Duki i Gaki

Dubravko Rožić-Duki je na brzinu slagao parove za listić, već spreman za izlazak iz kuće i odlazak u kladionicu. Sjedio je za stolom i gledao na internetu u što uložiti sto kuna. Zna po čitave dane raspredati o utakmicama, koje gleda samo kroz šifrirane poruke na telekestu, s ostalim igračima-kladioničarima. Po prirodi je opušten, rijetko nervozan, dečko koji uzima svijet kako dolazi, dok neki drugi grizu nokte prateći brojke i slova na crnom ekranu. Taman kad je zapisao posljednji par i prognozu rezultata, zgrabio je ključeve sa švicarskim nožićem kao privjeskom, krenuo i – nestao. Iščeznuo čovjek

Autor: Marin Bakić

Ne uđeš u neki stroj kada putuješ kroz prostorno-vremenski kontinuum, pa se stroj zatrese, nastane light-show, i onda izađeš na drugom kraju povijesti, odnosno na nekom drugom mjestu.

Evo kako izgleda putovanje kroz prostor i vrijeme.

Dubravko Rožić-Duki je na brzinu slagao parove za listić, već spreman za izlazak iz kuće i odlazak u kladionicu. Sjedio je za stolom i gledao na internetu u što uložiti sto kuna. Zna po čitave dane raspredati o utakmicama, koje gleda samo kroz šifrirane poruke na telekestu, s ostalim igračima-kladioničarima. Po prirodi je opušten, rijetko nervozan, dečko koji uzima svijet kako dolazi, dok neki drugi grizu nokte prateći brojke i slova na crnom ekranu. Taman kad je zapisao posljednji par i prognozu rezultata, zgrabio je ključeve sa švicarskim nožićem kao privjeskom, krenuo i – nestao. Iščeznuo čovjek.

Istog trena se pojavio u maloj, vlažnoj i mračnoj sobici, velikoj tek nekoliko četvornih metara.

WTF?!”, pomislio je.

Prvo što je zapazio je visok mali prozorčić s dva čvrsta metalna stupića. Na nekim dijelovima zida nije bilo boje. Stupio je dva koraka naprijed i, kada je uočio krevet i nekoga na njemu, ustuknuo je korak unazad i prestrašen ispustio ključeve. Zvuk njihovog pada na podne daske probudio je spavača.

“A da kucate…”, rekao je tiho i nemoćno taj čovjek na njemačkom jeziku dižući se u sjedeći položaj.

Duki ga nije razumio i nije odgovorio crnomanjastom mladiću njegovih godina, vidljivo izmučenom. Gledali su se šutke u čuđenju, Duki zbog svoje situacije, a ovaj drugi zbog, kako je to vidio, neobične garderobe svog posjetitelja s natpisima “Adidas” na obući i “Liverpool” na majici.

“Zar ne vidite da mi nije dobro”, rekao je jedvice na njemačkom.

“Jeste li Vi ljekar?”, dodao je.

“Nih šprehe dojč. Ne razumijem”, poručio je Duki.

“Govoriš naški?!”, iznenadio se nepoznat čovjek.

“Da. Nego – ono – di sam?

“To se i ja pitam stalno, gdje sam, a gdje sam mogao biti. Kad ste zatočeni dugo u samici kao ja tu u Terezinu, jedino što možete jest promišljati svoje postupke.”

“Što sam u zatvoru?”

“Vi niste ljekar?”

“Di je Terezin?”

“U Češkoj”

“Pa što radim u fakin Češkoj?! Što ti radiš tu?”, nervozno će Duki.

“Smiri se”, poručio mu je mladić, “Ja sam tu zbog ubojstva…”

Ta informacija ga baš i nije smirila. Pojurio je ka izlazu i počeo lupati po zatvorenim metalnim vratima uzivikujući “Halo” i “Pustite me odavde”. Stražari ga nisu mogli čuti. Bili su na gablecu.

“Uzalud ti je”, rekao mu je nepoznati sugovornik.

“Nemrešbilivit”, ponovio je Duki dva puta sebi u bradu, dok ga je ovaj drugi samo nijemo gledao velikim očima.

Naslonio se o zid, a zatim je tako naslonjen čučnuo. Uhvatio se za glavu jednom rukom, a nervoza se smanjivala, mada je i dalje bila velika. Udahnuo je nekoliko puta duboko i uperio pogled u čovjeka s kojim dijeli ćeliju.

“Ti si nekog ubio”, upitao ga je.

“Umalo četiri godine unazad jednog čovjeka i njegovu ženu”, dobio je odgovor s druge strane.

“Isuse”, reagirao je držeći se za glavu.

“Ubio sam tiranina. Možeš to i tako gledati. Znana sam ličnost, čudi me da me ne prepoznaješ”.

“Ti si, kao, celebrity?”, veli podrugljivo Duki.

“Pa u kojem svijetu ti živiš?! Ko si ti?”, sad je već i drugi dečko, kojemu je ovaj neobičan susret povratio djelić energije, podviknuo koliko je mogao.

„Duki“.

„Gaki“, kratko se predstavi momak.

Odjednom se u ćeliji pojavila treća, Duksteru odnekud poznata, osoba s dvije limenke pive u desnoj ruci.

“Vi ste…”, zamuca Duki.

“Da, Dušan Bilandžić, ekonomist i povjesničar, profesor emeritus, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobar dan”, profesor se uljudno predstavio.

“Dule iz Pervanovih sinkronizacija?”

“Tako je”.

“Poštovanje”, kaže Duki.

“Bilježim se”, doda Gaki.

“Niodkuda ste se stvorili. Šta se tu dešava?”, pita uz teško kašljanje.

“Nemam vremena za velika objašnjavanja”, odgovori Biladžić.

“Vi i ja smo iz 2014. godine, jel tako? Tako je. Sada se nalazimo u zatvoru Terezijanštat i datum je 28. travanj 1918. prije podne”, veli akademik Bilandžić Dukiju.

“Ajde…”, kaže on.

“Da”, potvrdi Bilandžić.

“Iz koje godine ste rekli”, pita tuberkulozni.

“Kolega, molim Vas, sve ću objasniti. Inače, drago mi je da sam Vas upoznao. Dakle, tisućljećje nakon mog i Dubravkova vremena – godina više-manje – novi čovjek, koji se nazvao homo rapidus i koji je nastao evolucijom homo sapiensa nakon nuklearnog rata koji je poharao Zemlju i silnog zračenja, je osmislio putovanje kroz vrijeme i prostor. Jel tako?, obrati se retorički sugovornicima.

“Kužim”, kaže Duki.

“Točka, novi red”, nastavlja izlaganje profesor Bilandžić.

“Ti homo rapidusi, ta nova ljudska vrsta, me prevela u budućnost. Našao sam se u nekoj dvorani gdje su mi sve objasnili i zamolili me da odem silne godine unazad u povijest, tu u ovu ćeliju, i na brzinu vam pojasnim vaše pozicije”, objašnjava brže-bolje Bilandžić.

“Kul”, upadne Duki.

“Dakle, ti fini ljudi su Vas, Dubravko, poslali tu, kako su meni objasnili, ne da mijenjaju povijest, nego čisto zabave radi. Kod njih je popularno miješati ljude koji dolaze iz različitih konteksta i onda pratiti njihove susrete. Nešto poput onog – jel’ se kaže Big Brother?”

“Zašto mene?”, ubaci se Dux.

“Jer su htjeli vršnjaka ovog zatočenog mladića iz nekog drugog vremena, a vi ste odabrani nasumično preko onog… Jel’ Facebook?”

“Je”, potvrdi Duki.

“Oni nas sad promatraju”, pita.

“Da”, odgovori akademik, “Idemo dalje”, presječe. “Tu sam da ubrzam stvari, jer im je dosadašnji tok programa malo dosadan. Za tri sekunde, Dubravko, moramo se Vi i ja povući u uglove ove ćelije koji se nalaze vodoravno s vratima, jer će stražar upravo proviriti”.

I bi tako.

“Pričaš sam sa sobom?”, pita Gakija strogim tonom stražar kroz okno.

“Da”, potvrdi.

“Dobro”, kaže čuvar, okrene očima i zalupi vratašcima.

Trojac u ćeliji se opustio.

“Producenti Vam šalju pive da se dodatno reklaksirate. Mene će uskoro povući natrag u daleku budućnost na objed, a zatim vratiti u moje vrijeme. Tada se baš ničega neću sjećati. I Vi, Dubravko, ćete biti vraćeni i nećete imati pojma da ste negdje bili”, objašnjava Bilandžić.

“Hoću li stić’ uplatit listić”, pita Duki.

“Da”.

“Kako dolazite iz budućnosti, možete li pogledati jesam li dobro odabrao?”, pruža Duki Biladžiću popis parova koje namjerava odigrati.

Profesor gleda, ali ne odaje dojam da razumije što tu piše.

“Ne mogu Vam pomoći, kolega”, vraća mu listić.

“Profesore”, javi se Gaki, “znadete li što će od mene i našeg naroda biti? Tko će pobijediti u ovom strašnom ratu”.

“To Vam ne smijem otkriti, unatoč tome što se ni Vi nećete sjećati ovog događaja”, odgovori Bilandžić.

“Kojem ratu”, upita Duki.

“Prvom svjetskom”, odgovori Bilandžić.

“Ima ih još?!”, iznenađeno će Gaki.

“Rekao sam previše”, veli akademik.

“Uzmite ove pive. Nestat ću u roku nekoliko sekundi”, dodaje i pruži Dukiju limenke.

“Zbogom, gospodo”, pozdravi glasno Bilandžić.

“Bok, Dule!”, odzravi Duki.

“Ćaaao”, kaže Gaki.

No, profesor je tu i nakon pet sekundi.

“Samo što nije”, veli Bilandžić.

“Neka, neka. Polagano”, uzvrati Gaki.

I dalje se čeka.

“Vi ste povjesničar jer poznajete povijest. Ali sada znate i budućnost, pa ste i – budućničar?”, palo je na pamet Dukiju.

“Pa ne znam baš…“ zamisli se profesor.

I dalje je tu.

“Inače? Zdravlje?”, razbija tišinu iščekivanja Duki.

“Penzioner…”, nestade.

Duki Gakiju pruži limenku Neptunskog i čučne pored kreveta. Izvuče iz tenisica što treba i smota znamo što. Ponudio je Gakiju da zapali.

“Moraš duboko udahnut i zadržat dim u sebi koliko dugo možeš”, uputi ga.

“Znam”, odgovori iz pluća.

Dodavali su si smotuljak i ispijali pive.

“Naš se narod mora osloboditi austrijskog jarma”, veli Gaki.

“Kaj briješ ti?”, prasne u smijeh Duki.

“Zato sam tu, jer od malena živim za to da naš narod živi u slobodnoj zemlji, a ne pod austrougarskim ili drugim ugnjetačem.”

“Kojoj zemlji?”

“Pa našoj, zajedničkoj.”

“To smo imali.”

“Nismo.”

“Dva puta.”

Gaki je otvoreno šokiran.

“Svaka se raspala ratom nas, vas, njih…”

Gaki ga sluša otvorenih ustiju, ne želi to prihvatiti.

“Pusti politiku”, predloži Duki.

“Ubio bih zbog nje. I jesam!”

“Ja ne. Ja sam laganica, nešto faks, malo brijem, tekma, plejka… Standard… Tak’…”

“Mi smo se znali okupljati, bodriti se u stvaralaštvu, raspravljati o smislu života, o sudbini čovjeka i naroda, o knjigama koje smo čitali, sanjali slobodu, pokretali akcije, jedna me dovela tu…”

“Eto vidiš.”

Popušili su i popili do kraja, a potom je Duki nestao.

Gaki nije mogao shvatiti zašto su pored kreveta opušak i dvije limenke, a malo dalje ključevi. Nije razumio ni dobro raspoloženje. Tako se nije osjećao godinama. Uzeo je švicarski nož i počeo strugati po zidu. Nakon toga je izdahnuo s osmijehom na licu.

Predvečer su njegovo tijelo pronašli stražari.

Iznad kreveta stajalo je urezano: “Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu”.

Do kraja  te 1918. Austro-Ugarska više nije postojala.

Duki je stigao uplatiti listić, no zajeb’o ga Liverpool.

(2014)

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije