Karlovac – i Hrvatska, li to je druga domena – su neobično mjesto. U nizu neobičnosti – kao što je, primjerice, činjenica da glavni unerednik gradskih medija Hrvatskog radio Karlovca i Karlovačkog tjednika Branko Obradović Kina uspješno djeluje i opstaje na tom mjestu ili da uspiješ u poznoj dobi upisati i završiti preddiplomski studij ekonomije u Travniku, pet sati vožnje udaljenom bosanskohercegovačkom gradu, dok u isto vrijeme radiš svakodnevno na blagajni gradske tvrtke Inkasator (udruženog klijentelističkog poduhvata) kao što je to uspjelo direktoru gradske tvrtke koja izdaje te gradske medije Matiji Perkoviću, bacc. oec – ističe se nekoliko. Neobično je, recimo, i da za zamjenicu glavnog unerednika imenuješ osobu koja nikada ranije nije radila u novinarstvu, kao što je Anamarija Radočaj imenovana zamjenicom glavnog unerednika gradskih medija. Prilično je neobično da jedna gradska tvrtka – Vodovod i kanalizacija – donira obilato Nogometni klub Karlovac, čiji je prvoligaški izlet bio vrhunski partijski/politički projekt, da bi potom poslovnu godinu završila u minusu. I to je, eto, uspjelo u Karlovcu, a najzaslužniji je – barem nominalno – tadašnji direktor te tvrtke, a današnji zamjenik gradonačelnika Ivan Mrzljak. Nije li prilično neobično i da jedan takav prvoligaški projekt propadne s obzirom obilnu pomoć gradskog sustava?
Neobično je i kada uskratiš gradsko priznanje aktivistici za ljudska prava Jelki Glumičić smatrajući da je njezino svojedobno propitkivanje nacionalističkih mitova neprimjereno, ali se zato gradske i paragradske ustanove mogu angažirati u „humanitarnim akcijama“ financiranja, pred hrvatskim sudovima nekadašnjeg optuženika, pa osuđenika za ratne zločine Mihajla Hrastova, junaka čaršije i sisavih medija/obavještajnih sredstava. Inače, nedugo nakon što joj je gradsko priznanje oduzeto, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku joj je urečeno Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ za, kako stoji u obrazloženju iz kojeg je jasno zašto nije priznata u vlastitoj sredini opterećenoj nacionalističkim mitološkim narativima, „hrabrost i ustrajnost u zalaganju za sve žrtve rata, za očuvanje antifašističkih vrijednosti i temeljnih ljudskih i ženskih prava – za njezin doprinos humanijem i pravednijem društvu“. „J. Glumičić bila je jedan od osnivačica, predsjednica i aktivna članica Građanskog odbora za ljudska prava u Karlovcu od njegovog osnutka 1992. godine. Pokretala je i sudjelovala u pomoći građanima, prije svega svog Karlovca i okolice, koji su zbog etničke pripadnosti bili diskriminirani kod dobivanja hrvatskog državljanstva, sudjelovala je u nenasilnom, ali i te kako hrabrom suprotstavljanju i sprečavanju nezakonitih i nasilnih deložacija, pomagala hrvatskim građanima srpske nacionalnosti koji nisu izbjegli u Bljesku i Oluji, kao i izbjeglicama koji su se poslije 1995. godine pokušavali vratiti. Tako je pravnu pomoć i podršku dobilo preko 25.000 osoba svih nacionalnosti, počevši od Srba povratnika, naseljenika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Roma, socijalnih slučajeva…“, stoji dalje u obrazloženju priznanja.
Nije li nadalje neobično da Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“ u isto vrijeme raspiše dva natječaja za popunjavanje radnih mjesta – šefice računovodstva, za što se traži godina iskustva, i čistačice, za što se traže dvije godine iskustva (sic!)? Masa se nadobudnih prijavila za popunjavanje radnog mjesta šefa računovodstva, no – kako to obično biva – oni nastavljaju sisati vesla jer je – božemoj – to radno mjesto popunila, komparativno ničime u stručnom pogledu bolja od ostalih kandidata, revna članica vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Nije li čudno da unatoč tome i mnogočemu drugome dvojbenome u djelovanju Gradske knjižnice pod vodstvom ravnateljice Jasmine Milovčić njezino izvješće o poslovanju Gradsko vijeće usvoji glatko, jednoglasno, bez mnogo vike nizašto?
Nije li neobično da degradiraš pročelnicu gradskog upravnog odjela zaduženog za privlačenje sredstava iz fondova Europske unije nakon što je ostvaren – prvenstveno njezinom zaslugom – najveći EU projekt za tvog vakta – riječ je o Slatkovodnom akvariju i muzeju rijeka „Aquatika“ i Marini Grčić koja je za to „nagrađena“ lišavanjem pročelničkog statusa nakon izbora Damira Mandića za gradonačelnika-padobranca? Nije li neobično da niti jednom mediju zastupljenoj na tiskovnoj konferenciji na kojoj je novi gradonačelnik predstavljao „svoj tim“, niti jednom novinaru nije palo na pamet da pita gdje je u tom sastavu nestala najuspješnija pročelnica? Nije li, u konačnici, neobično da je upravo Mandić gradonačelnik?
Sve pobrojano je neobično iz perspektive nekoga tko teži afirmaciji građanskog društva jednakih prilika, potentnog civilnog društva i vladavine prava, no sasvim je uobičajeno u palanki slavne prošlosti i neslavne sadašnjosti kojom upravlja SKHDZ-ovska kasta na čelu sa županom Damirom Jelićem, kojeg zbog njegove blasfemične/farizejske vulgarizacije vjere u političke svrhe volimo ovdje nazivati 13. apostolom.
Prilično je neobično i kada političke opcije, umjesto da javno iznose svoja stajališta, organiziraju tribine na kojima će se različite teme ravnopravno obrađivati svi sudionici kao što je svojevremeno Most nezavisnih lista organizirao nebuloznu tribinu o stanju gradskih medija umjesto da je organizirao predstavljanje svojih politika. Slično – ne nebulozno – radi i Nezavisna lista „Za radnički Karlovac“ kada organizira tribine o, primjerice, karlovačkim vrtićima ili odnosu prema radu, a sada je to počela raditi i Nezavisna lista „Naš Karlovac“ organiziranjem Karlovačkih razgovaraonica, kako su nezgrapno nazvali ta okupljanja, a u biti se radi o kružoku koji se održao sada prvi puta i nastavit će se održavati svakog prvog i trećeg četvrtka u mjesecu.
Ideja Davora Petračića, nezavisnog gradskog vijećnika, i njegovih suradnika je da s građanima, ali i političkim protivnicima, raspravljaju o važnim i nevažnim gradskim temama. Iako je ideja plemenita i ti susreti imaju potencijal biti zanimljivima, nekoliko stvari ipak bode oči. Dakle, prvo sama ideja da političke opcije, k tome još i zastupljene u predstavničkom tijelu, preuzimaju ulogu civilnog društva i organiziraju takve tribine, ali ne samo civilnog društva, nego i medija. Riječ je o tome se nastoji premostiti nepostojanje javnosti, odnosno one javnosti koja ispunjava svoju svrhu. Zbog urušavanja institucija kao što su javnost i politika Nezavisna lista „Za naš Karlovac“ je posegnula za instrumentima civilnog društva i počela organizirati tribine na kojima bi mogla prikupiti inpute na različite teme. Niti rasprave u Gradskom vijeću nemaju mnogo smisla – em su siromašne sadržajno em, shodno tome, nikoga ne zanimaju.
Bilo bi – po skromnoj ocjeni autora ovog priloga – mnogo politički probitačnije za nezavisnu listu da su jednostavno te skupove konceptualno postavili kao savjetovanje s građanima. Na taj način si transparentan po pitanju forme i nastupaš jasno kao politička opcija bez ikakve apolitičke/antipolitičke razvodnjenosti, a i dalje imaš priliku primati inpute na različite teme. Drugo, pokazuješ građanima da ti je stalo čuti njihovo mišljenje i na taj način gradiš odnos s njima, odnosno daješ im – u formi transparentno – mogućnost da utječu na političku opciju odnosno Petračića kao gradskog vijećnika.
U razgrađenoj političkoj zajednici kao što je karlovačka ovakvi skupovi šačice zainteresiranih građana djeluju kao okupljanje kršćana u katakombama. Neobično? U jednom kastinskom društvu sasvim očekivano.
