Profesor Gagić bio je poliglot i erudit, nepresušni izvor podataka iz svih grana umjetnosti, a taj nesvakidašnji dar pamćenja nije ga napustio sve do samoga kraja – kaže Mirna Rudan Lisak, savjetnica Ureda za kulturu Grada Zagreba, koja je na portalu Telegram objavila nekrolog Bogdanu Gagiću, pijanistu i skladatelju, koji u srijedu ispraćen s mirogojskog krematorija nakon što je 28. ožujka preminuo u Zagrebu.
Rođen je u Karlovcu 1931. godine. Maturirao je na Glazbenoj školi Karlovac 1949. godine.
- Uvijek je govorio sa žarom, a svoje iznimno široko znanje prvo je stekao pohađajući nastavu glasovira kod Milana Deutschera koji mu je u Karlovcu pružio prvu glazbenu pouku i približio mu djela ekspresionističkih skladatelja. U intervjuu „Učinio sam sve što sam mogao“ urednice i autorice Ive Lovrec Štefanović, emitiranome u okviru ciklusa „Putovi hrvatske glazbe“ na Trećem programu Hrvatskoga radija, dodatno je pojasnio zašto je oduvijek jako vezan za svoga prvog profesora: „Ne samo zato što je on bio moj prvi učitelj, nego zato što je on za mene doista bio ‘netko’ – studirao je klavir na Bečkom konzervatoriju kod Rusa Pavela de Couna, koji je, pak, diplomirao klavir u klasi samoga osnivača konzervatorija u Petrogradu Antona Rubinsteina” – ističe M. Rudan Lisak u svom nekrologu.
Gagić je 1957. je diplomirao kompoziciju i klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Milka Kelemena.
Na akademiji Chigiana u Sieni usavršavao se u kompoziciji kod Vita Frazzija (1957.–60.) i u filmskoj glazbi kod Angela Francesca Lavagnina (1960.–63.) te pohađao Ljetne tečajeve za novu glazbu na Internationale Musikinstitut für neue Musik u Darmstadtu (1965.–66.) kao stipendist tog Instituta i slušao predavanja Pierrea Bouleza, Karlheinza Stockhausena i Györgya Ligetija Od 1968. godine je viši predavač, a od 1985. redovni profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Kao pijanist je izvodio na početku karijere uglavnom suvremenu hrvatsku glazbu. „U skladanju se približavao ekspresionizmu, potpunoj serijalnosti, folklornom zvuku te kontrapunktu zvučnih blokova“, navodi Karlovački leksikon, dok Hrvatska enciklopedija ističe kako se Gagić kao skladatelj „oslanja na iskustva totalne serijalizacije svih akustično-fizikalnih parametara zvuka i sklada glazbu koja je rezultat ‘traženja vlastitih pravila’“.
Komponirao je klavirska i komorna djela, simfonije, scensku, filmsku i glazbu za televiziju i radiodrame. Među najvažnijim skladbama se ubrajaju „Simfonija“ (1976), tri koncerta za klavir i orkestar (1962–80), sedam klavirskih sonata (1960–93), „Ciriška zvona“, tri madrigala za alt i klavir na stihove Slavka Mihalića (1976). „Skladbe su mu izvođene na svim festivalima u zemlji te na mnogim inozemnim, a mnoge su mu kompozicije snimljene ne samo za Hrvatski radio nego i u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Japanu. Objavljivao je i stručne članke na radiju i u časopisima“, stoji u Gagićevoj biografiji na mrežnoj stranici Hrvatskog društva skladatelja.
Koliko je Gagić bio posvećen radu opisuje i scena s Dubrovačkih ljetnih igara. koju u nekrologu donosi Telegram.
- Gagić je 1960-ih eksperimentirao zvukom. U nastojanju da ostvari sablasnu zvučnu kulisu za scenu ukazanja duha Hamletova pokojnog oca – trebala se odigrati unutar kamenih zidina Lovrijenca – prvo je snimio grebanje oštrim predmetom po kamenoj građi Atrija Kneževa dvora, da bi potom taj kreštavi zvuk više desetaka puta u studiju usporio i dobio nešto što je zvučalo kao da dolazi s drugoga svijeta. Budući da je rok realizacije bio kratak, usred noći testirao je svoj novonastali zvučni efekt tako što ga je usmjerio prema pučini, no južina je taj jezivi apstraktni zvuk na mahove vraćala natrag u grad, i poslije su mu kolege pričali kako su svi mislili da je započeo Treći svjetski rat. Zbog toga je završio na ispitivanju, ali srećom izvukao se jer je za Dubrovnik, kao i za njegov svjetski poznati i priznati festival, postizanje kvalitete u svim segmentima umjetničkog izražavanja oduvijek bio prioritet – navodi M. Rudan Lisak.
„Gagićev život i opus je poput scene čiji se prostor postupno rastvara u nizove sjena i linija uz koje se iz pozadine može naslutiti cvrkut kleovskih ptica. Prolazom vremena i mijenom svjetla otkriva se dubina tih prostora, a linije oživljavaju kao rezonirajuće žice i prenose titraje lijepih i nelijepih vremena, velikih uzleta ideja, iskrene vjere u snagu umjetnosti i znanja, slutnje jednog drugog reda“, ocijenila je Gagićev rad hrvatska muzikologinja Seadeta Midžić.
- Shvaćajući glazbu kao intelektualnu emanaciju ljudskoga duha, maestro Gagić gradi svoje djelo s formalnoga aspekta kroz totalnu zrelost svih parametara, trajanja tona, dinamike, artikulacije i registra – ističe glazbena kritičarka Erika Krpan.
„Klavir je moja duhovna potreba, on je ishodište svih mojih misli“, kratko je svojedobno kazao Gagić.
