Nedjelja navečer.
Bakić me tražio da napišem kratku priču.
Njega svi znaju ko Kićbu koji piše, a mene ko mrzitelja svega što je normalno, sveto i hrvatsko.
Napisat ću priču koja nije istinita, ali bi mogla biti ako se dovoljno potrudiš čitati.
Priča počinje – u mom ormaru.
Crni ormar s bijelim frontama od mediapana.
Nisam nimalo nalik na Saru, koja ima papirnati ormar u istočnjačkom điru s armaturom od jebenog bambusa, onakav kakav kupiš, ako u ormaru držiš odjeću, majice i hlače odvojeno, s posebnom kutijom za sparene čarape. Sara ima stvari pod kontrolom.
Ako ste kao i ja, imate glomazni tenkovski vertikalni sanduk u ćošku sobe i prostor pospremate oko njega, ali ne i u njemu. Moj je ormar od osnovne škole bio bojno polje, jebeno ratište, skladište za ostatke života. Nikad ne pospremam ormar. Uvijek sam ga zlostavljala i u njega nasilno gurala nesloženu, zgužvanu, opranu robu, rasparene čarape, nekad torbu ili neki šal za koji ne znam ni da ga imam. Mrzim pospremati ormar. Tu su planine odjeće koje kolabiraju na konkavnim bijelim, izmučenim policama i beskrajno duboko dno puno rasparenih čarapa i rukavica.
Osim odjeće, u ormar volim baciti upaljač, privjesak za ključeve, slušalice, kutiju s božićnim lampicama, nargilu, nekakav reflektor i svo drugo polu-upotrebljivo smeće koje nisam mogla baciti, a niti svrstati u ladicu ili drugi sanduk sa srodnim predmetima. Moj se vertikalni sanduk uvijek prijeteći naherio pod pritiskom. Lesonit s njegove stražnje strane pakosno je stršio i ljubio zid, a u njemu su bujale moje i tuđe zimske veste, majice kratkih rukava, hlače, šalovi, haljine koje ne nosim otkako sam se suludo udebljala i ne mogu više gledati vlastite noge. Sva sila tekstilnih predmeta svih dimenzija i oblika režala je iznutra na mene svaki put kad bih kroz poluotvorena vrata za rukav izvlačila neku nesretno zaglavljenu majicu.
Moj je ormar plašio mene koliko i ja njega svaki put kada bih doma dovukla još neku novu krpu ili predmet koji se ne uklapa u sadržaj ladica. Igračke sa stare krame, neki kofer s razbijenim sistemom za zatvaranje, bezbrojni primjerci Novosti i potrgani okviri za slike.
Bilo je kišno jutro kada sam ustala u sedam sati jedne srijede da se spremim za posao. Iz kreveta sam doteturala do ormara u namjeri da iz njega izvučem debelu vestu koju nosim isključivo kada pada kiša. Otvaram vrata od ormara do pola i jednom rukom pretražujem monstruoznu utrobu mog vertikalnog sanduka. Ruka mi je tako sljepački lutala po mraku dok nisam napipala teksturu veste i povukla ju van, ali je točno prije no što je kliznula između vrata – zapela. Povukla sam snažnije, odlučna u tome da ne otvaram vrata i ne pustim kaos van.
Za mojom je vestom kroz uzak otvor između vrata, izletio maleni čovjek. Grčevito se držeći za donji dio veste.
Mislite isto što i ja. „KOJI KU*AC?“
Pao je na pod i glasno zagunđao. Gledam u njega, on gleda u mene. Priča li to?
„A šta ti gledaš jebote“, odgovorio je.
„Patuljka iz ormara?“
„Gregor, tako se zovem. Tvoja stara nije mislila da sam patuljak.“
Tako smo se upoznali, nas dvoje. Na srijedu ujutro ispred ormara.
Gregor je visok jedva 80 centimetara. Zbijene je građe i lijevo stopalo mu je manje od desnog. Na sebi nosi moje rasparene čarape, vestu koja visi s njega i bokserice. Usta su mu nepovratno deformirana u nezadovoljan izraz bijesa, u savršenom kompletu s razuzdanim nakostriješenim obrvama.
-„JA MORAM IĆ, OSTANI TU!“
-„OVDJE??? SAM???“
-„DA,MORAM IĆI NA POSAO VRATIT ĆU SE DOMA ZA 5 SATI SAMO JEBENO NE MRDAJ. NE MOŽEMO NIKOME REĆI DA SI TU!“
Od te sam srijede ujutro dobila cimera kojeg nisam tražila. Zapravo ne znam tko bi pri zdravoj pameti htio živjeti s Gregorom. Gregor je mrzitelj. Mrzi i ljude i životinje. Televiziju i radio. Kazalište.Novine. Glazbu. Umjetnost. Knjige. Satove. Tepihe. Tapiserije. Stoliće za kavu. Ručnike. Vrijeme. Sunce. Kišu. Dan. Noć. Više od ičega na svijetu, Gregor mrzi svoja različita stopala. Pokušao je u nekoliko navrata odrezati prste na desnom stopalu u namjeri da ga veličinom približi ovom lijevom. Svi su pokušaji neslavno potonuli u valu histerije i kukavičluka. Što smo duže živjeli skupa to sam ga bolje upoznavala iz dana u dan, učila sam o njemu.
Gregor je najgori sustanar na svijetu. Posvuda ostavlja nered, strahovito je glasan, neugodan i sklon vrijeđanju i dobacivanju. Piša u sudoper, obrije mačku u naletu histerije, gađa me pepeljarom. Puši travu u kupaoni i koristi moj češalj kao grebalicu za leđa. Više od ičega na svijetu, Gregor želi izaći iz stana. Ta je želja izvor svih naših žustrih i nasilnih sukoba, razbijenih kupaonskih vrata i nasilno usmrćenih kućnih biljaka.
No, ne mogu pustiti Gregora van. Ako vam jednoga dana iz ormara ispadne mali namrgođeni čovjek; vjerujem da ćete i sami imati problema s tim kako priopćiti nešto tako obitelji ili prijateljima. Gregor ne priznaje ovu problematiku i zahtjeva apsolutnu slobodu.
Bilo mi je sve teže napuštati životni prostor i prepuštati sve što posjedujem na milost i nemilost histeričnom Gregoru koji dosadu liječi destrukcijom. Neprekidno sam razmišljala o Gregoru i šteti koju može prouzročiti dok je bez nadzora. Često sam guglala „patuljci iz ormara“, „small person living in my closet“ i otkrila dijapazon varijacija na temu, no niti jedan članak na internetu nije odgovarao mojoj situaciji s Gregorom koji je živio u mom ormaru.
Svakoga dana me po povratku kući, dočekala nova predstava. Prijetio je da će zapaliti kuhinju, ako ga ne pustim van. Nedugo nakon toga, zapalio je sve ručnike u kupaoni. Ostavio upaljen plin na štednjaku i čekićem probio zid koji je spajao dnevnu sa spavaćom sobom. Stres mi je pojeo dobar dio zdravog razuma, živjela sam za Gregora i sanaciju njegovog intenzivnog utiska na moj život. Sve do jednog dana kada sam došla doma i njega nije bilo u stanu.
Bila je još jedna srijeda oko 14 sati. Moj ruksak i mojih pet vrećica odjeće i špeceraja i ja borili smo se s ulaznim vratima, kvakom i bravom. Nitko me pri ulasku nije upucao plastičnim metkom iz igračke pištolja koji je Gregor, kada mene nije bilo, koristio na mačkama i golubovima s prozora. Stan nije čudno mirisao. Rolete su prvi put u posljednjih par mjeseci bile dignute, propuštajući zrake sunca na kojima su plesala zrnca prašine. Glazba je svirala na gramofonu.
Gregor zbilja nije bio tu. Ali nešto mi je govorilo da će se ubrzo vratiti.
Umjesto da ga idem tražiti, odlučila sam se obračunati s vertikalnim sandukom, demistificirati i organizirati njegov opširan sadržaj. Gregor će već doći nazad i uskoro sabotirati čitavu akciju, pa sam odlučila požuriti. Izbacila sam nekoliko vreća punih stare odjeće i niza nepovezanih, beskorisnih predmeta. Pronašla sam i šest upaljača koji su redom radili i masku s karnevala u Veneciji. Čitav proces je bio pravo mučenje dosadom i suočavanjem sa neodbačenim odbačenim predmetima. Imala sam osjećaj da traje zauvijek. Kada sam pred kraj pogledala kroz prozor vani se već spustio mrak.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je Gregor samo tako nestao iz moga života. Zašila sam jastučnice i zamijenila razbijena ogledala. Promijenila sam tepih koji je koristio kao pepeljaru. Sada ujutro slušam glazbu i čitam Novosti, nitko ne puca u golubove s prozora. Puštam sunce u stan i nešto više otvaram vrata ormara. Život je nešto jednostavniji i bolji kada ne moraš skrivati Gregora iza ulaznih vrata, ali ponekad poželim da je još uvijek tu i da više ne mora biti tajna. Često zamišljam da dolazim u imaginarnu prostoriju gdje sjede svi moji prijatelji i obitelj, dovodim ga pred njih i kažem;
„Hej, svima, ovo je Gregor, moja manična depresija.“
