U Karlovcu valja žaliti što politička elita na čelu s 13. apostolom Damirom Jelićem – kako ga zovemo zbog njegove bogohulne političke prakse – nije potkupljiva, barem koliko je autoru Loncu poklopca poznato. Kada bi Jelić bio barem lakom za novcem, organizirali bismo kampanju prikupljanja mita samo da ga navedemo da promijeni ploču, kako bi se slikovito kazalo, to jest da počne provoditi politike korisne za grad. Utoliko bi korupcija bila dobrodošla. No, s obzirom da se radi o političaru gladnom isključivo političke moći, podmićivanje kao jednostavan način rješavanja problema pada u vodu.
Pomalo je i zastrašujuća županova žeđ za moći, djeluje monstruozno, kao i čitav sustav kojeg je oko toga organizirao u Karlovcu i Karlovačkoj županiji, i čini se da je to vlastohleplje izbacilo Jelića iz ravnoteže. U svakom slučaju je već odavno poznata formula – ili razvoj Karlovca ili Jelić. Stvarnost ne dopušta bilo koji drugi veznik u toj jednadžbi. Zbacivanje Jelića i Hrvatske demokratske zajednice s vlasti je preduvjet razvoja Karlovca i Karlovačke županije u punini njihovih potencijala. Nismo stranački opredijeljeni, samo to uočavamo kao realno stanje, odnosno nužnost.
Koliko vlast razara demokratske standarde i ljudski kapital prilično se dobro vidi na simboličkom planu. Malotko obraća pažnju na svečane sjednice i akademije koje organiziraju od SKHDZ-a zarobljene institucije i ustanove, pa tako i na dodjelu javnih priznanja. No, upravo politika dodjele javnih priznanja može otkriti vrijednosni sustav neke vlasti, tehnologiju vladanja, način funkcioniranja.
Primjerice, Županijska skupština – koja je od izvršne vlasti u županiji, dakle od Jelića, autonomna kao dojenče od majčine sise – odlučuje javno priznanje dodijeliti Branku Obradoviću-Kini, nazovi-novinaru, glavnom uneredniku gradskih medija Karlovačkog tjednika iliti smećnika i takozvanog Prvog karlovačkog poznatijeg umirovljenicima kao Hrvatski radio Karlovac, kako se i zove tvrtka u vlasništvu Grada Karlovca koja u svojstvu nakladnika izdaje te medije.
Na ovom mjestu je uistinu mnogo napisano o propagandnoj ulozi tog lažnog novinara i lažnog javnog servisa kojeg uneređuje za račun SKHDZ-a i na račun poreskih obveznika, a to ćemo i nastaviti dok god je tako s obzirom da je odnos vlasti prema novinarstvu i kadrovima, posebice Obradoviću, najbolji uvid u njezinu nedemokratsku i destruktivnu suštinu. Vlasti kao psu odanom i pokornom Obradoviću, koji za njih provodi treš propagandu – bolju ni ne zna, odnosno ne može – zauzvrat financiraju radno mjesto, izdanje treš nezakonitog knjižuljka, koji predstavlja kao autobiografiju koju je sanjao, i dodjeljuju počasti. Dan prije svečane sjednice Županijske skupštine na kojoj će mu biti uručeno javno priznanje Obradović u svojoj radijskoj emisiji ugošćava Jelića upravo, između ostalog, i na temu te svečane sjednice te najavljuje objavu tog intervjua u Karlovačkom smećniku. Naravno, radi se o sukobu interesa, pa se postavlja i pitanje zašto taj intervju sa županom radi upravo glavni unerednik. Zato što je Obradović kao najpokorniji medijski radnik u Karlovcu zadužen generalno za praćenje Jelića i visokopozicioniranih jelićista i oni u njega imaju apsolutno povjerenje da će intervju izgledati onako kako je dogovoreno. Drugo, zato što njih uopće nije briga jesu li ili nisu u sukobu interesa, a kamoli da ga izbjegnu ili adresiraju, i treći razlog, i mnogo važniji jer se tiče razloga za dodjelu javnog priznanja navedenih u obrazloženju, jest taj što Obradović jednostavno ne dozvoljava da itko radi tako „važne“ poslove – a to uključuje i sport, što mu je primarni sektor – osim njega.
Utoliko je vrlo dvojben dio obrazloženja za javno priznanje u kojemu stoji da Obradović „svoje znanje i iskustvo prenosi na mlade kolege“. To ne mogu biti novinarska znanja jer ih Obradović nema – njegov rad je nakon 40 godina i dalje na početničkoj razini. Može, dakle, samo prenositi novinarsko iskustvo koje je uludo potrošeno, ali je pitanje kojim mladim kadrovima s obzirom da oni zaposleni u Hrvatskom radio Karlovcu ne djeluju kao novinari, nego također kao propagandisti, članovi SKHDZ-a, dakako.
No, mnogo je važnije sljedeće – Obradović u 40 godina rada nije odgojio niti jednog novinara i dodijeliti mu priznanje za „prenošenje znanja i iskustva mlađim kolegama“ je cinizam. Neka se javi novinar kojega je Obradović odgojio. Takav ne postoji jer – to je općepoznata činjenica – ovaj ljubomorno čuva svoja novinska područja i ne dozvoljava nikome blizu. Ako prelistate samo sportske stranice Karlovačkog tjednika danas ili u prošlosti, samo ćete naići na inicijale „B. O.“ ispod tekstova. „Njegova marljivost“ koja se ističe u obrazloženju priznanja proizlazi iz posesivnosti. To što lokalni javni servis ne odgaja mlade novinare jedan je od načina umrtvljenja javnosti, što je, opet, jedna od najučinkovitijih metoda urbicida koji provodi karlovačka vlast.
Drugi simbolični primjer destruktivnosti ove vlasti je odnos prema baštini, prvenstveno intelektualnoj koja svjedoči slavnu građansku prošlost ovog grada, a građanstvo je – znamo i to – najveći neprijatelj ovog SKHDZ-ovskog kastinskog sustava u kojemu se dijele pozicije, privilegije i sinekure umreženima koji su prvorazredni pripadnici ove lokalne zajednice, a mi svi ostali drugorazredni. Za argumentaciju tog stava ćemo se dotaknuti ponovno proslave 250. godišnjice Gimnazije Karlovac koja je organizirana dok je njezin ravnatelj bio današnji gradonačelnik-padobranac Damir Mandić – čovjek koji se od dolaska u Karlovac strelovito uspinjao u partijskoj hijerarhiji i Jelićevim očima pa mu je posljedično čitav grad serviran na pladnju.
Već smo jednom spomenuli kako je Mandić ugošćavanjem Davora Pavune, nekakvog fizičara i teoretičara urota, ikone antiistitucionalne i populističke desnice, degradirao obilježavanje tog važnog jubileja najvažnije srednjoškolske ustanove. No, ono što nismo osvijestili – prvenstveno stoga što ne pratimo školstvo, pa se nismo previše time zamarali – jest da Gimnazija Karlovac nije ugostila svoje slavne i zaslužne učenike kao što su likovni umjetnik Josip Vaništa, teoretičar i povjesničar književnosti Stanko Lasić te publicist Slavko Goldstein, koji su tada bili i dalje živi (u redu, Lasić je živio u Parizu i bio je jedva pokretan).
Novi dvobroj časopisa „Kupa“, koji se može kupiti u Paviljonu Katzler, a koji uređuje i izdaje liječnik i pisac Boris Vrga, donosi i Vrginu prepisku s Vaništom, a jedan dio je posebno zanimljiv.
„Vi znate, a to sam Vam mislim i pisao, da na proslavu ‘Stopedeset godina karlovačke Gimnazije’, (zeznuo se za sto godina, op. M. B.) nisam bio pozvan. Kako sam bio prosječan đak, to još mogu razumjeti, ali nisu pozvali ni Lasića ni Goldsteina, jednog od najbriljantnijih đaka te škole i drugog koji ju je najbrže završio. Ne znam koliko mi je još biti na ovome svijetu, ali znam da nikada više neću s tim ljudima imati bilo kakvih veza i nastojim potisnuti ona mala iskustva koja sam stekao u ranoj mladosti u gradu žabara koji su i Antu Kovačića, kako znam, otjerali da bi koju godinu kasnije završio u ludnici“, piše Vaništa Vrgi.
Eto, to je karlovačka bofl vlast – Obradović, Jelić, Mandić i Pavuna su vrijednosti, a ikone hrvatske kulture, koja je, kao, SKHDZ-u mila, Goldstein, Lasić i Vaništa nisu, barem ne istog ranga, i to iz jednostavnog razloga – da se ne lažemo – nisu bili desničari, nisu bili populisti i bogohulnici, bili su slobodoumni i antifašisti i ne mogu se koristiti za legitimaciju režima.
Formula je, ponavljamo, vrlo jednostavna – ili razvoj Karlovca ili – Jelić.
