Uočili su priliku – Agencija za elektroničke medije i Ured UNICEF-a u Hrvatskoj obilježavaju dane medijske pismenosti, traže lokalne partnere kao izvršne organizatore. Matija je odmah skočio, uzbuđen od prilike za promociju Prvog karlovačkog i svojih menadžerskih sposobnosti, i cimnuo Filipa, marketinškog mega-maga, a Filip mu je rekao: „Oke, kompadre, lec du it, izi lajk speči picu“.
„Aquatika?“, pitao je.
„Aquatika“, odgovorio je i kimnuo glavom.
„Riješiš vizibiliti“, pitao je Matija.
„Standardno“, odgovorio je Filip.
„Koga“, pitali su Andreju.
„Macana“, odgovorila je Andreja.
„Macana?!“, uzbuđeno je uskliknuo Matija.
„I pomoćnicu pročelnice ureda zadarskog župana“, dodala je.
„Vauuuu“
„I stručnjakinju za javne nastupe. To rješavam ja, to su moji houjci“.
„Mora bit netko i iz Agencije za elektroničke medije“, kaže Matija.
„Nekog će valjda poslati“, kaže Andreja.
„Poslat će A. Malenicu“, odgovori Matija.
„Vauuu“
„Koga ćemo još“, pitao je
„Pa trebaju nam neki aktivni novinari“, pronicljivo će Andreja, stručnjakinja za sve piarovsko – nije ta veslo sisala.
„Pa da, naravno“, ustvrdio je Matija, onda su se nekako sjetili sami ili na nečiju sugestiju radijskog i televizijskog novinara i urednika Aleksandra Stankovića i televizijske novinarke Damire Gregoret.
Zastali su, pogledali spisak uzvanika, podigli obrve i uglas zaustili: „U, jebote!“
Jedva su čekali da oglase događaj:
„Želiš više čuti o medijskoj pismenosti u perspektivi modernog društva? Više o tome možeš saznati na panelu koji će se održati u Aquatici, 10. travnja u 18 sati. A PAZI SAD Panelisti su: Ana Šimunović, Krešimir Macan, Vlatka Vučić Marasović, Aleksandar Stanković, Anita Malenica i Damira Gregoret. Ulaz je besplatan!“
Ne zezamo se – tako je napisan poziv na događaj, preneseno vjerno s fejzbuka, kopipejstano, dok je ono prije napisano samo naše zamišljanje kako je do toga uopće došlo.
„A PAZI SAD!!!…“
I pripazio je Kićba, autor ovog ogleda, i otišao u Aquatiku, pregazio blatnjavi makadamski pristup čuvenom slatkovodnom akvariju, najvećoj investiciji za vakta gradonačelnika, pa župana Damira Jelića, neprikosnovenog šefa Hrvatske demokratske zajednice i vascelog Karlovca, da svjedoči čudesnom događaju – okupu velikih glava u našoj maloj kasabi.
I evo ih tamo na okupu – i D. Gregoret, i A. Malenica, i Macan, i Stanković, i stručnjakinja za javni nastup, i pomoćnica pročelnice Ureda župana Županije zadarske… Evo i Matije Perkovića, bacc. oec., direktora gradske medijske tvrtke Hrvatski radio Karlovac koja to organizira. Kao pravi domaćin pozdravlja goste dok uglednici daju izjave medijima. Odjeven je poslovno, ali ne previše ozbiljno – doma je ostavio kravatu. Možda mu je tako sugerirala velika stručnjakinja za piar A. Barberić, kuži ona kak’ to treba. Nebitno. Evo i nje, sjedi s D. Gregoret s RTL televizije i drugima. Tu je i Macan. Kako je lijepo biti u društvu velikih.
Počinje šou program – panel vodi A. Barberić, s Macanom je na „ti“, oslovljava ga s „Krešo“, znaju se iz Hrvatske udruge za odnose s javnošću, ona je tamo ravnatelj dodjela nagrada koje se zovu Grand prix ili tako nešto. Sve teče normalno – skup pozdravljaju Perković, bacc. oec, jahačica magle Andrea Navijalić, zamjenica gradonačelnika-padobranca Damira Mandića, iznose se podaci o medijskoj nepismenosti, živimo doba lažnih vijesti, svaki kreten može biti bloger, jutjuber, fejzbučar, instagramac, vacapovac, tu nema uredničkih filtera, vlasnici društvenih mreža su neodgovorni, trećina roditelja ne razgovara s djecom o medijskoj pismenosti, pošiljatelj informacija mora biti upućen u temu, primatelj kritičan, govor mržnje se ne kažnjava, a trebalo bi, mišljenje-ko-šupak-svako-ga-ima, bla-bla, trla-baba-lan, tandara-mandara, buć-truć… I eto ti skupa.
A Kićba gleda i čudi se, odnosno pravi se da se čudi jer ga u Karlovcu više ništa ne čudi – skup o medijskoj pismenosti organizira medijska tvrtka pod izravnom partijskom kontrolom koja izdaje novine, radijski program i mrežni portal kao propagandna glasila u Karlovcu vladajuće stranke. Skup otvara Perković, bacc. oec., top-menadžer koji je u poznijim godinama završio studij ekonomije u Travniku dok je istodobno svakodnevno radio na blagajni gradske tvrtke Inkasator u Karlovcu, što bi ga kandidiralo za Živu istinu, televizijsku emisiju pokojnog Joška Martinovića na Hrvatskoj radioteleviziji, kada bi i dalje postojala. U toj emisiji bi se to čudo stavilo u istu ravan sa troglavim janjetom, dječakom koji guta željezo i psom koji vozi bicikl.
Autor Loncu poklopca gleda kako skup o medijskoj pismenosti otvara isti taj Perković, bacc. oec. koji mu je svojedobno, kao predsjednik Mladeži Hrvatske demokratske zajednice, prijetio zbog pisanja o tom huligansko-političkom fenomenu („Nemaš što pisati o Mladeži HDZ-a, ovo je zadnji put da te zovem!“, prijetećim tonom je kazao prije no što je naprasno poklopio slušalicu).
Je li ovo cinizam, beskrupuloznost, bizarnost, što li je? Zašto bi prosječan čitatelj iliti slušatelj više vjerovao jednom partijskom glasilu financiranom moralnom – ne i kaznenopravnom – zlouporabom novca iz gradskog proračuna nego jednoj poštenoj fejsbučnoj objavi? Zar je uistinu nemoguće zamisliti da bilo koji korisnik fejsbuka može pisati vjerodostojnije/autentičnije od bilo čega što može objaviti neki od medija koje uneređuje Branko Obradović-Kina, politički potrčko vladajućih na novinarskom zadatku koji predstavlja uvredu zanatu i kojemu sada i Županija karlovačka dodjeljuje javno priznanje za njegove politikantske, a ne novinarske zasluge jer takve ne postoje te time poručuje – ne cijenimo rad nego pokornost.
Panel o medijskoj pismenosti organiziraju mediji čija je zamjenica glavnog unerednika Anamarija Radočaj (to joj je prvi posao u medijima) vjerojatno – čak vrlo vjerojatno – pročitala manje vijesti nego što je autor ovog ogleda napisao.
Evo tamo i te A. Barberić koju smo već uvrstili u red najzaslužnijih za umrtvljenje karlovačke javnosti kako zbori o medijskoj pismenosti fino uglavljena na besmislenoj poziciji glasnogovornice besmislene gradske tvrtke, već spomenutog Inkasatora.
Promatrajući sve to – kako fejk javni servis organizira panel o fejk njuz – čovjek se pita imamo li mi u Karlovcu – kao i u ostatku svijeta – posla s lažnim vijestima ili s lažnom stvarnošću. Živimo li lažan grad? Živimo li lažnu javnost? Jesmo li uopće živi? Jesmo li mi u akvariju, a somovi i štuke na slobodi?
I što drugo preostaje nego izaći sa skupa, pregaziti makadamski prilaz Aquatici, dogacati do Pećine, sjesti za računalo, suočiti se s vordovskom bjelinom i napisati priznanje Jeliću i inim vlastodršcima – jelićevcima:
„Uspjeli ste. Izbrisali ste granicu između istine i laži, između normalnog i nenormalnog, između informiranja i dezinformiranja, novinstva i propagande, kastinskog i građanskog društva, pristojnog i nepristojnog, poštenog i nepoštenog, ali postoji jedna narodna istina koja je ipak neoboriva – A PAZI SAD!!! – kaže stih da i spora svijeća dogori, i vi to znate. Možete tvrditi da vaša neće, ali to će biti i ostati samo – fejk njuz.“
