Loncu poklopac: Grad na čekanju

Nedavno je predstavljen nov koncept Karlovačkih dana piva – glavni program se vraća u središte grada, nastupit će kvalitetni domaći bendovi i sve je to super. No, dok vlasti nešto što se ostvaruje s debelim zakašnjenjem, s obzirom da je samorazumljivo, predstavljaju kao uspjeh, dok se građani raduju tim novostima, u isto vrijeme nad glavom visi pitanje – tko je i zašto ovom gradu ukrao 20 godina

Autor: Marin Bakić

Gdje ste bili – ne geografski, nego kao ličnost – prije 20 godina? Što ste učinili u tih 20 godina? Dvadeset godina je, recimo, četvrtina ljudskoga života. Dakle, što ste napravili u dva desetljeća? Koliko cijenite 20 godina svog života? Biste li ih bacili niz rijeku, u vjetar, u bunar to jest utrošili uludo?

Možda ste u tih 20 godina završili fakultet. Možda ste zasnovali obitelj. Možda ste ušli i izašli iz braka. Vjerojatno ste stekli čitav niz znanja i vještina te ostvarili mnoga postignuća. Možda ste dobili dijete, ispratili roditelje na onaj svijet, oboljeli i ozdravili, kupili stan, promijenili automobil ili dva, promijenili radno mjesto, bili radno aktivni, a sada ste umirovljenik…

Ako ste iz Karlovca, izvjesno je da ste se u 20 godina, u usporedbi sa zajednicom koju činite, to jest s gradom u kojemu živite, rapidno mijenjali. Karlovac, eto, tek pomalo. Dok su se svijet i pojedinci ubrzano kretali unaprijed, Karlovac se u tih 20 godina – a i dulje – razvijao i razvija inertno.

Naravno, nije moguće da se ništa nije promijenilo, ali – da odmah odgovorimo onima koji bi nam uputili tu vrst kritike – s obzirom na proteklo razdoblje – jako malo je učinjeno, gotovo pa ništa od onoga što je moglo biti.

Zamislimo da se u Karlovcu 1999. godine odlučilo ukloniti sve prepreke razvoju – klijentelizam i podređenost partiji i partijama, odnosno netransparentan odnos vlasti i par tajkuna – kako bi naš grad danas izgledao? Koje bismo potencijale ostvarili kada bi gradonačelnik bio netko tko uživa istinsko povjerenje građana, a ne padobranac kojeg je partijski vrh bacio s neba pravo u fotelju? Zamislimo da uopće nije postojala vlast cinizma i treš marketinga koju zovemo jelićizam. Bi li, primjerice, Radićeva ulica bila obnovljena? Bi li komunalna društva bila svrsishodnija, a samim time i komunalni život? Kako bi u tih 20 godina izgledali, primjerice, Karlovački dani piva?

Prije 20 godina tadašnji gospodar Karlovca Branko Vukelić odlučuje nezakonito asfaltirati desnu obalu Korane i to nazvati čak sportsko-rekreacijskim centrom. Taj „sportsko-rekreacijski centar“ nikada nikakav sportski događaj nije ugostio, nego je, osim kao poligon za autoškole, služio jedino tome – dok nije na to mjesto preseljena takozvana stara krama iliti karlovački buvljak koji se održava petkom – da u deset dana ugosti možda i najgori pivski festival u jugoistočnoj Europi, isti onaj koji je ranije slovio kao najbolji i dao Karlovcu dobro ime od Mure pa do Morave, kako pjeva pjesnik za područje od Vardara pa do Triglava. I kako je vrijeme odmicalo taj je festival postajao sve sličniji seoskim proštenjima nego urbanim manifestacijama kakve su se održavale u sličnim gradovima.

Prije 20 godina je – iste te 1999. godine – u Varaždinu održano prvo izdanje Špancirfesta. Taj festival ubrzo je stekao zbog svoje kvalitete velik ugled. Od tada do danas u Varaždinu su, u sklopu tog festivala, u razdoblju kada je u Karlovcu Jasmin Stavros toliko nastupao da su ga Karlovčani od milja prozvali Star Wars i šalili se da je najbolje da, s obzirom na učestalost nastupa, tu prijavi prebivalište – nastupali, uz sve najkvalitetnije domaće, i izvođači kao što su Bob Dylan, Manu Chao, Skunk Anansie, UB40, Soul II Soul, The Brand New Heavies, Mando Diao, Nouvelle vague ili Blondie, a to je samo glazbeni program. Ostatak ovog uličnog festivala činili su razni drugi sadržaji. Koje god primjedbe dali Varaždinu i Špancirfestu, jasno je da je taj grad barem igrao prvu ligu, za razliku od trećeligaškog Karlovca.

Pola sata vožnje od Karlovca nalazi se Vinica, malo slovensko pogranično mjesto od dvjestotinjak duša poznato uglavnom jedino po tome što se u njemu rodio čuveni slovenski pjesnik Oton Župančič, ali posljednjih godina i po još nečemu – festivalu Šengen fest. Na tom festivalu nastupali su – opet, uz najveće domaće zvijezde, uključivo i Laibach koji nikada nije nastupio u Karlovcu – i izvođači kao što su Parov Stelar, Kaiser Chiefs, opet Skunk Anansie, Leningrad Cowboys, Guano Apes, Asian Dub Foundation, Triggerfinger ili Morcheeba.

Zadržimo se u Sloveniji. U Laškom su, gradiću također poznatom po pivu, sjeća se potpisnik ovih redaka jer se igrom slučaja tamo zatekao, jedne večeri nastupili na besplatnim koncertima Europe i Natalie Imbruglia. Bilo je to u sklopu pivskog festivala Pivo in cvetje, također jednom vašarištu, ali drugačijem od karlovačkog po tome što su mještanima tog gradića od tri i pol tisuća ljudi omogućili nastup svjetskih zvijezda. Istina je, riječ je o zvijezdama u padanju, no roditelji jednog desetogodišnjaka, primjerice, mogli su omogućiti svom djetetu iskustvo da uživo sluša The Final Countdown u izvođenju izvornog benda, što to dijete sigurno neće zaboraviti dok je živo.

Mogli bismo skočiti i do mariborskog Festivala Lent na kojem su nastupali Solomon Burke, Skid Row ili Uriah Heep, no nema potrebe dalje nizati primjere, a velikih se festivala u Zagrebu, Novom Sadu ili drugdje nećemo ni doticati.

Nedavno je predstavljen nov koncept Karlovačkih dana piva – glavni program se vraća u središte grada, nastupit će kvalitetni domaći bendovi i sve je to super. No, dok vlasti nešto što se ostvaruje s debelim zakašnjenjem, s obzirom da je samorazumljivo, predstavljaju kao uspjeh, dok se građani raduju tim novostima, u isto vrijeme nad glavom visi pitanje – tko je i zašto ovom gradu ukrao 20 godina.

Slično se pitanje postavlja i sada za rekonstrukcija dvaju križanja – onih Prilaza Većeslava Holjevca, takozvane brze ceste, s ulicama Tadije Smičiklasa i kralja Tomislava. Rekonstrukcijom potonjeg bit će konačno riješeni glavni problemi velikog pothodnika koji su tu otkad ovaj autor pamti, dakle čitav život. Je li uistinu trebalo čekati 40 godina da se to ispravi? Da se ruševina Hotela „Korana“ ukloni ili hotel obnovi čekali smo 20 godina, i još čekamo. Spomenimo i bušotine tople vode – koja je energent kao što je Arapima nafta – koje zjape neiskorištene u rečičkoj šumi od 1983. godine. Da Karlovac valorizira činjenicu da je Nikola Tesla tu živio čekamo malne od njegove smrti. Evo, više od 20 godina čekamo da Karlovac dobije pravo kino. Koliko ćemo još čekati da se obnovi Kineska četvrt i o tome raspravljati? Koliko ćemo čekati da prostor vojarne Luščić zaživi? Predugo se čekalo i ugostiteljski objekt na Starom gradu Dubovcu, zamku koji je godinama zjapio neiskorišten. Društvena šteta nastala zanemarivanjem ili neradom Hrvatskog doma i kina Edison ne može se mjeriti nikakvim novcem. Za obnovu i stavljanje u funkciju tih društveno-kulturnih centara ne treba čekati niti štedjeti novac, tražiti bogznakakve izvore financiranja – dostatan je gradski proračun jer se odlaganjem šteta samo uvećava. Vlasti jako paze na štednju, svaku kunu okrenu tri puta prije nego je potroše – barem se tako predstavljaju – traže što je više moguće financiranja iz vanjskih izvora – a ni tu komparativno gledano ne stoje dobro – no iz nekog razoga ne cijene vrijeme, njega rasipaju kao da ćemo svi živjeti 500 godina.

U Karlovcu se neobično dugo čeka na nešto što je normalno, nesporno, na „minimalne tehničke uvjete“, a kada se ti „minimalni tehnički uvjeti“ ostvare, predstavlja se to kao uspjeh, unatoč tome što su u međuvremenu zakinuti naraštaji Karlovčana. To je uspjeh ravan izlasku iz zatvora nakon 20 godina. Slažemo se, ogroman je, ali za zatvorenika, neambicioznu vlast i sredinu.

Da je Karlovac nešto tipa Garešnica ili Sanski Most, pa hajde, nema razvoja, nije tragedija, nema se tu – bez uvrede bilo kome – ništa naročito razvijati. No, Karlovac nije ni Garešnica ni Sanski Most, a nametnuta mu je njihova dinamika. Ne treba na tu dinamiku zaboraviti kada nas vlasti podsjete prije izbora što su napravili u proteklom mandatu, a kasne desetljećima jer njima nije do razvoja koji nije strogo kontroliran i doziran s obzirom bi se u suprotnom zaljuljala njihova struktura. Zanemarivanje potencijala je glavna osobitost karlovačke vlasti već desetljećima. Vlast djeluje poput lopova koji ti je provalio u stan, ukrao sve najvrednije, životnu ušteđevinu koju si držao pod krevetom, a onda ti iz samilosti kupio nov televizor da možeš gledati Zvijezde pjevaju i to predstavio kao svoje veliko dobročinstvo.

Čitav grad je zatočenik vladajuće kaste koja mu je novim konceptom Dana piva samo okrečila ćeliju, a zatvoreniku naviknutog na neslobodu to djeluje kao ogroman korak naprijed nakon stotinu skokova na mjestu.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije