Loncu poklopac: Kuhar bez kuhinje

Tomislav Kuhar je građanin željan zajednice i javnosti. On je poput kuhara koji ima sve – noževe i ostali pribor, namirnice, dobru volju – samo nema kuhinju - neodgovorni okvir ne odgovara njegovoj odgovornosti. Takav okvir zasigurno ne možemo izgraditi opravdavajući ili hvaleći potpuno neodgovorne, one koji hvalu ne zaslužuju i nikakvo opravdanje nemaju

Autor: Marin Bakić

Kolumnist Kaportala Tihomir Ivka je tri četvrtine svog posljednjeg komentara fino obrazlagao, sve bismo potpisali, štono bi se reklo, međutim na samom kraju, iz vedra neba, radi neobičan zaključak koji nikako ne može držati vodu.

Ivka se pozabavio činjenicom da u gradskim tvrtkama egzistiraju nekakvi glasnogovornici kakvi nisu potrebni niti većim privatnim tvrtkama. Jasno je da je riječ o gljivama izniklima u partitokratskim kronističkim uvjetima. Niti su Zelenilu, Inkasatoru ili Čistoći potrebni glasnogovornici niti itko živi u iluziji da jesu. Dapače, ne samo da Inkasatoru nije potreban glasnogovornik, nego taj udruženi klijentelistički poduhvat nije potreban nikome osim vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici i njezinoj vojsci željnoj ubiranja rente iz javnog sektora. Upravo je svrha postojanja Inkasatora mnogo veći problem od uhljebljivanja kadrova na glasnogovorničkim pozicijama, iako je riječ o istoj doktrini, i o tome treba konstantno govoriti dok se ne počne razgrađivati komunističko-nacionalistički kastinski sustav koji guši karlovačko građansko društvo i razvoj grada, a prvi korak u tom razgrađivanju bi logično bila likvidacija Inkasatora.

„Nije teško zaključiti nakon svega da su glasnogovornici u gradskim poduzećima daleko od nužnosti. Njihovo postojanje je posljedica političkog kadroviranja i čudnih odluka gradskih vlasti. Jedna od tih čudnih odluka je svakako da se nauštrb interesa javne lokalne medijske kuće Radio Karlovca, neke od novinara ‘prekomandiraju’ u gradska poduzeća kao stručni suradnici za odnose s javnošću – glasnogovornici. Iz nekog razloga gradski radio i novine postali su nevažni, svojevrsno 13. prase koje se čekalo da propadne. Od kad su spojeni u jedno poduzeće, planski su kadrovski osiromašivani, a gradske dotacije za tu djelatnost su smanjene u posljednje četiri godine tri puta. Preostali novinari postavljeni pred gotovo nemoguć zadatak da nastave održavati posao kao da se nije ništa dogodilo. I uspjeli su – sveukupno devet zaposlenih proizvodi cjelodnevni radijski program, održava web portal i na tjednoj bazi izdaje novine. Drugim riječima, za razliku od gradskih poduzeća gdje se otvaraju radna mjesta sumnjive svrsishodnosti, djelatnici tog gradskog poduzeća ubijaju se od posla i za divno čudo čak i ostvaruju pozitivne financijske rezultate“, kaže Ivka.

S obzirom što i kako rade, bolje da nisu uspjeli i da su ti mediji ukinuti. Gradskim medijima vladaju cenzura, autocenzura, konformizam, diletantizam, njihova primarna svrha nije informiranje, nego prešućivanje, nije novinstvo nego agitacija i propaganda. Stoga je – bez obzira je li se Ivka ograničio samo na razinu učinkovitosti u odnosu na broj zaposlenih – takav njegov zaključak sasvim promašen. Niti gradski mediji, dakako, nisu pošteđeni političkog nepotizma – svima je sve jasno. Kada bi osnovni principi gradskih medija bili okrenuti naglavce, i s manjim brojem zaposlenih bi vjerojatno ostvarivali jednaku razinu proizvodnosti, ako ne i višu, s time da bi kvaliteta bila umnogome veća. Nadalje, sve što dnevno proizvode na mrežnoj i radijskoj platformi nakaradno trpaju u tjedni tisak. Što uopće očekivati od medija kojim rukovode direktor Matija Perković, bacc. oec., i glavni unerednik Branko Obradović-Kina, odnosno SKHDZ-ov vrh? Drugim riječima, ako je neki kadar iz gradskog medija prekomandiran u drugu gradsku tvrtku na mjesto glasnogovornika, samo je prebačen s jednog glasnogovorničkog mjesta na drugo. U takvom kontekstu govoriti o oštećivanju gradskih medija i isticati njihove teške uvjete rada bismo, da nije riječ o Ivki nego o nekome drugome, nazvali cinizmom. To da su gradski mediji 13. prase u partijskom sustavu, mogu zahvaliti prije svega sebi, jer da su manje treš, bili bi od veće koristi gazdama. Što se pak tiče uspješnog financijskog poslovanja, ne zaboravimo da se dotiraju iz gradskog proračuna kako bi provodili partijsku propagandu, a dodajmo tome i oglašavanja gradskih i županijskih tvrtki i ustanova. Dakle, zlorabi se – bez obzira koliko te dotacije bile smanjivane ili uvećavane – novac građana u partijske svrhe – možda ne kaznenopravno, ali realno, moralno. Utoliko te financijske pokazatelje, kakvi god bili, mogu okačiti mačku o rep.

O gradskim medijima i općenito medijskoj slici grada je napisano na ovome mjestu mnogo toga ne samo zato što nam je ta tema po pozivu bliska, nego zato što se po stanju medija i javnosti očituje razina sloboda u lokalnoj zajednici. Pa iako se uglavnom bavimo novinarima kada obrađujemo te teme, valja se osvrnuti i na čitatelje jer su medijski sadržaji njima namijenjeni. Odnosno ovoga puta bismo se osvrnuli na pojedinog čitatelja jer nam je i tu važnija kvaliteta od broja čitatelja.

Tomislav Kuhar, karlovački umirovljenik, je nebrojeno puta iznenadio potpisnika ovih redaka svojim izlaganjima u kojima otkriva neke svoje manire. Primjerice, dok su karlovačko i sisačko dopisništvo Večernjeg lista dijelili zajedničko izdanje, Kuhar je ravnalom mjerio koliko koja županija – Karlovačka i Sisačko-moslavačka – dobiva prostora na lokalnim stranicama i to prikazivao u postotnim omjerima. Naravno, bio je nezadovoljan pozicijom tema iz Karlovačke županije, iako je rodom iz Gline. Nadalje, Kuhar je autora ovog ogleda nedavno iznenadio na Karlovačkim razgovaraonicama, okupljanjima nezgrapnog imena u organizaciji Nezavisne liste „Naš Karlovac“, kada je otkrio da je štopericom mjerio koliko se na Gradskom vijeću daje prostora kojoj temi. To da prati radijski prijenos sjednica Gradskog vijeća je bilo znano autoru Loncu poklopca i već je samo po sebi velik poduhvat s obzirom na lišenost smisla i sadržaja tog predstavničkog tijela, no to da ih prati sa štopericom ga je, pa možemo kazati, i dodatno iznenadilo, potom i nasmijalo.

Kuhar je ekstreman primjer savjesnog i odgovornog građanina, ne samo konzumenta medijskog sadržaja, odnosno pripadnika javnosti. Aktivan je u Udruzi za zaštitu i razvoj kulturne i prirodne baštine Karlovca i u još organizacija i područja. Vrlo je pedantan i savjestan predstavnik stanara koji upućuje komunalnim službama precizne primjedbe.

Nije jedini primjer ekstremno odgovornog građanina. Primjerice, malo je znano, ali Borivoj Vitas, umirovljeni liječnik, je, dok ga je zdravlje bolje služilo, zalijevao mladice po gradu za žega. Nije neobično niti vidjeti ga kako gazi kartonske kutije – netko je bacio neizgažene kutije u kontejner, a Vitas želi racionalizirati prostor.

Kad bi svi bili barem petinu toliko odgovorni građani, Karlovac bi bio razvijeniji i život u njemu ugodniji. No, Kuhar i Vitas su ekstremno – možda i pretjerano – odgovorni, dok je većina ostalih pretjerano neodgovorna, apatična, inertna, nevoljna ugrožavati svoju privatnu udobnost zanemarujući da se time odriče prosperiteta zajednice i – samim time posredno – ugodnijeg privatnog komfora.

Kuhar je građanin željan zajednice i javnosti. On je poput kuhara koji ima sve – noževe i ostali pribor, namirnice, dobru volju – samo nema – kuhinju; neodgovorni okvir ne odgovara njegovoj odgovornosti.

Takav okvir zasigurno ne možemo izgraditi opravdavajući ili hvaleći potpuno neodgovorne, one koji hvalu ne zaslužuju i nikakvo opravdanje nemaju.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije