Muke po Tanatalu

Mirninu šutljivost i povučenost, zbog koje ju je vođa puta nazvao poremećenom, Kićba je ipak prilikom njihova kasnijeg druženja – odonda kada ga je pozvala na kavu – uspio razbiti, na što je bio ponosan; on je tako često ponosan na manje-više gluposti

Autor: Marin Bakić

„Oš da ti ga stavim u usta“, pitao ju je Kićba nakon što je ustao od radnog stola, u prolazu.

Mirna je sjedila za velikim kuhinjskim stolom u Pećini, kako Kićba naziva svoj stan, i, ne pogledavši ga, mirno odgovorila: „Ne“.

Kićba je to normalno prihvatio, kao da ju je ponudio čajem koji je odbila, uzeo knjigu i izvalio se na kauč, najugodnije mjesto u Pećini, ne samo zato što je riječ o mekanom kauču na kojemu se može komotno leći, nego i zato što se iznad njega, ne točno nego malo postrani, nalazi veliki stropni ventilator kojeg Kićba, koji teško podnosi vrućine – tvrdi da je vrućogrozan, pa po stanu biva bos u kratkim hlačama – pali na prvi dan ljeta, a gasi na prvi dan jeseni. Pećina je inače ugodna ljeti, ako se zatvore prozori ujutro i ne gasi ventilator, jer taj stan u prizemlju ne gleda na sunčanu stranu – već oko 13 sati na nj pada hlad.

Mirna je nekoliko minuta nakon što je Kićba prilegao ustala i zavalila se pored njega.

Njihovo je poznanstvo kratkotrajno, traje efektivno nekoliko dana i Kićbu je iznenadila Mirnina poruka da se nađu na kavi. Upoznali su se desetak dana ranije na planinarenju, kratko su komunicirali jer je ona šutljiva, ali i pored toga, Kićba je stekao na planinarenju dojam da joj ide na živce, unatoč tome što mu je priskočila u prvu pomoć i omotala mu osip s neuglednim žutim plikovima nepoznatog uzroka koji se pojavio na lijevom bedru. Omotala je taj dio noge zavojem, a Kićba je uživao tom prilikom, malo se i uzbudio, jer je Mirna prilično uzbudljivog izgleda. Nije sam omotao nogu zato što je komotan – to je jedna od njegovih karakternih mana – pa je tražio druge da ga njeguju, a veselilo ga je što se upravo ta mlada vitka žena prekrasnih grudi čije su se bradavice nazirale ispod majice s obzirom da nije nosila grudnjak, predivne duge smeđe kovrčave kose, te koja je uvijek nosila kratke vruće hlačice, ponudila da stavi zavoj. Uživao je, dakako, pritom u njezinoj pažnji. Garo, s kojim se na putu družila, spavala u istom šatoru, držala za ruke i od kojeg se nije odvajala, nego su se njih dvoje odvajali od ostatka skupine, nakon toga je ušao u polemiku s Kićbom kako to da mu je Mirna povijala rane, kad je to mogao i sam, a raspravu je ova popratila šutke.

Njezinu šutljivost i povučenost, zbog koje ju je vođa puta nazvao poremećenom, Kićba je ipak prilikom njihova kasnijeg druženja – odonda kada ga je pozvala na kavu – uspio razbiti, na što je bio ponosan; on je tako često ponosan na manje-više gluposti.

„Jel’ te Kićba otvorio svojim trkeljanjem, a“, pitao ju je jednom pobjedonosno.

„Je, je“, odgovorila je.

„Često misle ljudi da mi idu na živce, jer ne govorim puno“, kazala je Kićbi kada je s njom podijelio svoj dojam s planinarenja.

Kasnije mu je ipak priznala da je mislila da nije normalan, ali „sad vidim da nije tako – sasvim si normalan“, kazala mu je u zabludi dok su ležali na kauču.

Kićbi je kazala da piše kratke priče i pjesme i ovaj je na prvoj kavi tražio da mu pokaže što je napisala, no to nije učinila, nego je predložila da zajedno rade u kafiću – svatko piše svoje. No, to tek sutradan – te večeri mu se još pridružila na treningu na Korani. S trenerom Perom je krišom promatrao kako rasteže svoje duge noge, savija svoje tijelo i izbacuje grudi. Pero i ona su, inače, rođeni na isti dan. Taj potpuno nebitni podatak navodimo iz poštovanja prema nebitnim podacima.

Sljedećeg su se dana Kićba i Mirna našli u kafiću – svatko je uzeo svoj laptop – ona i teku – kako bi počeli raditi. Sjela je pored Kićbe, zatim mu je predložila iznenada da ipak odu raditi u – Pećinu. Kićba je to, naravno, prihvatio, jer i inače radi u Pećini. Kad su stigli, još jednom ju je, izvalivši se na kauč, zamolio da pročita što je napisala do sada, prije no što počnu s radom. Prvo je sjela na fotelju pokraj kauča, a potom je samoinicijativno sjela pored Kićbinih stopala. Zatim je, opet samoinicijativno, legla pokraj Kićbe i čitala mu neke svoje pjesme – koje u biti i nisu loše. U jednom trenutku su sjedili polugoli jedan pored drugog na kauču i Kićba je – što će drugo – krenuo da je poljubi, no izmaknula je glavu.

„Ne, ništa od toga. Sladak si“, kazala mu je, na što je Kićba prasnuo u smijeh, izvalio se nazad u kauč, a ona mu se pridružila i legla pokraj njega, na njegovu ruku, u zagrljaj.

„Koji si ti lik“, rekao joj je kroz smijeh, „cijelo vrijeme navodiš na ovo, a sad ništa“.

„Odlučila sam da do kraja godine nema seksa“.

„Onda s tobom treba čekati Novu, pa u 00.01 navalit“.

„Imala sam kratku i burnu vezu, zato…“, pričala je Kićbi na kauču, dok ju je ovaj milovao po kosi i bedrima.

„Pa јебала si se s Garom na planinarenju…“

„Nisam.“

„Kako nisi, bili ste nerazdvojni, spavali skupa u šatoru…“

„Ne, isto kao i tebi sam mu rekla“.

„Čekaj“, uzvikne Kićba i diže se kao oparen, „tom malom si radila isto što i meni?! Pa nemoš to radit ljudima!“

Mirna ga je gledala i pažljivo slušala.

„Nije u redu palit čovjeka, a onda povuć’ ručnu. Sigurno je mogao, kao i ja sada ovdje, da te pipka“.

„To je bratski, frendovski.“

„Ma курац је bratski i frendovski. Navodila si ga, rajcala, a kasnije mu uskraćivala seks. Sigurno je svako malo htio.“

„Pa jest.“

„Ај što manipuliraš sa mnom, meni je ovo zabavno, al’ zašto to radiš Gari, njega si sigurno izludila? Jesi li kad čula za Tantala i njegove muke?

„Tanatala.“

„Tantala.“

„Ne, Tanatal se kaže.“

„Kaže se Tantal, pobogu! Uglavnom, ti si monstrum“, kazao je Kićba, na što je Mirna prasnula u smijeh.

Ostatak „radnog“ dana proveli su na kauču – Kićbi je pasalo igrati njezinu igru, što je trajalo još par dana – mazili su se, on ju je gladio po grudima, bedrima do međunožja, dragao po glavi, nudio seks znajući da će odbiti – nije se htjela niti poljubiti, čak mu je odbila i namazati jednu kremu na leđa.

„Ti još trošiš kredit“, odgovorila mu je na tu njegovu molbu.

„Kakav kredit?“

„Kad sam ti omotala nogu na planini, a nisam trebala, nego si to mogao sam učiniti.“

„Pa koliko još imam otplate?“

„Vidićemo“, odgovorila mu je, na što je Kićba predložio da joj masira stopala kako bi ga brže otplatio, što je prihvatila.

Takvo se druženje nastavilo sljedećih dana – na kupanju, u kafiću, u Pećini kada bi „radili“ zajedno. Vidio je Kićba da je Mirna, kako se izrazio, malo žešći јебивјетар – sjedi za stolom, bulji u prazno desetak minuta, onda zapiše stih. Bolje je, zaključio je, da se maze.

„Ajde dogovor“, predloži Kićba odjednom na kauču, „da taj svoj kredit otplaćujem pet godina, vidimo se na moj rođendan, pa’š se podat“.

„Dogovoreno“, reče Mirna i ispruži ruku.

„E, ali u međuvremenu moraš do Gare na Pelješac i zadovoljit ga, da ispraviš što si ga ubila u pojam na planinarenju.“

„Znaš da sam razmišljala o onome što si govorio i mislim da si u pravu.“

„Naravno da jesam.“

„Al kako ću do njega, nemam para.“

„Kićba plati kartu“ – Kićba je stekao čudnovatu naviku da o sebi govori u trećem licu, no barem se zadržao na jednini – „ali trebam čvrst dokaz da poštuješ dogovor, ne šaljem te na ljetovanje.“

„Dogovoreno.“

Tako je i bilo – Kićba je na autobusnom kolodvoru kupio povratnu kartu do Pelješca i predao Mirni.

Nakon toga se nisu čuli. Nakon nekoliko dana je stigla slikovna poruka od Gare na Kićbin mobitel. Kićba je zadovoljno spremio uređaj u džep – dobio je čvrst dokaz da je Mirna poštovala dogovor.