Politika na traci: Koja je ovo država

Podjela uloga je sjajna. Hrvatskog predsjednika igra poljak Olbrichsky, premijera Slovenac Cavazza, a vođu bande koja krade lijes kako bi napokon saznali što im je s djecom glumi Srbin Ristovski. Brešan je već ranijim filmovima pokazao da zna izvući maksimum iz glumaca. U ovom filmu najbolji su Butijer kao suicidalni general i Mikić kao ministar koji se zaključava u ćeliju, ali čak i male sporedne uloge su sjajno odigrane. Zašto onda film nije zabavniji? Jedan razlog što film nije previše smiješan mogao bi se kriti u činjenici da su apsurdne, bizarne ili barem neobične situacije postale svakodnevnica u tolikoj mjeri da više nikom nisu smiješne

Autor: Dražen Cukina

Novi film Vinka Brešana počinje scenom u kojoj general Hrvatske vojske i ratni veteran – glumi ga Nikša Butijer – izvrši samoubojstvo. General se budi, ali opet slijedi slična scena i vidimo generala kako se ubija desetak puta na razne načine i svaki se put kasnije budi. Izjada se prijatelju, također generalu i veteranu – glumi ga Goran Navojec – u sobi punoj prepariranih trofeja. Navojec nudi pouzdano rješenje – treba ubiti nekog drugog, ne sebe, a dobar lov je kao stvoren da riješi problem.

U lovu će lik kojeg utjelovljuje Butijer vidjeti još neke apsurdne stvari zbog kojih gledatelju neće biti jasno radi li se o još jednom snu ili dovoljno apsurdna java zamagljuje te granice. Ništa još nije jasno ni kad krene drugi odvojak priče u kojem ministar – glumi ga Krešimir Mikić –  stiže u zatvor položiti kamen temeljac za novo zatvorsko krilo u kojem će zatvorenici imati europski komfor, a domaće stanovništvo, kako kaže upravitelj „više neće morati iseljavati, nego će svoju budućnost pronaći u novom zatvoru.“ Umjesto da uveliča svečanost, ministar se zaključa u ćeliju i pokrene lavinu događaja u koji se vrlo brzo uključuje sam vrh vlasti.

Treća grana radnje, o četiri starčeka koji kradu lijes Franje Tuđmana, dodatno komplicira radnju. Kasnije se ispostavi da su to roditelji nestalih hrvatskih vojnika koji na taj način žele ucijeniti hrvatske vlasti da saznaju gdje su posmrtni ostaci njihove djece, no dok gledamo starce kako obučeni u dresove hrvatske nogometne reprezentacije otvaraju Tuđmanovu grobnicu, sve izgleda prilično nadrealno.

Što je od toga java, a što san, nejasno je sve dok sva tri rukavca priče ne krenu u istom pravcu prema neobičnom završetku. Zbog političke i državne važnosti, u priču će se uključiti i premijer – glumi ga Boris Cavazza – i predsjednik (Daniel Olbrychski). Pritom predsjednik jako nalikuje Josipu Brozu Titu, a premijer više nego Andreju Plenkoviću nalikuje Anti Ramljaku, nekadašnjem povjereniku Vlade u Agrokoru. Navojčeva „preparirana“ soba asocira na trofejni salon bivšeg predsjednika Hrvatske gospodarske komore Nadana Vidoševića, a time se vizualne sličnosti sa stvarnim protagonistima političke scene ne iscrpljuju, što je na internetu prilično dobro dokumentirano.

Internet je vrlo detaljno popratio i cijeli tijek snimanja. Oko filma „Koja je ovo država“ tako se i prije samog prikazivanja podigao priličan hype. Iščekivanje je bilo golemo, ali, kako iskusni gledatelji znaju, što je više medijske prašine i što je ljestvica očekivanja više dignuta, to se lakše razočarati u filmu. Novi Brešanov film nije razočaranje, ali nije niti poput najvećih redateljevih uspješnica. Ponajprije, iako je karakteriziran kao komedija, nećete se urnebesno smijati kao uz Maršala ili „Kako je počeo rat na mom otoku“. Više nego komedija, film je drama puna apsurdnih detalja, satira ili čak farsa, ali onog tipa koji ne goni na glasni smijeh, nego na kiselkast osmijeh. Nema u filmu ni one-linera koji će ući u svakodnevni frazarij, poput onog poznatog „skuvala sam ti pašta-šutu.“ Najbliža tome je rečenica „Od grobara napraviše Tuđmana,“ ali teško da će to ući u usmenu predaju.

Nije to dosadno ni u jednom trenu, ali dvosatni film više puta gubi na ritmu. Iako je radnja krcata događajima, da je deset do 15 minuta kraći, dobio bi na dinamici, a vjerojatno bi bio i zabavniji jer komedije ne trpe prazan hod ili usporeni ritam. Zbog toga se teško oteti dojmu da su pojedini napisi i crtice koje smo mogli čitati o filmu možda zabavnije od filma samog. Primjerice, kad starčeki u hrvatskim nogometnim dresovima kradu Tuđmanov lijes, nazivaju se prema dresu koji nose. Pa onda Lazar Ristovski, kao vođe ekipe, izdaje naredbe: „Perišić i Rakitić u grobnicu, Modrić i Madžukić čekaju lijes.“ Zvuči jako zabavno ili kao poanta dobrog vica, no scena nije napravljena tako da izaziva salve smijeha.

Podjela uloga je sjajna. Hrvatskog predsjednika igra poljak Olbrichsky, premijera Slovenac Cavazza, a vođu bande koja krade lijes kako bi napokon saznali što im je s djecom glumi Srbin Ristovski. Brešan je već ranijim filmovima pokazao da zna izvući maksimum iz glumaca. U ovom filmu najbolji su Butijer kao suicidalni general i Mikić kao ministar koji se zaključava u ćeliju, ali čak i male sporedne uloge su sjajno odigrane. Zašto onda film nije zabavniji? Jedan razlog što film nije previše smiješan mogao bi se kriti u činjenici da su apsurdne, bizarne ili barem neobične situacije postale svakodnevnica u tolikoj mjeri da više nikom nisu smiješne.

U dvosatnom filmu cijeli je niz apsurdnih situacija – recimo, uz Tuđmanov u filmu se pojavljuje i lijes Slobodana Miloševića bez problema prošvercan preko granice – nešto drugo je puno bizarnije od svega ostalog. Kad predsjednik i premijer saznaju da je nestao Tuđmanov lijes, prva predsjednikova reakcija bila je „moramo pronaći lijes inače ćemo svi morati dati ostavke,“ a premijer se složio. U skladu sa stvarnom situacijom, vjerodostojniji bi bio upitan oblik – hoće li netko tražiti, ili hoćemo li morati podnijeti ostavke, ako ne nađemo lijes –  i onda prpošan smijeh kao reakcija na tu pomisao. Ali ne, tvrdnja je imperativna i ni jedan junak ne preispituje njenu istinitost.

U zemlji u kojoj nakon poučka Ive Sanadera ama baš ništa, od djeteta umrlog radi pogrešne dijagnoze pa do propalog posla stoljeća s izraelskim avionima, nije razlog da netko ponudi ili prihvati ostavku, apsurd nad apsurdima je povjerovati da bi državna vlast podnijela ostavku. Lakše je, vjerojatnije i manje apsurdno povjerovati u ministra koji se zaključava u ćeliju ili starčeke koji kradu Tuđmanov lijes nego u vlast koja će ponuditi ostavke zbog nestanka posmrtnih ostataka prvog predsjednika. U kojoj to državi? Hrvatskoj? Stvarno? E to je dobra šala.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije