Umjereno oblačno

Trčao je Kićba prema željezničkoj stanici, vidio da dolazi vlak, otrčao gore da bi mu pred očima kliznuo niz šine. Osjećao se kao da mu se svijet urušio. Otkazao je obiteljski ručak kazavši da će na vlak u 11:33, mada nikome nije bilo jasno zašto odlazi u nedjelju u Zagreb. Provjerio je opet vozni red – sljedeći vlak je u 15:17

Autor: Marin Bakić

„Huh-huh-huh“, dahtao je dok je trčao preko parka ka željezničkoj stanici, nedaleko od njegova doma iliti Pećine, kako naziva svoj stan. Odavno je shvatio da je blizina odredišta prevara – što si bliže to više kasniš. To je shvatio kao pravilo, jer onaj tko mora proći kratku distancu da bi stigao na vrijeme razmišlja da ima dosta vremena prije no što se pokrene. A možda to nije opće pravilo, nego samo pravilo u ponašanju njega i onih s kojima se druži. Zanimaju Kićbu, kako su ga prozvali, a on prihvatio, takve začkoljice. Primjerice, nikada mu niti jedan psiholog nije znao odgovoriti na pitanje koje ga opsjeda već godinama – zašto je zijev zarazan, zašto zijevnemo kada netko drugi zijevne, kada se priča, piše ili samo razmišlja o zijevanju i spavanju. „Bolje da su ti psiholozi na fakultetu učili o tome, nego o tehnikama manipulacija i dociranja kako bismo trebali živjeti“, govorio je Kićba nebrojeno puta svojim ljudima koji su prihvatili sa simpatijama njegove repetitivne primjedbe na iste teme. Svi oni su dobro usvojili – Kićba ne voli psihologe i psihologiju. Ali istina je – zijev je zarazan i pisac ove priče je, pišući navečer u svom stanu, uživajući u Billu Evansu i sprdanju s Kićbom, nekoliko puta upravo zijevnuo.

Trčao je Kićba prema željezničkoj stanici, vidio da dolazi vlak, otrčao gore da bi mu pred očima kliznuo niz šine. Osjećao se kao da mu se svijet urušio. Otkazao je obiteljski ručak kazavši da će na vlak u 11:33, mada nikome nije bilo jasno zašto odlazi u nedjelju u Zagreb. Provjerio je opet vozni red – sljedeći vlak je u 15:17. „Pa da, vjerojatno nije išla ranije, nego će ići nakon ručka“, rekao je samome sebi Kićba i poslao Branimiru, prijatelju kome se najavio, poruku da će ipak stići poslijepodne, pa se mogu sastati.

Na taj sljedeći vlak nije zakasnio, ali je ušao u zadnji vagon i čekao sljedeću – njezinu – stanicu. Kroz prozor je makinalno provjeravao je li na peronu, a, nakon što je nije vidio, zaputio se do prvog vagona, sve gledajući je li ušla bez da je uočio. Kada se konačno smjestio, pokušavao je čitati novine koje je ponio sa sobom, ali mu je ostalo samo zdvajanje zbog pogrešnog vlaka, pogrešnog poteza i besmislenog puta.

Po dolasku se zaputio pješice ka istočnom dijelu Zagreba hrvajući se sa svojim mislima. No, vrijeme je odmicalo i Branimir, koji živi na zapadnom dijelu, je postajao nestrpljiv, pa ga je nazvao baš kada je Kićba piljio u natpis „Naselak“ na pročelju, što je otvorilo mitološku kutiju djetinjstva.

„Evo me, stižem“, odgovorio je. Po izlasku iz tramvaja ga je odmah uočio na drugoj strani ceste – visok, puši, gleda pomalo sumanuto, no simpatično, a tko je Kićba da sudi kada je sišao s uma.

„Mogli smo se naći i kod tebe, sutra sam u tvom kraju“ – kaže pri susretu Branimir – „u Ozlju“.

„Aha“, uzvratio je odlutali Kićba bez da ga je čuo. „Kamo ideš“, odjednom je začuđeno upitao.

„Ozalj, Ozalj“, odbrusi Branimir dok su već započeli svoju dugu besciljnu šetnju, „Kupa, stari grad, Zrinski i Frankopani, Slava Raškaj, Juraj Križanić… Kaj ti je“.

„Ma sori. Da, znam, Ozalj, tamo je lijepa i stara hidroelektrana.“

„Na mukama si?“

„Sve znaš“.

„Sjajna je, ali moraš nekada dignuti ruke“.

Ratio te kuži, emotio bi te bacio pod tramvaj.“

Nakon kilometra veli Kićba: „Znaš da sam samo zbog nje došao, yebe mi se za tebe. Htio sam ‘nabasati’ na nju kad me već izbjegava, moram nas popraviti dok nije prekasno“.

„Eh“, uzdahne Branimir. „Inače to je prilično…“

„…jadno i očajno“.

„Izludilo te skroz.“

„Skroz“, potvrdi Kićba.

Rastavljaju bit, bitak, tubitak… Kićba je sve boljeg raspoloženja, ali i dalje donekle odsutan u svojim mislima.

„Kak’ ti stojiš“, pita Branimira.

„Ma ništa…“, kaže ovaj i nastavi, „Upoznao sam neku arhitekticu, malo starija“.

„Da?!“

„Pa sam joj poslao mail, pozvao je na piće“.

„Da?! I?“

„Odgovorila je za deset dana“

„Deset dana?!“

„Nema veze.“

„I?“

„Pristala je, pa smo se našli, ali se vidjelo iz aviona da sam nervozan“.

„Kako?“

„Stalno sam premetao po stolu pepeljaru, čašu i pljuge dok me nije pitala zašto to radim. Odgovorio sam da se igram“

„Isusebože“

„Onda sam počeo nešto lupetati o smislu života, smrti“.

„Ti si spaljena zemlja“

„Odjednom mi kaže: ‘O čemu pričaš, preboljela sam rak“.

„Ti si lud“, komentira Kićba vrišteći od smijeha, „kenjaš o egzistencijalizmu, teoriji, a ona prošla praksu?“

„Nisam normalan“.

„A nisam ni ja, inače ne bi’ s tobom općio“.

Nastavili su šetati i pričati u sve boljem raspoloženju smijući se glasno.

Kićba je u izlogu kafića zapazio kako za visokim stolom sjedi sama neka žena, puši i gleda u prazno.

„Umjereno oblačno, kao i mi. Tako bi’ nazvao priču o ovoj večeri, ako bi’ je pisao. Bila bi o dva luzera na pragu sredovječnosti“, komentirao je.

Branimir ga je ispratio do kolodvora.

„Neću ti reći da te volim“, kazao mu je Kićba.

„Reci mi samo: ‘Vidimo se u Ozlju’“, odgovorio je Branimir.

„Vidimo se u Ozlju“.

Vlak je uklizao u karlovačku stanicu. Kićba je izašao i zaputio se ka Pećini.

Ovoga puta nije žurio – doma se ne može zakasniti.

(2018)

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije