije bilo jasno zašto misli da je bolji igrač od mene. Kaže da je mnogo puta bio prvak Karlovca, no s kojim protivnicima je tada igrao? Drugo, koji su njegovi rezultati kao člana momčadi?

Koji je, dakle, najbolji igrač s kojim ste igrali?

  • Na turniru u Puli sam igrao s velemajstorom Giorgijem Giorgadzeom. Prvi puta sam igrao na turniru s elektronskim satom. Pozdravio sam se s protivnikom. Vidio je da ne znam koristiti sat pa se smijao. Čitavu sam partiju više razmišljao o tom satu nego o igri. To je bio jedan od razloga da sam prestao igrati šah na satove.

Zanimljivo je da ste bili dužnosnik u Hrvatskom vaterpolskom savezu i Hrvatskom savezu za sinkronizirano plivanje? Jeste li se bavili tim sportovima?

  • Bio sam angažiran kao pravnik u tim savezima. U vaterpolu sam bio više od 20 godina. Pred krcatim bazenom Mladosti, uoči jedne utakmice, su me pozvali da primim priznanje za zasluge.

Imate zasluga i u uspjehu Rukometnog kluba „Podravka“? Osnivač ste tog kluba?

  • Jesam, kada sam radio u Podravci kao direktor općeg sektora. U Koprivnici sam došao na ideju da kao velika tvrtka damo doprinos za razvoj sporta i kulture.

Kako provodite mirovinu?

  • Jako puno čitam šahovsku literaturu. Živim sam i nemam obveza prema nikome. Nije mi dosadno. Vrlo sam zadovoljan svojim životom. Ne tražim od nikoga ništa, a kada mogu pomognem.

Je li Vam žao što u medijima više nema šaha koliko je bilo ranije?

  • Jedino u Sportskim novostima možemo o šahu nešto pročitati.

Šah je marginaliziran u društvu?

  • Jako je marginaliziran. Navedite mi sport koji nije.

Nogomet.

  • I to zbog novca. Košarka, vaterpolo i rukomet su marginalizirani, a bili smo velesila u tim sportovima. Volio bih da moj Karlovac u šahu bude nešto, da imaju bolje prostorije. Ako bi dobili bilo kakav normalan prostor s toaletom, pitkom vodom i mjestom za 50 igrača, došao bih.

Koje su najbolje šahovske ploče na kojima ste igrali?

  • Shvatio sam da masa ljudi uči šah igrajući s bijelim figurama. Kada je u Dubrovniku održana šahovska olimpijada, izdali smo šahovske figure „Dubrovnik“. Kupio sam ih tada. Na jednom zagrebačkom turniru došao je jedan šahista bez figura i sata, što znači diskvalifikaciju. Dao sam mu te svoje, na veliko njegovo iznenađenje. Jedini je osim mene igrao s tim figurama do tada. Poklonio sam ih naposljetku mom dugoreškom učeniku.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije