U engleskom govornom području postoji taj izraz “bittersweet”, koji se u hrvatskom jeziku ne može izravno prevesti osim doslovno kao gorko-slatko, što ipak ne objašnjava u potpunosti puninu rečenog osjećaja. A ipak, ponajviše mi se upravo ta riječ vrti po glavi kada je u pitanju “Fajront u Sarajevu”, autobiografski roman Nenada Jankovića, alias doktora Neleta Karajlića, čovjeka koji će i danas mnogima biti prva asocijacija na mitsko i odavno nestalo Sarajevo, pogotovo ono iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Uz sve to slatko i gorko u ovoj knjizi, potrebno je imati i jako dobar želudac. I dobro ga je imati, jer vrijedi tu i tamo suzbiti nagon za povraćanjem kada nekadašnja legenda sarajevskog nadrealizma postaje čuvarem najprimitivnijeg srpskog šovinizma – vrijedi ga suzbiti, jer kada se sve zbroji i knjigu vrijedi pročitati.
Preskočiti treba, dakle, dijelove u kojima se Janković/Karajlić spušta na razinu najjeftinijeg i najpatetičnijeg birtaškog, ili u novije vrijeme, internet velikosrbina. Takvi su dijelovi vrlo rijetki, ali treba provariti svaljivanje krivnje na Sarajlije koji su glasali za neovisnost (umjesto da su, valjda, nakon Vukovara, Dubrovnika, Zadra, Karlovca, Siska, Vinkovaca… glasali za Jugoslaviju i Jugoslavenska narodna armija), kao i teorijama zavjere prošaranu ulogu žrtve koju je preuzeo na sebe bez ijednog konkretnog događaja ili neugodnog iskustva, jednostavno zato jer je on tako odlučio i zaključio.
Srećom, taj zakašnjeli, ujedno i za samu Srbiju zastarjeli patetični velikosrbizam nevješto skriven iza jugoslavenstva, nalazi se samo na par općih dijelova. Sve ostalo – dirljivo je, sjetno, lijepo i nostalgično, baš kao pomisao na Sarajevo koje smo manje-više svi voljeli, iako u njemu možda nikada nismo ni bili.
O prijateljima i kolegama iz Sarajeva, Nele priča korektno i s razumijevanjem i ljubavlju. Posebno se to odnosi na Zenita Đozića i prerano preminulog Dražena Ričla, ali vrijedi i za ostale poznate likove iz ex yu ikonografije uključujući Davora Sučića, odnosno Seju Saxona, barem do pred sam kraj Zabranjenog pušenja, kada su njihove nesuglasice i bile glavnom preprekom raspada i razlaza, koji se, što ne znaju ni mnogi fanovi, nije dogodio s raspadom Jugoslavije i početkom rata, već i prije toga.
Svaki fan Zabranjenog pušenja i Nadrealista naći će u knjizi i nebrojene upečatljive slike i trenutke – Janković piše zaista dobro i pravi je gušt, primjerice, osjetiti atmosferu Sejine sobe u davnim danima kada su dva klinca tek stvarala pjesme koje će kasnije postati hitovi i ostati pravi rock evergreeni na prostorima bivše države. Isto vrijedi za prve korake Nadrealista, odlaske na nogometne utakmice i priču o tome zašto valja navijati za male klubove – oni stariji gotovo da će osjetiti bol jednog običnog anonimnog navijača Željezničara u trenucima jedne od najvećih sportskih tragedija bivše Juge, ispadanja od Videotona u polufinalu Kupa UEFA.
“Fajront u Sarajevu” je autobiografska knjiga, ali samo o Neletu Sarajliji. Tako prigodno i završava s njegovim posljednjim letom iz Sarajeva. Poneka teško probavljiva rečenica jasno ukazuje na to da u Beograd i nije sletio isti čovjek, ali ostatak knjige pokazuje da i taj sarajevski Nele još uvijek negdje postoji. Sarajevskim žargonom – nekad raja, danas papak, napisao je odličnu knjigu o raji. Na svakom čitatelju ponaosob je da odluči može li istrpjeti kasno probuđeni autorov papanluk i uživati u knjizi koja je, u konačnici, ipak za svaku preporuku. Sjećanje je to na jednog velikog čovjeka, kakav je nekad bio, i na jedan divan grad, kakav je, nažalost, također samo – nekad bio.
Mlađim generacijama ipak i dodatna napomena – knjiga se može naći samo na ćirilici.
