Ponekad se čini da zaista postoji carstvo u kojem vlada drugarstvo, u kojem je sve lijepo i nježno, u kojem se sve raduje, gdje su kuće od čokolade, a prozori od marmelade jer se to čini uvjerljivije od onoga što nam serviraju karlovački gradski oci i majke. Doduše, možda oni jesu ostvarili svoju kockastu utopiju, ali ta njihova utopija za sve ostale jest distopija.
Primjerice, gradonačelnik-padobranac Damir Mandić, koji je na dužnosti prvog čovjeka izvršne vlasti u Karlovcu samo zahvaljujući volji Hrvatske demokratske zajednice, a – još konkretnije – onoga tko njome u Karlovačkoj županiji pa tako i u Karlovcu i Karlovcem suvereno gospodari (misli se, dakako, na Damira Jelića), nakon objave rezultata mjesnih izbora iste proglašava frazerski dokazom da se radilo dobro iako je na njih izašlo pišljivih 17 posto birača. Nekoliko dana nakon toga upušta se s nezavisnom vijećnicom Marijom Bodrožić-Zorić u polemiku o uzrocima apatije građanstva, slabog odaziva birača, iseljavanja građana i tome slično. Naravno da je gradonačelnik-padobranac zastupao svakakve stavove i razmotrio svakakve uzroke tome osim onih koji bi ušli u meritum problema, a to je, naravno, neslobodno društvo nejednakih prilika i od Partije zatočenih institucija, što je sve njemu i omogućilo ono što uživa u Karlovcu, ovom prilikom bismo se – da se ne ponavljamo previše jer smo o tome mnogo pisali – osvrnuli na ono što kod Mandića otkako je ušao u politiku bode oči, da se tako slikovito izrazimo, a to je njegova retorika, odnosno to su njegove retoričke vještine.
Svjesni smo da postoji razlika između govora i pisma i da je načelno nekorektno doslovno ispisivati rečeno kao i toga da retoričke vještine nisu najvažnija kvaliteta političara ili bilo koga drugog, mada to ne znači da nisu važne. Međutim, prvo, ako pišemo o nečijim govorničkim vještinama, nužno je doslovno ispisivati govor. Drugo, Mandić je – sudeći po našem iskustvu – ekstreman primjer lošeg govornika u politici jer su njegove rečenice nerijetko toliko nesuvisle da slušatelj mora upotrijebiti „u hodu“ dodatan mentalni napor da ih pokuša posložiti u neki suvisao red – već smo jednom napisali da njegove izjave treba kolažirati kako bi imale smisla. Stoga je nužno adresirati taj problem. Treće, ta njegova osobina je tim važnija što je riječ o prosvjetnom radniku koji je proveo više od desetljeća na mjestu vjeroučitelja i ravnatelja Gimnazije Karlovac, dakle, kao učitelj i odgojitelj u najvažnijoj karlovačkoj srednjoškolskoj ustanovi. Zar je uistinu moguće da je kao profesor tako nejasno i neuredno retorički nastupao? Ne bi li prosvjetni radnici trebali pripaziti na način iznošenja i biti uzor učenicima u tome?
Pa započnimo s analizom. U zagradama unutar samih citata su naše primjedbe.
„Ako je referentna točka za Vaš ovakav stav mali izbori koji su bili u nedjelju, i ta Vaša samokritičnost prema vlasti i prema oporbi je u stvari početak. To je neko moje razmišljanje. Svi koji prate ja ću reć’ moj politički rad znaju da sam ja često puta kritičan prema sebi pa prema nama u HDZ-u pa onda dalje. Nekad sam i prekritičan prema sebi i nama u HDZ-u pa i dalje“, kazao je u polemici s M. Bodrožić-Zorić.
Sam izraz „mali izbori“ je neobičan, no, dobro, nećemo sad cijepati dlake – ako misli na to da su ti izbori manje važni u odnosu na izbore gradskih vijećnika ili gradonačelnika i njegovih zamjenika, u pravu je. Ako pak misli da su ti izbori mali jer se provode u najmanjim upravnim jedinicama, opet je u pravu. Ako opet, s treće strane, misli na izlaznost, i treći put je u pravu. No, ostaje nejasna tautologija s kraja tog citata, odnosno zašto dva put zaredom iznosi isto.
„Ono što ja se ne bih s Vama složio u jednom dijelu“, nastavlja Mandić svoje izlaganje u Gradskom vijeću, „a to je da, mi kad govorimo o izborima bilo kojim, moramo bit svjesni da zaista postoji ona razina interesa, razina interesa svih ljudi za izbore (razina interesa, pa opet razina interesa). Ja mogu reć’ da ovi izbori koji su bili u nedjelju, ja ih ne bi’ podcjenjivao.“
Kakva je to struktura posljednje rečenice? Neukusno je japajakati, uporno isticati zamjenicu u prvom licu jednine. U čemu je problem da se kaže: „Ne bih podcjenjivao nedjeljne izbore“? U suprotnom, ovo kako se gradonačelnik, profesor i ravnatelj izražava ne razlikuje se mnogo od načina kako se pučkoškolci izražavaju u sastavima na temu što su radili za proljetnih praznika.
Idemo dalje.
„Možemo ih shvaćat’ kao izbore koji su čak i neka ozbiljna anketa, bolja nego od Promocije plusa. Ako ćemo se vratit u Karlovac u zadnjih desetak godina, vidjet ćete da je to tako.“
Čemu „nego od“? Zašto samo ne „od“? No, potpuno je sumanuta posljednja rečenica: „Ako ćemo se vratit u Karlovac u zadnjih desetak godina.“ Kamo da se vratimo, ako smo u Karlovcu i iz njega nismo otišli te kako da se vratimo u prošlost? Teško da ova rečenica može biti nezgrapnija, a mogla je glasiti, ako ispravno tumačimo Mandićeve riječi: „Razmotrimo li posljednjih desetak godina u Karlovcu.“
Idemo dalje dalje.
„S druge strane ne treba bježat od toga da politika kao politika – a tu ćemo se ja i Vi vjerojatno, ovoga, složiti, ja i Vi smo bili u ovom vijeću dosta dugo zajedno – ipak ta koja ljude zainteresira, motivira ili ne motivira.“
Što je politika kao politika? Što to znači? Možemo samo blijedo gledati u tu sintagmu jer njezino značenje nikad nećemo proniknuti.
Idemo dalje, dalje, daljije, al’ polako.
„Ono što je činjenica (dakle imamo posla s nekom činjenicom, oke), u Gradu Karlovcu, ja mogu reć’, (pa rećnite onda) da smo zaista pokušali u svom djelokrugu posla (nećete valjda u tuđem) sve one probleme koji su detektirani kao problemi (!) , a na neki način ljude u najmanju ruku tjeraju da promišljaju u (u ili o) tome da nađu svoju budućnost negdje drugdje, mi smo ih stvarno za njih (mi smo ih stvarno za njih. ne kužimo) pokušali nać’ odgovore (za koga, probleme ili ljude).“
Gremo naprej, naprej…
„Drugo, ono što mi možemo i što stvarno radimo to je da s te strane budemo maksimalno otvoreni, ja ću reć’ (najavio pa rećno) prijateljski raspoloženi, prema gospodarstvu i svim’ onima koji mogu osigurati novo radno mjesto. Evo, ja mogu reć’ (reć na reć – rečenice), ja mislim da će danas bit’, krenut će na javnu raspravu, Odluka o komunalnom doprinosu.“
Kamo i kuda je Odluka krenula, kamo se zaputila? Može li se Odluka uopće pokrenuti? O čemu priča? Kakva je to struktura: „…ja mislim da će danas bit’, krenut će na javnu raspravu“?
Ali pravi biser tek slijedi.
„Stojim kod toga da svi mi koji jesmo možemo učiniti da ta apatija ne bude zaista takva apatija i da odradimo ono što možemo.“
Analiza ove rečenice već nadilazi sposobnosti Kićbe, autora Loncu poklopca. Što znači „svi mi koji jesmo“? Misli li se tu na one koji bivstvuju iz bitka? Tko su oni? Je li i Kićba među njima ili on ne postoji, nego je izraz ne-bitka? Što to jest? Tko jest? I što, po gradonačelniku, mogu učiniti oni koji jesu? Pa mogu učiniti da „apatija ne bude zaista takva apatija“. Kakva i zašto dva puta spominje apatiju u pola rečenice? Odustajemo, idemo u knjižnicu posuditi „Biće i ništavilo“ da potražimo rješenja na Mandićeve zagonetke.
„Znači, nije mi cilj polemizirati, sve što ste Vi sad rekli, evo, potpisujem. Ono što mislim da je bitno, mi kad govorimo o ulagačima, odnosno ulaganjima u grad Karlovac. (potpuno nepotrebno isticanje da je Karlovac grad, znamo da nije ni selo, ni planina, ni vrsta glavonošca).“
Eto, fakat je rečenicu zaključio bez poante. Što je bitno kada govorimo o ulaganjima u Karlovac? Ostavljeni smo da nagađamo.
„Ja mogu svjedočit – na koncu bio sam u ovom Gradskom vijeću, bio je i bivši gradonačelnik – Grad Karlovac je u tom dijelu stvarno bio više nego – upotrijebit ću opet i taj izraz – otvoren i prijateljski prema investitoru.“
Unatoč poštovanju pravila o dužini jednog ovakvog ogleda, trudimo se – i uspijevamo – integralno iznijeti gradonačelnikove citate. Ovo što čitate nije izvučeno iz konteksta više nego što to prijepis iz jednog medija u drugi zahtijeva. Ovo što iznosimo je uistinu gradonačelnik kazao.
Dakle, on može svjedočiti – pa će svjedočiti – da je Grad bio otvoren i prijateljski, valjda nastrojen, prema investitoru (valjda apstraktnom, ne nekom konkretnom). Oke, to kužimo, no što znači „na koncu bio sam u ovom Gradskom vijeću, bio je i bivši gradonačelnik“? Jednostavno ne razumijemo kakve veze to ima s bilo čime i na kakav način su bili u Gradskom vijeću, što znači da su bili u tom predstavničkom tijelu. Ako želi reći da su bili članovi tog predstavničkog tijela, za Mandića je to istina, ali ne i za Jelića – vjerojatno je na njega mislio kao bivšeg gradonačelnika. Dakle, ako govori o obojici, ne može govoriti o statusu gradskih vijećnika. To bi moglo značiti da su bili fizički prisutni u Gradskom vijeću, ali Gradsko vijeće je institucija koje jedino mogu biti članovi, a čije se sjednice održavaju u Velikoj vijećnici. Ako je na to mislio, kad su bili, zašto i kakve to veze ima s otvorenošću Grada prema ulagačima?
„Ja sam (evo opet japajakanja) svjedočio gdje je jedna velika tvornica iz grada Karlovca (da grad ne zamijenimo s konjskom ergelom istog imena) mogla samo otić’ deset kilometara prema gradu Zagrebu (i Zagreb je grad, da ne bude zabune). Grad Karlovac je tu maksimalno sebe na neki način… (što? neamo pojma) Grad Karlovac se odrekao puno, puno, puno da bi ta tvornica ostala u Karlovcu (oke, odrekao se puno, kužimo bez ponavljanja. čega se odrekao ne kužimo).“
„Što se tiče nekih budućih ulaganja, u tom dijelu ja opet mogu reć’ da smo stvarno na razini gradske uprave odradili smo dva pravca kojim idemo… Prvi je taj ti veliki gospodarski sustavi. Ja ću Vam samo reć’ da je zamjenik Mrzljak s nadležnim odjelom gospođe Vrbanek odradio sa svima u Karlovcu koji imaju bilo kakvu proizvodnju, odnosno bilo kakav interes u tim našim poduzetničkim zonama.“ Eto još jedne misterije – što su odradili s gospodarstvenicima?
Ne pamtimo da je nečija retorika u karlovačkoj javnosti bila toliko neuredna, puna suvišnih izraza, rečenica lišenih smisla, stilski neugledna kao u slučaju gradonačelnika-padobranca i da je netko izrekao toliko besmislica odgovarajući na samo jedno vijećničko pitanje.
Nakon ove analize, zaključili bismo da je gradonačelnik komotno mogao raditi kao zamjena Zvonimiru Levačiću Ševi, koji je svašta rekao, ali nikad ništa porekao, čuvenom političkom analitičaru emisije Nightmare Stage Željka Malnara.
A opet, ne zaboravimo, ne radi se o oriđinalu s ulice, nego o profesoru, ravnatelju Gimnazije Karlovac, gradskom vijećniku, predsjedniku Gradskog vijeća, a onda i gradonačelniku.
Eto, odosmo nastaviti biti oni koji jesmo, ako jesmo.
