Paradoksalno izgleda da je razdoblje karlovačkog novinarstva iz sredine 1960-ih godina prošlog stoljeća, kojem je pripadao i Stevo Maoduš, zapisano zlatnim slovima u povijest tog grada, obzirom da su novinari Karlovačkog tjednika u to vrijeme svjedočili nedemokratskom društvenom poretku. Svejedno je taj list više puta proglašen najboljim u svojoj kategoriji u Hrvatskoj.
Ironična interpretacija ove uspješne novinarske priče mogla bi u njezinom nagrađivanju prepoznati natječajni ili selekcijski refleks na političku pravovjernost koja nam je možda ostala do danas neuočena zbog manjkavog opreza spram mogućnosti da su o poretku novinarske uspješnosti odlučivali upravo oni koji su i vladali, možda zamagljena kolektivnim sjećanjem na jednu simpatičnu novinarsku ekipu koja bi se nekom po toj halo-efekt logici mogla dopasti samo da je ostavila iza sebe svoje poznate vicmaherske osobine, valjda neke lakim perom različitog stila napisane priče sa životne margine, posebno izdvojene u novinama i utoliko što je politika najmanje zanimljiva upravo u okolnostima kad nema stranačke konkurencije.
Ali upravo se u tome i sastojala originalnost Tjednikovog uspješnog balansiranja između poželjnog i mogućeg. Ako na politici ne možeš graditi tiražu, okreni se gradskim dnevnim događajima – socijali, učenicima, njihovim roditeljima, studentima, glumcima Zorin doma, sviračima na plesnjacima i statistici o tome tko je najviše „korpi“ od dama dobio, a kome su dame najradije išle kad su birale za ples, večernjim šetačkim kolonama s obje strane korza, muškoj i ženskoj, s pogledima preko ceste podignutim na nožne prste, kavansko-dokoličarskim ekskluzivnim informacijama, fakinsko-kozerskim dosjetkama, sportskim ljubimcima…. „Sve je politika“ znali su tada i političari govoriti. A tjednikovci su birali način njezine interpretacije.
Kako se takva novinska igra stalno ponavljala, nije onda mogla ni vlast, kakva god u takvim okolnostima bila, čitateljima soliti pamet kakav bi im trebao biti čitateljski ukus, ili u koje tekstove na tržnici valja samo grincajg zamotati, raspolagala ona pritom propisanim direktivama ili, ako one ne upale, odgovarajućom represijom.
Za Stevu je novinarstvo bilo strast. Toliko jaka da je tekstove dugo pisao da bi što duže uživao u pisanju i varijacijama tema koje je odabrao. Internim novinarskim rječnikom reklo bi se „rađao je tekst“, a kad bi urednik primjetio da ga je završio odmah bi ga zgrabio dok se Stevo ne bi predomislio jer su mu bolje misli i rečenice i dalje navirale, uvijek je imao taj osjećaj, čak i kad bi tekst već prešao prag tiskare. A bio je vrstan reporter, posebno nadahnut karizmom običnih ili takozvanih malih ljudi ljudi koji su se u životnim mudrostima i neformalnim dijalozima mogli nadmetati sa svojim govornički bolje istreniranim sugrađanima jedino ako im je Tjednik posvetio svoj prostor.
Ono što su od Tjednika politički forumi i partijski komitet očekivali taj list je i imao, ali gradsku rubriku je čuvao isključivo za sebe i građane. Njima je dao da govore o sebi i svojima najbližima, a iz toga bi se onda moglo vidjeti što misle i o bilo kome (ili bilo čemu) drugom. Bez obzira na njegov status i službeni zaštitni znak. Čak ako su to bile samo aluzije, nerijetko sročene u formi spontane satire, pionirski je to bio posao slobodnog novinarskog izraza.
Stevi, Zdravku Švegaru, Vladi Bojkiću, Nikoli Periću, Ratomiru Petkoviću… – ugled su gradili njihovi čitatelji svojim zadovoljstvom time što su u tom listu pročitali. Među njima i brojni pripadnici radničke klase, ushićenim službenim formulacijama statusno obožavane poput državne zastave. I zato Maoduševoj karlovačkoj novinarskoj generaciji nitko nije mogao ništa.
