Loncu poklopac: Špansko selo mirovinske reforme

Na pitanje zašto ne bismo išli u mirovinu sa 65 umjesto sa 67 godina ne može se dati jednostavno stručno obrazloženje jer je sama materija isuviše složena. Može se, doduše, dati krajnje lapidaran odgovor – zato što to država ne može financirati. „No, državo, postavi se na glavu“, poručuju sindikalisti

Autor: Marin Bakić

„Što će tebi staž“, upitala je u čudu prokuristica.

„A što će Vama“, uzvratio je Kićba protupitanjem.

Samo ga je blijedo gledala.

„Ide li Vama staž“, pitao je ponovno Kićba.

„Pa ide“.

„A zašto ne ide meni“, poentirao je.

Eto, tako je izgledao taj razgovor, poput skeča Top liste nadrealista. Na koncu su se sudski nagodili.

Sedam (7) godina radnog staža je autor ovog ogleda izgubio radeći na crno za jednu od najuglednijih hrvatskih novinskih kuća i već se pomirio s time da neće nikada dočekati mirovinu, a ako bi je kojim slučajem i dočekao, bila bi vjerojatno mizerna jer je ionako do sada radio za crkavicu više u statusu prekarnog radnika nego radnika, odnosno lumpenproletera, na koje su drugovi Karl Marx i Friedrich Engels gledali s prezirom, nego proletera. Osviješteno je to za štrajka u toj medijskoj kući, možda i najvećeg do sada u nekom hrvatskom mediju, barem u ravni s onim u Slobodnoj Dalmaciji početkom 1990-ih godina kada su tu tvrtku preuzimali tajkuni za račun politike – svi stalnozaposleni su obustavili rad, a novine su uredno izlazile kao da se ništa ne događa. Eto, to je radnička iliti radno-pravna slika medijskog sustava.

Stoga je sve rasprave o mirovinskim reformama – bogzna koliko ih je već bilo –  pratio s nezanimanjem, osobno ga se ne tiču („Mene se to ne dotikavle“, rekli bi Presvetli i Cinober iz dramske serije „Gruntovčani“), ionako će, ako nešto vrijedi, vjerojatno pod zemlju i prije roka, kako se tvrdi za dobre novinare. No, ako će nešto konačno upropastiti ovu državu u kojoj životari – dobro zna – to će biti klijentelizam, nacionalizam, turizam/deindustrijalizacija/rentijerstvo i – mirovinski sustav. To su naša četiri jahača apokalipse. Međusobno su isprepletena, to jest uvjetuju se – nisu samostalni jahači.

Nadalje, autor loncu poklopca u pravilu nikada ne sudjeluje na prosvjedima i ne potpisuje nikakve peticije, makar bile za nešto što mu je najbliže srcu i džepu. No, prolazeći nekidan karlovačkom tržnicom, prvo naleti na štand i aktiviste Političke platforme „Možemo“ ispred trgovačkog centra Kaufland, drage ljude s kojima, opet, nikakve političke tikve ne želi saditi, pa odbije molbu da u svom haustoru po sandučićima ubaci njihove letke, a zatim, malo dalje, na polkagenta Nikolu Badovinca iliti Bradovinca kako prikuplja potpise za raspisivanje referenduma za još jednu mirovinsku reformu. Kako odbiti Bradu, koji mu je također drag, pogotovo što izvana djeluje zastrašujuće, pa je i Kićba potpisao s obećanjem da će glasati na referendumu protiv sindikalnog  prijedloga.

Taj dan ili neki drugi, svejedno, sjeo je u kafić „Moj kutak“ i čitao intervju s ravnateljem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Josipom Aladrovićem, kojeg je dao Frenkiju Laušiću iz Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, te – ništa nije shvatio, osim da bi trošak usvajanja sindikalnih zahtjeva iznosio 45 milijardi kuna.

Namjera je upravo bila da se u tom intervjuu upozna sa stajalištima države glede referendumske inicijative za promjenu mirovinskog zakonodavstva. Za neshvaćanje nisu krivi niti autor niti čitatelj, a niti ravnatelj HZMO-a. Problem je u jeziku – ekonomistički meta-jezik nam je dalji, nerazumljiviji, od češkog ili poljskog. Možda zvuči banalno, no to je ozbiljan demokratski problem. Svi zakoni i svi poslovi države moraju biti razumljivi svakom građaninu, a da bi valjano odlučivao o mirovinskom sustavu građanin bi valjda trebao studirati ekonomiju. Čitajući taj članak u Jutarnjem, unatoč tome što je donekle približio problematiku prosječnom čitatelju, barem u odnosu na to kako bi to uradila neka ekonomska studija, materija je ostala daleka, uistinu gotovo kao da smo čitali Ekonomska istraživanja ili neki drugi stručni, odnosno znanstveni časopis.

Na pitanje zašto ne bismo išli u mirovinu sa 65 umjesto sa 67 godina ne može se dati jednostavno stručno obrazloženje jer je sama materija isuviše složena. Može se, doduše, dati krajnje lapidaran odgovor – zato što to država ne može financirati. „No, državo, postavi se na glavu“, poručuju sindikalisti iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisnih hrvatskih sindikata i Matice hrvatskih sindikata koji su organizirali ovu referendumsku inicijativu.

Oni pak koriste razumljiv jezik, blizak svima, i akademiku i pastiru – ne želimo u mirovinu sa 67 godina i točka, a država neka pronađe sredstva za taj zahtjev kako god može. Ta je retorika privlačna građanima jer tko želi raditi dulje, pobogu? No može se tvrditi i da takva je takva retorika utoliko populistički neodgovorna s obzirom na kontekst u kojem se izriče, a te okolnosti su uistinu loš ekonomski i svaki drugi položaj Hrvatske te općenita kriza države blagostanja te potreba da se ujednači europska i globalna cijena rada na europskom i globalnom tržištu kapitala i roba. Kako tražiti od jedne nemoćne države kao što je Hrvatska da se tome odupre? Poigravamo li se sa grčkim scenarijem? Želimo li bankrot države, kaos i teret koji s time dolazi? Tek bismo onda vidjeli što su odricanja. No, tu je jasan politički/sindikalni stav – ne želimo raditi nakon navršenih 65 godina niti toliko visoke kazne za prijevremeno umirovljenje, a ti, politiko, pronađi način da to osiguraš. Koliko je bačeno novca u razne uljanike i druge bunare bez dna? Valjda se može pronaći pokoja kuna i za ovu svrhu, odnosno nakon silnog rasipništva cinično je tvrditi da za održavanje mirovinskog sustava u skladu s takvim zahtjevima novca nema.

Tvrditi da bi se građani trebali nesebično žrtvovati u svrhu bolje budućnosti, spasa mirovinskog sustava i „naše djece“, kako se patetično kaže, jest legitimno, kao što je legitimno i da građani konačno kažu „dosta“ jer su iscrpljeni dovoljno kojekakvim reformama – za koje pripadnici Mosta nezavisnih lista idiotski tvrde da se nisu provodile, ali baš niti jedna – korupcijom, nesuvislošću sustava, a i generalno se u Hrvatskoj loše živi. Zamislimo samo trgovce, mahom trgovkinje, recimo, koje rade na kioscima za izuzetno malu plaću i svetkom i petkom, koje nemaju gdje obaviti nuždu doslovno niti vremena za gablec (Što su sindikati učinili za te žene?) i njihovu reakciju kada im neki ministar ili menadžer u odijelu poručuje da se trebaju žrtvovati i raditi malne do smrti u takvim uvjetima. Jasno je da takva retorika vlasti kod trgovaca – sad smo njih uzeli za primjer – pada na neplodno, kao što sindikalna pada na plodno tlo.

Nemoguće je definitivno razriješiti te mirovinske dvojbe, posebice što nam je to više više nego manje špansko selo, presuditi koja je od stranaka u ovom sporu u pravu i kako na tom referendumu, koji će se sigurno provesti, glasovati, osim ako Brada ne diha za ovratnik za glasanja pa olovka prevagne na afirmativnu stranu.

Međutim, možemo to donekle promisliti, pa i mi koji mirovinu vjerojatno nikada nećemo dočekati, za razliku od gospođe prokuristice, i kojih se to izravno „ne dotikavle“ .

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije