Knjiga „Dugosuđe“ ukazuje da je nužno ne samo interpretirati zakone nego gledati i specifičnog pojedinca. Običan siromašan čovjek uglavnom plaća ceh hrvatskog pravosuđa, a bogataši bježe u sinkopu ili u Bosnu i Hercegovinu – kaže Danko Plevnik, autor spomenutog djela, predstavljenog u četvrtak u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ u Karlovcu.
Nakladnička kuća „Plejada“ je izdala ovu knjigu u kojoj je karlovački novinar i publicist, opisujući vlastito 24-godišnje parničenje s Novim listom, analizirao i hrvatsko pravosuđe.
„Riječ je o vrhunskom publicističkom i novinarskom djelu“, ističe urednik Ilija Ranić.
- Knjiga ima 416 stranica, devet poglavlja, predgovor, kazalo imena i pojmova na čak 30 stranica. Ovo je svojevrsna enciklopedija pravosudnih, pa i društvenih i političkih tema i problema. Sadržajno, to je autobiografsko djelo. U svom sudovanju Plevnik je prošao sito i rešeto hrvatskog pravosuđa. Kroz kroniku svog slučaja rasvjetljuje sve aktere hrvatske pravosudne drame na štedeći nikoga i ne podilazeći nikome. Danko je običan čovjek, građanin, susjed koji se spletom okolnosti pronašao u žrvnju njemu nepojmljivog sustava. Nikada nije niti slutio da će se baviti pravosuđem, a pogotovo ne da će se ono baviti njime. To su mu se kao novinaru i intelektualcu činilo suhoparnim. Međutim, pošteno i iskreno piše: ‘Silne suze koje su ljudi isplakali zbog sudovanja po novinama gledao sam u baš-me-briga stilu, kao dio crne kronike, a ne kao stvarni i tragični dio ljudske sudbine. Žao mi je zbog zapostavljanja ove važne sfere života i demokratske težine vladavine prava’“ – kaže Ranić.
„Kad se suočio s presudom kojom je bio dužan da Novom listu plati zbog korištenja telefaksa 135.208,90 HRK u roku 15 dana napisao je: ‘Ne mogu nikako doći k sebi. Nisam gnoseološki validan. Čitavog života pišem o nedostacima pravne države u Hrvatskoj koja je i dalje više partijska i autoritarna nego demokratska i liberalna, a kada me zaskoči snebivam se kao ošamareno dijete iz vrtića’, navodi Ranić.
- Plevnik piše i ovo: „Kad god sam pao u nesretnu napast da pričam o dužini trajanja sudskog procesa uvijek sam dobivao odgovor da sugovornikov traje duže ili da zna za gori slučaj“ – dodaje Ranić.
Napominje da Plevnik činjenice kontekstualizira.
- Citira i interpretira misli vrlo važnih teoretičara, poziva se na temeljne ustavne i zakonske postulate, a primjere i pouke pronalazi i u Bibliji. Muče ga odnosi između pravde i etike, moći i istine, neujednačenosti pravne prakse, nedostatak osnovne racionalnosti u sudskim odlukama, diskriminacija manjinskih skupina, a ponajprije nerazumno dugo suđenje, što je, zapravo, središnje mjesto knjige. Zaključuje da hrvatsko pravosuđe ima labirintsku strukturu. Zavirio je u duboke slojeve loših zakona, nesposobnih sudaca, pohlepnih odvjetnika, u područje interesa i moći – predstavlja Ranić.
„Plevnika smeta što je sudbena vlast izborila mjesto izvan društvene kritike kojoj su podložni zakonodavna i izvršna vlast. Kritiku sudbena vlast shvaća kao ometanje pravde“, navodi dodatno urednik knjige.
- Plevnik je izvrstan pisac – duhovit, dosljedan, precizan. Ne govori za sebe, nego u našem interesu. Autor ove knjige ima velikog očekivanja od čitatelja – smatra profesor s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Josip Kregar.
„Imao sam jak osjećaj čitajući knjigu da nas drže budalama. Ovo nije knjiga o Plevnikovom slučaju, nego o nama i našem društvu“, nastavlja Kregar.
- Gubitak povjerenja u sudstvo ima jasne materijalne posljedice. Sudstvo je i nastalo jer se ljudi moraju pomiriti s nepovoljnom odlukom, no uz uvjet da su suci nepristrani, objektivni i radišni. Osnovna pretpostavka pravosuđa je da ljudi imaju povjerenje u njega – kaže Kregar.
Smatra da se sudstvo izdvojilo od društva i izgubilo osjećaj da ono što radi ima osjećaj na ljudske živote.
- Ljudi nisu spisi – ističe sveučilišni profesor prava.
„Obrazovanjem smo kod pravnika ojačali osjećaj umišljenosti i njihovu izolaciju od društva jer tvrdimo da su elita, no nezasluženo jer umješnošću i uspjehom to moraju pokazati. Ta umišljenost šteti vjerodostojnosti i efikasnosti sudstva“, kritizira Kregar.
- Nadalje, postoji pitanje formalizacije i birokratizacije. Zahtjev da se postupa prema pravilima može voditi disfunkciji u vidu bezličnosti. U sudovanjima svjedočimo formalističkim trikovima umjesto rješavanju problema. Homo iuris čitav život čita tekst zakona i misli da je to zakon. To je pravni temelj, ali odluka ne može biti napisana unaprijed zakonima nego iziskuje i mudrost i valja suditi prema osjećaju pravičnosti – naglašava Kregar.
„Odgođeno ili usporeno pravo je negacija prava. Ne može se dugo čekati na ostvarenje pravde, 20 ili 30 godina nema smisla. U Rijeci se čekalo jednom 19 godina za prvostupanjsku presudu u brakorazvodnoj parnici“, ističe.
- Nije šala da dugosuđe viktimizira i vodi u smrt. Nekad sam igrao košarku s osobom čije sudovanje traje već 30 godina. Bio je primjer smirenog, ljubaznog i povučenog čovjeka. Nedavno sam ga sreo u Zagrebu. Iz njega su sukljale agresivnost i mržnja uz prijetnje da će ubiti prvo svog, pa suparničkog odvjetnika, a zatim sve suce do predsjednika Vrhovnog suda – kazuje Plevnik.
„Pokušao sam ovom knjigom shvatiti neshvatljivo – hrvatsko pravosuđe. Moj je slučaj bio samo povod. Nisu me zanimali proceduralni elementi, pravna znanost pa niti sudska praksa u cijelosti. Mnogo je faktora koji produžuju suđenje, ali se na koncu mogu svesti na odvjetničke trikove ili fiškalije i sudačke trikove ili tribunalije. Htio sam pravosuđe razmotriti kao običan građanin, a ne kao intelektualac, novinar i slično. Stavio sam naglasak na pravdu i pokušao utvrditi tko ima koristi od nepravde“, objašnjava autor knjige.
- Glavna tužiteljica u slučaju O. J. Simpsona je ustvrdila da je sudnica uzbudljivija od seksa, što nisam tako doživio, mada sam u sudnici naje… Hvala karlovačkom sudu koji me natjerao da napišem ovu knjigu – šali se Plevnik.
