Loncu poklopac: kam-ti-to-mene-zoveš

Bijeg od odgovornosti za zajednicu je toliko izražen da je Hrvatskoj demokratskoj zajednici, odnosno njezinom karlovačkom vođi Damiru Jeliću pošlo za rukom putem izbora, dakle legalno i legitimno, na mjesto gradonačelnika instalirati Damira Mandića, što će reći da je SKHDZ-u apsolutno sve moguće ostvariti. To što je Mandić postao gradonačelnik-padobranac najveća je pljuska Karlovcu kao zajednici. Koalicija vladajuće strukture koja čini povlaštenu kastu i građanstva koje je diglo ruke od vlastitog grada razlog je zašto Karlovac, nekada bogat i značajan trgovački, obrtnički i industrijski grad, sve više, umjesto u društvo najprosperitetnijih gradova u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, pripada u društvo neambicioznih sredina kao što su – bez uvrede ikome – Glina, Loznica ili Prilep

Autor: Marin Bakić

Što je jednoj lokalnoj zajednici bitno? Što je, konkretno, bitno Karlovcu? Pitanje je na mjestu, jer se čini da Karlovcu ništa nije bitno osim adventskog blještavila i prodaje magle.

Karlovcu, čini se, nije bitan on sam. Priznajemo pritom subjektivnost u ocjeni, ali, eto, izazivamo bilo koga da nam pronađe bilo koje mjesto, bilo koju lokalnu zajednicu, koja je toliko ravnodušna prema svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Grad je sveden na puko preživljavanje iz danas u sutra.

Za to najveću odgovornost, naravno, snose građani i izabrani politički predstavnici. Međusobno utječu jedni na druge – nije fer kriviti samo političare za razvojni neuspjeh grada – to su djelomično omogućili i građani, kako oni koji su pristali na ucjenjivačku politiku i umrežavanje, tako i oni koji su se tome predali i ne rade aktivno na razgradnji takvog sustava.

Svježi primjer su takozvane karlovačke razgovaraonice, razgovori o karlovačkim temama koje je pokrenuo nezavisni gradski vijećnik Davor Petračić, odnosno njegova Nezavisna lista „Naš Karlovac“ i koje se održavaju svakog prvog i trećeg četvrtka u Knjižnici za mlade s početkom u 19 sati. Željko Poka, liječnik angažiran na toj listi, lijepo je izrazio problem kada je na tom skupu malobrojnih, uglavnom umirovljenika, kazao kako je zvao poznanike, ali da se odbijaju odazvati. „Kam’ ti to mene zoveš“, upitao ga je jedan u čuđenju.

To kam-ti-to-mene-zoveš sjajna je formula eskapizma, totalnog bijega karlovačkog građanina ili malograđanina u udobnost privatne sfere. Taj bijeg od odgovornosti za zajednicu je toliko izražen da je Hrvatskoj demokratskoj zajednici, odnosno njezinom karlovačkom vođi Damiru Jeliću pošlo za rukom putem izbora, dakle legalno i legitimno, na mjesto gradonačelnika instalirati Damira Mandića, što će reći da je SKHDZ-u apsolutno sve moguće ostvariti. To što je Mandić postao gradonačelnik-padobranac najveća je pljuska Karlovcu kao zajednici. Koalicija vladajuće strukture koja čini povlaštenu kastu i građanstva koje je diglo ruke od vlastitog grada razlog je zašto Karlovac, nekada bogat i značajan trgovački, obrtnički i industrijski grad, sve više, umjesto u društvo najprosperitetnijih gradova u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, pripada u društvo neambicioznih sredina kao što su – bez uvrede ikome – Glina, Loznica ili Prilep.

Kao da se kod nas izgubila svijest (ili nikad nije izgrađena) o tome da kvaliteta privatne sfere života ovisi i o kvaliteti zajednice u kojoj se živi. Izvan zajednice nema ljudskoga života i u privatnom je interesu svakog pojedinca raditi na poboljšanju svog životnog konteksta. Od politike nitko od nas ne može pobjeći. Iz tog razloga od nje ne treba niti bježati.

Karlovac ne brine niti o svojoj budućnosti, jer vizija grada, osim one koju nudi vladajuća kasta, a to je polagani, inertan, kontroliran razvoj koji neće ugroziti njihove pozicije, ne postoji ili nije dovoljno razrađena i legitimirana. Vladajuća kasta, koja je u biti SKHDZ-ova paukova mreža, time ne nudi u stvari razvoj, nego, usporedno s naprednijim, odnosno slobodnijim, a usporedivim sredinama gledano, stagnaciju. Gradonačelnik-padobranac u nedavnom intervjuu Večernjem listu spominje važnost boljeg željezničkog povezivanja sa Zagrebom. To je uistinu od suštinske važnosti, ali dok će biti njega i SKHDZ-a na vlasti, potencijal te veze se neće nikada ostvariti, jer bi to značilo prelijevanje dijela zagrebačkog stanovništva u Karlovac, uvećavanje udjela onih koji rade u Zagrebu, a žive u Karlovcu, i samim time i gubitak za vladajuće s obzirom da novo stanovništvo neće biti podložno njihovim ucjenama.

Pojedinci koji se suprotstavljaju kastinskoj razgradnji građanske zajednice u Karlovcu nerijetko to čine s pogrešnom argumentacijom i otkrivaju neupućenost u politički abecedarij. Primjerice, nedavno je na društvenim mrežama – gdje je demokratičnost velika, a samim time su te platforme postale najbolji surogat onoga što bismo trebali imati kao lokalnu javnost u svom konvencionalnom značenju – zastupano stajalište kako pitanja prostornog razvoja treba u potpunosti depolitizirati i prepustiti stručnjacima, iako je riječ o čistom političkom pitanju – razvoju neke sredine. Drugim riječima, najagilniji građani – tih doslovno nekoliko desetaka pojedinaca u gradu od 50.000 žitelja – koji iskazuju interes za pitanja lokalne zajednice, bježe, paradoksalno, u apolitičnost. No, i to je bolje od bježanja u urbani šovinizam i ksenofobiju, što također nije rijetkost, pa se tako legitimira rođenjem u Karlovcu, odnosno delegitimira u karlovačkim raspravama one koji su se to doselili, jer, eto, kao, nisu fetivi Karlovčani. Druga tipična primjedba na račun vladajućih je da ih bira selo, što ne samo da je klimav argument s obzirom na brojnost biračkog tijela u ruralnim predjelima Karlovca kao administrativne jedinice, nego i promašen jer su i oni koji žive u okolici grada također građani koji plaćaju poreze i prireze i ne postoji niti jedan valjani razlog zašto bi se negodovalo protiv njihovog sudjelovanja u političkom životu grada. Ne postoji jednostavno politička opcija – barem ne perspektivna – koja će jasno artikulirati, kristalizirati, opozicijsku poziciju, rješavajući se apolitičnog i ksenofobnog, odnosno šovinističkog balasta.

Kakva može biti uopće budućnost jedne zajednice kada ne štuje niti vlastitu prošlost i povijesne vrijednosti? Ima li boljeg primjera za to od tribine u ciklusu „Zavičajne čajanke“ posvećene književniku Marijanu Matkoviću povodom stote obljetnice njegova rođenja. Okupila se kvalitetna ekipa izlagača, ali vrlo malo građana. No, to je donekle razumljivo, jer ta tema ne treba biti zanimljiva mnoštvu. Međutim, potpuno je neprihvatljivo da na toj tribini nije bilo nikoga iz Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“, iako je ta ustanova u kulturi bila suorganizator, u njezinom prostoru se tribina održavala i – last but not least ­­­­­­­­– u toj fakin knjižnici stoji već desetljećima Matkovićeva bista. Jedino je jedna djelatnica, u ime ravnateljice, na samom početku frazerski pozdravila subotnji skup i onda nestala, valjda kuhati ručak.

Dakako, o tom skupu je jedva bilo riječi u lokalnim medijima kao što su jedva lokalni mediji zabilježili nedavne smrti vodećih hrvatskih intelektualaca Karlovčana – Georgija Para, Stanka Lasića, Slavka Goldsteina i Josipa Vanište. Karlovački tjednik se sramotno ponio prema odlascima svojih bardova Vlade Bojkića i, ovih dana ispraćenog, Steve Maoduša o kojemu nije napisana jedna jedina rečenica, mada je bio kralježnica redakcije onih godina kada je Karlovački tjednik proglašavan najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj.

Karlovačkom tjedniku, ispravnog imena Karlovački smećnik, ni Maoduš, koji je u ponedjeljak sahranjen, ni to slavno vrijeme, ni vlastita povijest, ni Karlovac, ne predstavljaju ništa. Karlovački smećnik, propangandističko glasilo SKHDZ-a, plaćeno iz karlovačkog gradskog proračuna za informiranje, a u biti za agitacijsku i propagandističku djelatnost, živi svoj život, izvještava iz zemlje čudesa, i na njegovim stranicama nema mjesta za Maoduša, čak ni povodom njegove smrti, nema mjesta za novinarstvo i nema mjesta za slobodu. Karlovački tjednik kakvog je stvarao Maoduš, aktivan u tom listu za njegovih najslavnijih i najkvalitetnijih vremena, za koje je zaslužan možda i ponajviše Maoduš, je već odavno prah i pepeo. Gradske medije ne zanimaju baština, povijest, a u konačnici niti vlastiti posao.

Prah i pepeo su i krcata Radićeva ulica iz Maudoševog vremena, Hrvatski dom, karlovačka industrija, karlovačka demografija, karlovačko novinarstvo, karlovački turizam. Nastavimo niz. Ili – bolje kazano – odbacimo pasatističku kam-ti-to-mene-zoveš logiku i – zaustavimo niz.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije