Na početku filma vidimo dva prijatelja kako razgovaraju u kafiću. Iz njihovog razgovora shvaćamo da moraju pobjeći iz okupirane Francuske. U Parizu su i planiraju bijeg u Marseille, pa zatim brodom u Ameriku. Imaju lažne putovnice i dozvole za prolaz, a jedan o njih sredio je i prijevoz do Marseillea. Prije nego što krenu, Georg mora svratiti u hotel i pronaći pisca koji putuje s njima. U tom trenutku s ulice se čuju sirene, kamera pokaže ulicu po kojoj jure najnoviji modeli automobila.
Kako? Zašto? Nemamo odgovore na ta pitanja. Umjesto da radi detaljnu rekonstrukciju vremena s početka Drugog svjetskog rata, redatelj Tranzita Christian Petzold jednostavno je ratnu priču smjestio u današnjicu. Spominju se i fašisti, ali nema kukastih križeva niti uniformi osim policijskih. Početni šok zamjenjuje zbunjenost i rastući osjećaj nemoći. Smjestivši priču u naše vrijeme, Petzold neizravno sugerira da priča filma nije tek zgoda iz prošlosti koja se više nikad neće ponoviti. Čak i danas, nitko nije siguran da se nešto slično neće ponoviti, čak i u tako uređenim zemljama kao što su zapadnoeuropske. Uz okupaciju, jedini odmak Petzoldove stvarnosti od naše svakodnevnice je izostanak moderne tehnologije kao što su mobiteli, televizori ili kompjutori, stoga je moguće da glavni junak filma bez imalo problema preuzme identitet pisca kojeg je tražio.
Georg nije u hotelu pronašao pisca nego tek okrvavljenu kadu. Pisac je prerezao žile, kaže mu vlasnica hotela, policija je odnijela tijelo. Ostavili su sve ostale piščeve stvari, pa Georg uzima rukopis još neobjavljenog djela, piščeve dokumente i dozvolu za odlazak u Meksiko. Na putu do Marseillea Georg čita dramu koju je uzeo, pronalazi sličnosti s vlastitom situacijom te dolazi na ideju da preuzme piščev identitet. Odlazi u američku i meksičku ambasadu gdje nitko ne sumnja da on nije pisac koji je dobio vizu.
U ambasadi, prvo jednoj pa u drugoj, susreće nekolicinu ljudi koji žele pobjeći kao i on. U oči mu upada žena koja mu je prethodno prišla na ulici, dodirnula mu rame i pobjegla kad je shvatila da ga ne poznaje. Georg shvaća da je ona Maria, žena pisca čiji je identitet preuzeo. Upoznaje se s njom, ali joj krije činjenicu da njen suprug nije živ. Maria i pisac imali su turbulentnu vezu, ona ga je ostavila, pa mu se želi ponovno vratiti da zajedno krenu ispočetka u novom svijetu.
Dok čeka brod za Meksiko, Georg upoznaje ženu svog prijatelja s kojim je bježao u Marseille, ali je nesretnik putem umro. Žena je ostala sama sa sinom koji se jako veže uz Georga. Žena i dijete nemaju dozvolu za odlazak, pa dječak grozno zamjera Georgu što će ih ostaviti. Koliko god mu je drag dječak, još mu je draža Maria u koju se počinje zaljubljivati. Do kraja filma Georg će morati donijeti još nekoliko teških odluka što će dovesti do sudbinski tragičnog neočekivanog kraja.
„Tranzit“ je adaptacija istoimenog romana Anne Seghers iz 1944. godine baziran na njenom iskustvu židovske komunistice koja početkom rata mora pobjeći iz višijevske Francuske. Smjestivši radnju u današnjicu, Petzold nije napravio još jednu rutinsku ratnu dramu. Ignoriranje vremenske preciznosti nije uvijek najsretnije u detaljima, no kao cjelina gledateljima sugerira da kafkijanski osjećaj bezizlaznosti nije prošlo svršeno vrijeme. Pozicioniranje radnje u današnjicu omogućava i lakšu identifikaciju s junacima što je vjerojatno dodatni motiv za takav postupak. Kao što je sam Petzold isticao, „Tranzit“ je treći dio njegove neformalne trilogije zajedničkog nazivnika „ljubav u vrijeme represivnih sustava“, koju čine još filmovi „Barbara“ i „Phoenix“. U trilogiji „Barbara“ je najcjenjenija, a „Phoenix“ najnagrađivaniji na festivalima širom svijeta. „Tranzit“ ima svojih aduta koji možda nisu dovoljno prepoznati ni cijenjeni upravo zbog eksperimenta s vremenom, pa je možda najtočnije reći da igranje s vremenom radnje istovremeno pomaže i odmaže filmu. Da je priča smještena u ratno vrijeme, „Tranzit“ bi bio tek još jedna ratna priča bez svih ostalih asocijacija koje je proizlaze iz današnjice. Kad ogolimo zaplet priče, lako je uspostaviti paralele s drugim sličnim filmovima od kojih se najlakše prisjetiti Casablance. Jednom kad Maria i Georg uspostave vezu, njihova ljubavna priča poprima sličnosti s puno poznatijom pričom koja se također odvija dok junaci čekaju prijevoz za bijeg od nacista.
„Tranzit“ je jedan od posljednjih filmova prikazanih u zagrebačkom kinu Europa prije zatvaranja. Dvanaest godina ranije, u gromoglasnoj akciji „Daj mi kino!“, „Europa“ je s uspjehom obranjena od prvog pokušaja zatvaranja i/ili prenamjene. Kad je 2009. postignut dogovor s Gradom Zagrebom, sve je izgledalo prilično idilično do prije par tjedana. Grad ne namjerava obnoviti ugovor sa Zagreb Film Festivalom koji već desetak godina vrlo uspješno vodi kino. Godine 2016. „Europa“ dobila je nagradu mreže europskih kina za najbolji program, ali izgleda da ni to nije dovoljno za dalji život tog kina. Gledano u tom kontekstu, „Tranzit“ je vrlo primjeren film za ovaj trenutak Europine povijesti, ali treba se nadati da naslov neće biti vezan i uz konačni kraj kina.
