Vera u gledalištu: Karlovac Dance Festival 008 – zimska edicija

Za sam kraj godine KDF je tako donio pravu poslasticu za imalo upućene i to samo tri dana nakon zagrebačke premijere, dobili smo mogućnost vidjeti novu predstavu autorice A. Kreitmeyer, iznimne osobnosti na nacionalnoj plesnoj sceni, a upravo je ove godine i nagrađena od strane struke, nagradom hrvatskog glumišta za najbolju plesnu pedstavu u cjelini

Autor: Vera Mitrović Vrbanac

Zimska edicija osmog Karlovac Dance Festival-a donijela je u prosincu nove zanimljivosti, kako za publiku, tako i za sve koji se bave plesom i pokretom – plesače, pedagoge i koreografe.

U nedjelju 16. prosinca u prostoru Ateljea suvremenog plesa plesna umjetnica Ana Kreitmeyer održala je plesnu radionicu kao svojevrsni uvod u predstavu „Sve četiri za jedno/Na rubu dodira i kaosa“ koja je u večernjim satima prikazana na Maloj sceni Hrvatskog doma.

Na pitanja kako bi, nakon ovogodišnjeg i nakon osam godina održavanja festivala rezimirala održavanje i razvoj istog kao njegov pokretač, organizator i umjetnički voditelj, M. Spahić Bezjak osvrnula se, prije svega na specifičnosti Karlovca u nedostatku adekvatnog izvedbenog prostora za plesne predstave i prezentaciju suvremene izvedbene umjetnosti općenito, kao akutni problem u gradu.

  • Kako ta, tako i ostale pojedinosti specifične za Karlovac, određivale su programski i sadržajno festival u cjelini, te je nakon nekoliko prvih godina festival raspodjeljen u četiri edicije. Time se na način izgubio festivalski dio, ali je taj kompromis svjesno napravljen u cilju razvoja publike i svojevrsnog održavanja sezone, a sam programski dio uvelike određuju financije, te se isti kroji prema godišnjim mogućnostima u okviru odobrenih sredstava – ističe M. Spahić Bezjak.

Unatoč svim nedostacima i izazovima KDF zadržava svoj prepoznatljiv koncept koji prije svega ne odstupa od umjetničkog opredjeljenja i u tom smislu ne čini kompromise. Donosi u Karlovac plesne predstave, radionice, predavanja i projekcije koje predstavljaju domaći i inozemni umjetnici i pedagozi, te strpljivo i uporno stvara svoju publiku, suradnike i prijatelje festivala.

Za sam kraj godine KDF je tako donio pravu poslasticu za imalo upućene i to samo tri dana nakon zagrebačke premijere, dobili smo mogućnost vidjeti novu predstavu autorice A. Kreitmeyer, iznimne osobnosti na nacionalnoj plesnoj sceni, a upravo je ove godine i nagrađena od strane struke, nagradom hrvatskog glumišta za najbolju plesnu pedstavu u cjelini.

KDF je skroman i za izvedbeni plesni prostor, zahtjevan  prostor Male scene Hrvatskog doma u Karlovcu, osposobio za izvedbu plesne predstave i užitak publike u gledanju. U predstavi „Sve četiri za jedno/Na rubu dodira i kaosa“, kako je opisano u najavi, bavi se idejom koreografije kao zajedničkog mjesta susreta i otvaraju se pitanja kako promišljati ples i koreografiju kao zajednički prostor i rad, te kako dijelimo odgovornost za zajedničko.

Koreografiju i izvedbu potpisuju A. Kreitmeyer, Petra Chelfi, Ivana Pavlović i Martina Tomić, dramaturgiju Mila Pavičević, glazbu Hrvoslava Brkušić, a prostor i vizualno oblikovanje Igor Pauška.

Projekt je nastao u koprodukciji s festivalom Perforacije i suradnji sa Studentskim centrom u Zagrebu – Teatrom &TD, te Udrugom plesnih umjetnika Hrvatske, Art radionicom Lazareti iz Dubrovnika i Wiesenburg Halle iz Berlina.

Predstava je za ne tako brojnu publiku jasno donijela autorsku suradnju četiriju umjetnica kroz snažno tjelesno istraživanje upravo zajedničkog prostora i osobne odgovornosti za ono što dijelimo upravo u tom prostoru. Na prostoru jednostavne scene na bijeloj podlozi okruženoj crnim zidovima, na kojoj dominira instalacija od drvenih greda u ružičastoj boji, konstantno pratimo upravo koautorsko promišljanje gradnje koreografskog materijala i sadržaja koji se ocrtava u kratkim bljeskovima donošenja značenja stvarajući  kompaktnu cjelinu.

One se „ne štede“, ništa se ne zadržava za kasnije, sve se događa u trenutku, u kojem se daje podrška drugome, oslanja se na podršku drugog i staje se odgovorno iza izbora vlastitih postupaka. Pada se, podiže, podržava i/ili ne prihvaća. Zadržavju se na trenutak tim interakcijama nastale slike koje se u suglasju prenose na drugi dio prostora, da bi se na trenutak  provjerilo kako funkcionira zajedništvo na drugome mjestu, a da bi se ponovo snažno krenulo u daljnje istraživanje, pa dok god ima snage, dok se ne iscrpi mogućnost te suradnje na svim razinama.

Publika, koja je bila smještena s dvije strane izvedbenog prostora, nema osjećaj samo pasivnog promatrača, a pogotovo onaj dio publike, malobrojni, koji je prošao i iskustveno praktični dio takvog rada na prethodno održanoj radionici.

  • Zahvalna sam kolegama, jer nagradu ti dodjeljuje struka, prije svega, ali kod nas sama nagrada ne mijenja ništa. U suvremenom plesu, nećemo dobiti više sredstava da daljnji rad, nećemo dobiti više termina za izvedbe i neće doći više publike na predstave. Uz to i sa činjenicom da se nagrada za plesnu umjetnost dodjeljuje svake dvije godine, onda ja pomalo imam problem s nagradom. Nagrada je dobra, jer se za predstavu čuje i povećava se vidljivost“ rada – područje suvremenog plesa kod nas je nedovoljno vidljivo i u kulturnoj sferi i šire društveno. Sustav nedovoljno podržava djelovanja samostalnih umjetnika i produkcija, za razliku od institucija u kojima veći broj ljudi radi konkretno na marketingu i promocijama. U našem području nakon dvije ili tri izvedbe više nema kapaciteta za taj dio, a valorizira nas se prema posjećenosti predstava. Tu mislim i na medijski prostor, prije svega, onaj koji se zauzima kroz kampanje koje mogu voditi velike produkcije i festivali. U polju suvremenog plesa si „sam svoj majstor“ na svim poljima i to onda, razumljivo, ne može biti niti približno na toj razini kao kada je iza projekta neka institucija – komentira A. Kreitmeyer činjenicu da je nagrađena vrijednim priznanjem.

„Na tom malom medijskom prostoru koji dobijemo u okviru dodjeljivanja nagrada i ja i kolege, nastojimo ga iskoristiti za skretanje pozornosti upravo na činjenično stanje nezavisne plesne scene“, nastavlja.

  • Nezavisna scena je u zbilja nepovoljnoj poziciji. Ustanova za ples nije otvorena, mislim pritom na Zagrebački plesni centar koji je pripojen jednoj drugoj instituciji – Zagrebačkom kazalištu mladih. Sada su od toga prošle već dvije godine i ništa se još nije dogodilo, mada se javno i argumentirano od strane plesnih umjetnika djelovalo kroz inicijativu „Autonomija plesu“. Sada se više niti ne spominje ta tema, što znači da se neće dogoditi bilo što, jer, ako nema te političke volje za otvoriti ta pitanja i institucionalizirati ples u tom smislu, onda nije nezavisno i nije samostalno. Barata se možda nekim svojim budžetom, ali nije ovoreno kao institucija koju bi ples mogao imati, a ja mislim da baš u polju suvremenog plesa postoji kapacitet za drugačiji tip mišljenja, za neke druge institucije, za neke nove institucije, za nove modele organiziranja, nove modele mišljenja, za neki novi tip djelovanja, kao što je i „Autonija plesu“, kao cijela ta inicijativa – komentira A. Kreitmeyer.

Zapravo, umjetnici koji djeluju na nezavisnoj sceni u potpunosti su prepušteni sami sebi i u nekim vlastitim produkcijama, koprodukcijama i suradnjama zapravo se „krpaju“ od sezone do sezone, jer konkretno vama ova aktivnost i pozicija na sceni ne jamči, kao neki kriterij ili pozicioniranost, sredstva ili uvjete za rad u nekom razdoblju.

  • Apsurd je da smo za predstavu, za koju smo nagrađene Sonja Pregrad i ja, „Tamo vani i ovdje unutra“, u Zagrebu ostali bez financijske potpore – kaže A. Kreitmeyer.

Ta je predstava je nagradu za najbolju predstavu u cjelini i S. Pregrad je nagrađena za najbolju žensku plesnu ulogu ostvarenu toj predstavi.

  • Iako smo imali potporu kroz tri partnera na projektu, što ipak znači da sam sama osigurala određena sredstva i potporu kroz ta partnerstva i s time sam išla u aplikaciju i uz to cijeli autorski tim predstave čine značajna imena – projekt od Grada Zagreba „dobije“ nula kuna. Nemam dalje ništa za reći. I onda, predstava dobije nagradu, pa nije li to apsurdno? No, to je bilo vrijeme djelovanja inicijative „Atonomija plesu“, to su bile te neke odluke, u koje ne bih sada ulazila da ne insceniram nešto, ali teško je oteti se dojmu da to nema veze s time – napominje A. Kreitmeyer.

„Inicijative počivaju na entuzijazmu pojedinca. Vojela bih reći da je Plesna mreža Hrvatske važan projekt, jako važan, jer omogućava decentralizaciju i komunikaciju s institucijama te da se nekako premosti taj, do sada, nepremostivi dio između kazališnih ustanova u nekim lokalnim sredinama i suvremenog plesa“, veli A. Kreitmeyer.

  • I ustanova bi mogla financirati, recimo, festival kao što je KDF, pa onda već imaš neki jači budžet s kojim se može ići u ostvarenja. Mislim da je cilj cijelog projekta Plesne mreže upravo taj, ne samo da se dođe i da se predstava odigra, nego da se otvori taj kanal. Za Karlovac se već ipak otvorio i Karlovac to ima i kroz KDF već nekoliko godina, ali postoje sredine gdje suvremenog plesa gotovo da i nema, a nije da nema inicijativa. I Nomadska plesna akademija je prije nekoliko godina dala prvu važnu injekciju, ali treba još ojačati na svakoj lokalnoj razini tu infrastrukturu da se omogući daljnje partnersko djelovanje – kaže A. Kreitmeyer.

Ističe važnost radionica kakvu je održala i u Karlovcu uoči nedavne predstave.

  • Shvatila sam da bi bilo zanimljivo imati takav uvod za dio publike koju čine i mladi koji se bave plesom, te vidjeti kako, kada netko tko prođe praktični dio poslije gleda predstavu. Na radionici se ne rade konkretni izvedbeni materijali, ali prođu se neke ideje i dobije se senzorička informacija kako je to kada se „prijevod“ neke ideje pokuša vratiti natrag u tijelo i to na neko drugo tijelo, ne nas koji plešemo, nego nekoga tko to kasnije gleda i dali onda nastaje neko drugo razumijevanje. Eto, to mi je bilo više kao eksperiment i napravili smo takve radionice i u suradnji s Umjetničkom školom „Silvija Hercigonja“ u Zagrebu. Voljela bih raditi to neko „testiranje“, kakav je doživljaj kada predstavu gleda netko tko prođe radionicu i neko tko nema to iskustvo. Na koji način percipiraju taj rad, jer to je neki drugi „ulaz“ u gledanje predstave. Ne mislim da to trebaju svi proći, ali ako je netko iz polja djelovanja u plesu, mislim da mu je to zanimljivo, pogotovo kada su još mladi i nemaju toliko različitih iskustava i sve im je dobrodošlo – objašnjava A. Kreitmeyer.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije