Poput malog djeteta, koje se nakon učinjene nepodopštine sakrije pod dekicu, uvjereno da ga mama i tata ne vide i da će netom počinjena nepodopština ostati skrivena i zaboravljena, karlovački gradonačelnik Damir Mandić se sve češće prepušta upravo toj ulozi – malog djeteta, svjesnog da radi krivo i da je jedini način da izbjegne kaznu gurnuti glavu u pijesak.
I što tom malom djetetu preostaje u toj njegovoj nezrelosti? Ili da se povuče ili da zločesto protestira jer je uhvaćeno s prstima u pekmezu i klasično infantilno lupa nogicama o pod, ljuti se na onoga tko ga je razotkrio, bjesni i cmizdri, videći u svima krivce osim u sebi samom. To je možda prihvatljivo ponašanje u dobi od četiri ili pet godina života.
To naše dijete u jednom momentu, kada ga razotkrijemo, na naše zaprepaštenje, pretvara se u odraslo i otuđeno dijete iz čijih usta izlazi nevjerojatan bijes, bujica neočekivanih i vrijeđajućih riječi što prevedeno na današnju situaciju i Mandića ima za rezultat priopćenje gradonačelnika objavljeno u medijima 4. lipnja 2016. godine i koje će nam ostati u čvrstom sjećanju.
Uz to se javlja i zamusani kolovođa i vršnjak iz kvarta koji ga u toj nepodopštini podržava, a kvar je u ovom slučaju, naravno, stranka, Hrvatska demokratska zajednica, a vršnjak karlovački župan Damir Jelić.
Što roditelji – a to smo mi građani – uopće mogu poduzeti po neotesanom i neodgojenom djetetu?
To dijete treba kazniti, oduzeti mu pravo na igračke, odnosno da se igra nama na način da eksperimentira i testira tajkunski moral na nama građanima koji se svaki dan osjećamo ugroženiji jer su napadi na nas sve učestaliji i želi nam se oduzeti ono malo slobode i pravo na uživanje u dijelu prirode koja još nije uništena, ovom slučaju naše bisernice Korane.
Kazna će uslijediti možda i prije izbora, i toj neotesanoj djeci iz kvarta biti će oduzeta najmilija igračka – udobna fotelja gradonačelnika i župana.
E, pa tu je zadnja linija obrane svih Karlovčana od koje nema odstupanja niti povlačenja i na tome će pasti svatko, s bilo koje pozicije, i to naglavačke.
Nedopustivo je da gradonačelnik jednog grada svoje građane naziva manipulatorima, manipulatorima investitora, lažovima, politikantima, materijalistima, ljudima koji šamaraju, preuzimačima projekata, cirkusantima, amoralnim ljudima, uništavačima imidža grada, kreatorima antipoduzetničke klime, preuzimačima mjesta gradonačelnika, da sve je to gradonačelnik, makar izgledalo nevjerojatno, napisao u svom priopćenju. Jedini pozitivac osim njega je investitor Lana commerce sa svojom „genijalnom vizijom“ koja vjerojatno uključuje i onaj plastični zoološki vrt koji je valjda pozitivni imidž Karlovca.
Istina je gorka i rijeka duboka, a gradonačelnik ju pokušava zasladiti umjetnim zaslađivačem te rijeku mutiti kako se ne bi vidjelo bistro dno istine.
Istina je da je zid samo posljedica niza muljanja građevinskim dozvolama koje izdaje Grad Karlovac, a time i bespravne gradnje investitora koja je protivna prostornom planu koji ima zakonsku snagu jer nije proveden arhitektonsko-urbanistički natječaj.
Istina je da sam gradonačelnika osobno upozorio na bespravni zid, bespravnu gradnju hotela zbog nepoštivanja Generalnog urbanističkog plana i namjeru devastacije okoliša 6. svibnja, dakle 30 dana prije njegovog neprihvatljivog priopćenja.
Istina je da uvijek podržavam poduzetništvo – ne antipoduzetništvo – i da sam uvijek bio odbijen s valjda futurističkim zahtjevom da Grad Karlovac postane aktivni poduzetnik i investira u geotermalnu elektranu, reciklažne tehnologije otpada i hidroelektranu na Kupi sa kojom bi ostvario godišnji promet oko 50 milijuna kuna, a riješio bi se i temeljni problem obrane od poplava.
Optužbu da sam antipoduzetnik najmanje sam očekivao jer i sam imam tvrtku s osmero zaposlenih, a moja tvrtka je platila poreza više nego je gradonačelnik u životu zaradio.
Da je po mome, ne bi radilo samo deset ljudi u birtiji na Korani, nego bi stotine radile na obnovi Zvijezde primjenjujući napredne tehnologije za gradnju infrastrukture, a ne tehnologije iz 19. stoljeća.
Istina je da sam 2011. godine procijenio Hotel Koranu na 32,4 milijuna kuna jer sam ocijenio da se hotel može rekonstruirati, odnosno zadržati nosiva konstrukcija i u sklopu vještačenja predložio načine rekonstrukcije.
Moja krivnja valjda što sam zemljište hotela, tih 11.974 četvornih metara, procijenio na 1,47 milijuna eura ili samo 123 eura po „kvadratu“, a investitor je kupio hotel površine 12.939 kvadratnih metara sa zemljištem od 11.974 „kvadrata“ za bijednih 0,85 milijuna eura, dakle daleko ispod cijene samog zemljišta.
Isto tako je istina da sam kao građevinski vještak procjenjivao i stan koji je gradonačelnik kasnije na sudskoj dražbi kupio jer mu je to bilo najpovoljnije rješenje stambenog pitanja, ali na to se nije imao potrebe očitovati u svome priopćenju.
Totalno sam razočaran niskom razinom komunikacije u kojoj je Mandić u stanju ići vrlo osobno protiv Tatjane Basar, žene koja je na čelu Društva arhitekata, građevinara i geodeta, inače vrhunske i iskusne projektantice i visokomoralne osobe, i tu se vidi da nije dostojan funkcije gradonačelnika.
Samo se pitam kada je na redu sljedeći „zid“, a „zid“ je metafora neznanja, političke korupcije, stranačkog pogodovanja, nepotizma, netransparentnosti, bahatosti, muljanja, verbalne agresije i nesnalaženja na funkciji gradonačelnika.
Vjerojatno nije niti shvatio da nisam član Građanske inicijative „Spasimo Koranu“, ali ju sa srcem i zdušno podržavam i podupirem i preplavljen sam pozitivnim emocijama u trenutku kada osvještavam da je moć javnosti toliko velika i pozitivna da ipak reagira u presudnim trenucima i jedina je u stanju uspješno boriti se protiv nakaradne i odnarođene politike.
To me čini optimističnim.
