Tragična ispovjednost Početnih koordinata

HERCEG, Monika. 2018. Početne koordinate. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić

Autor: Tomislav Augustinčić

Na zagrebačkoj pjesničkoj sceni pjesnikinja Monika Herceg nije bila nepoznata prije nego što joj je na 54. Goranovom proljeću 2017. godine dodijeljena nagrada Goran za mlade pjesnike za rukopis „Početne koordinate“. Kao plodna pjesnikinja, M. Herceg bila je prisutna i poznata na različitim pjesničkim čitanjima u Zagrebu, u časopisima i na internetskim pjesničkim portalima ne samo kao izvođačica, odnosno autorica već i kao inicijatorica natječaja „Kvant književnost“. Medijski interes za M. Herceg nakon dodjele nagrade „Goran za mlade pjesnike“, posebice nakon ovogodišnje objave zbirke i pobjede na natječaju „Na vrh jezika“, ipak je neprijeporan, te se stječe dojam da je Herceg jedno od najaktualnijih i najpoznatijih imena najnovije pjesničke generacije, što proizlazi iz dobrog spoja vještih marketinških strategija na društvenim mrežama (tu se misli prvenstveno na „sponzorirane“ oglase na Facebook stranici Goranovog proljeća, mnoge intervjue, ali i na one aktere koji „dijele“ poeziju na svojim profilima), interesa i zaintrigiranosti pjesničke scene i karizmatičnosti književne persone i biografske ličnosti pjesnikinje. Interes za poeziju i ličnost M. Herceg najvećim je dijelom razložan te je rezultirao, za hrvatsku scenu, zavidnim brojem prikaza i kritika.

Smrt (zajedno s asociranim motivima bolesti, nasilja i ludila) u Početnim koordinatama je ključan motiv. Smrt je sastavni dio života, visceralni dio tijela, njegov suvišak – smrt istječe iz tijela, raščetvore je iz tijela i slično – i opipljiva, živa, podatna te samosvjesna materija i/ili biće. (Sličnu materijalizaciju smrti Davor Ivankovac iščitao je u poeziji Gorana Čolakhodžića u tekstu obrazloženja nagrade „Goran za mlade pjesnike“ ovom autoru 2015. godine). U zbirci ona je sveprisutna, bilo kao tek u blizini naslućena prisutnost ili nadolazeće događanje, prozaični usputni trenutak, uteg iz prošlosti koji priteže sadašnjost ili kao nasilni moment u široj obiteljskoj priči. Zbirku od ukupno 58 pjesama čine pjesma-prolog („pažljivo stupamo iza…“) i pjesma-epilog („voda je već odavno…“) te četiri ciklusa naslovljena po četiri pjesme u njima („Zmijske smrti“, „Ptičje smrti“, „Mačje smrti“, „Zečje smrti“), a podnaslovljena periodizacijom „podrijetlo“, „bijeg“, „izbjeglištvo“, „povratak“. U tom smislu, svaki period zbirke koja donosi autobiografsku ispovijest markiran je (nasilnom) smrću – ubojstvo bakina brata u „Zmijske smrti“, pomor ptica u „Ptičje smrti“, bratovo slučajno ubojstvo mačke u „Mačje smrti“ i očevo samoubojstvo u „Zečje smrti“. Njima M. Herceg prenosi temeljne poante, „aksiome“ zbirke. Smrt, naime, vraća na početne koordinate te „smrt kojom hranimo druge/ponekad se nehotice/vrati i u nas“ („Zečje smrti“). Drugim riječima, sve te smrti, nasilja, bolesti, okolnosti odrastanja čine dio identifikacije, tjelesnosti i svakodnevice pjesničkog subjekta i/ili autorice koja je u jednom intervjuu istaknula da „ne treba bježati od autobiografskog“.

Zbirka je, u tom smislu, konceptualno oblikovana i pritom dosljedna i smislena. Ona se okreće oko obiteljske ispovjednosti koja obuhvaća nekoliko generacija i bitnih aktera, rakurs je svih tih stihovanih priča smrt/smrtnost u nelagodnom ruralnom prirodnom i društvenom krajoliku i njegovoj svakodnevici, a u središtu je glas pjesnikinje koja ove priče nanovo prepričava, katalogizira i daje im novi smisao, bilo u svrhu samoodređenja i/ili problematiziranja kroz poetiziranje. U tom smislu, neprijeporno se lako složiti s opaskom Slađana Lipovca u tekstu obrazloženja nagrade da M. Herceg adresira „tematiku vlastitog porijekla, iznova gradeći iz pjesme u pjesmu vlastiti, fluktuirajući identitet, koji se od ishodišta neprestance mijenja u prostoru i vremenu, ali istovremeno se kreće po pravilnim putanjama životnih ciklusa“. Zbirka je zapravo tematski vrlo zatvorena, jasno razrađenom atmosferom smještena u hladnu i stegnutu jesen, na granicu ruralnog i divljine, ali ipak široko i dubinski razrađuje različite tematske pramenove i motive do razine bavljenja bezvremenskim fenomenima. Ipak, pjesme M. Herceg ostaju „prizemljene“, konkretno i kontekstualno vezane i umještene. U tom smislu, premda nema jasnijih vremenskih odrednica, mnogobrojne aluzije omogućuju da se smrti i druga događanja kontekstualiziraju u povijesna događanja (Drugi svjetski rat, Domovinski rat) te da se vide dugoročne posljedice tih događanja po živote pojedinaca. Ideja vraćanja na „početne koordinate“, artikulirana u pojedinim pjesmama, kao i pojedini trenuci u čitanju zbirke upućuju na cikličnost i kontinuirano vraćanje, istaknute u više drugih kritika, no kroz čitanje se postupno stječe dojam (linearnog) sazrijevanja ženskog pjesničkog subjekta, premda je ona od početka na neki način emocionalno distancirana i pristupa svim obiteljskim pričama kao činjenicama i datostima, retorično i ispovjedno. To ne znači da su one bez emocionalnosti. Ženski pjesnički subjekt u zbirci gotovo je tragički u istraživanju svojeg (tek donekle) „fluktuirajućeg identiteta“ – ona je, kao i heroji starogrčkih tragedija, u košmaru okolnosti koje nije uzrokovala preokupirana promišljanjem složenih odnosa odgovornosti, odabira, uzroka i zaključivanja kroz dane obiteljske priče. Politična pitanja srodnosti, obiteljskih odgovornosti i obaveza, insajdera i autsajdera, (ritualnog) zagađenja i preživljavanja pjesničkog subjekta i zajednice kao preokupacije tragedije i korištenje mitskog registra kao načina distanciranja, mogu se iščitati i u pjesmama M. Herceg. Ipak, pjesme M. Herceg nisu tragedijske.

Na razini oblikovanja pjesama čitljiva je također konceptualna uniformnost – u zbirci postoji samo pjesma u interpunkcijski i ritmički jednakom stihu, svaka naslovljena. Unatoč pojedinim pjesmama gdje naracija odlazi u zakučaste motive i nerazumljivo, pojedine treši momente ili pjesme gdje ritam ili naracija padaju u kvaliteti u odnosu na druge, najveći dio pjesama smisleno je oblikovan, dorađen i bez suvišaka te vješto poentiran, pa M. Herceg svakako treba priznati vještinu u smislenom objedinjavanju i zaključivanju pjesama. Na razini stila i pjesničkih strategija metafore, poredbe, epiteti i pridjevske sintagme kao učestale strategije obogaćuju zapravo jednostavan pripovjedni jezik, ali ne radi pretjeranog kićenja već kako bi, primjerice, poredbom i pridjevima pjesnikinja proširila značenje, posegnula u novi slikovni skup. Na različite načine, sve pjesničke strategije ujedno ublažavaju i maskiraju traumu i nesreće – ublažavaju ih da bi se mogle izreći te istovremeno čine duboko upečatljivima, a ne samo prozaičnim spomenima. S druge strane, ako traumu, nasilje i nesreću M. Herceg ublažava, onda se intimno očuđuje, premeće u folklorno i bajkovito, mistificira. Pjesme posežu u magijski realizam, u „animističke vizije“ (I. Šunjić za časopis Nema), stvarajući dojam „da je riječ o bajci, šamanističkoj poemi, fantazijskoj priči“ (D. Žilić za časopis Vijenac).

U uspješnom balansiranju jednostavnog jezika, učinkovite ukrašenosti i izleta u magični realizam kao i konkretnim upiranjem na društvene motive, probleme i tragedije, čini se da M. Herceg uspješno objedinjava kako stvarnosnu tako i antistvarnosnu poetiku.

Na pojedine trenutke doima se kao da M. Herceg u svojoj zbirci detaljno razrađuje pojedine motive, atmosfere ili stihove drugih autora, pa je nakon čitanja zbirke vrlo lako sjetiti se Čolakhodžićevih stihova „Meni nije nedostajalo metaka/a ni njima smrti: stalno su je producirali/po humcima i jarcima./Spušta se jesen, bit će da je to“ (pjesma „Lov“ u „Na kraju taj vrt“), „U najhladnijim jesenskim noćima uvlačim se u kola puna gomolja. Krumpira ili cikle, ovisno o tome koliko prošlosti mogu preživjeti tu noć“ Ivana Šamije (u „Projekt Poljska“) ili pojedinih pjesama Ane Brnardić. Na različitim razinama mogu se razabrati poveznice Početnih koordinata, odnosno poezije M. Herceg s drugim autoricama i autorima, koje još nesigurno titraju između svjesne intertekstualnosti, srodnog poetskog rezoniranja, posezanja za sličnim strategijama i nekritičkog upliva. Bitno je opaziti da u poeziji M. Herceg izostaju poveznice sa „starijim“ pjesnikinjama i pjesnicima hrvatske, jugoslavenske ili svjetske književnosti, odnosno da, ako ih i ima, one padaju u drugi plan u odnosu na poveznice s pjesnikinjama i pjesnicima mlađe i novije generacije poezije. Evokacije vremena i atmosferičnosti, entropičnih karakteristika jeseni i ruralnog, odnosno htoničkog i (sveprisutnog) smrtnog, premda bez erotičnog naboja pronalaze dodirne točke sa zbirkama „Projekt Poljska“ i „Na kraju taj vrt“, intimnost te transformativnost u životinjsko i metamorfozičnost ženskog subjekta s poezijom A. Brnardić, a ispovjednost obiteljskih priča, refleksivnost i neke razine metaforičnosti s Decom u izlogu Srđana Gagića. Slično titranje može se uočiti i u njezinim novijim pjesmama iz još neobjavljenog rukopisa nagrađenog nagradom „Na vrh jezika“, s pjesmama o životu znanstvenica (fizičarki i matematičarki) koje su unatoč svojim doprinosima ostale nepoznate, marginalizirane od strane patrijarhalnog akademskog establišmenta, ali i popularne kulture. Čitajući te pjesme ili slušajući pjesnikinju kako ih čita (https://www.youtube.com/watch?v=KqRyCqLOLQ8) mogu se uspostaviti poveznice sa ciklusom pjesama o viktorijanskim „pionirkama i pustolovkama“ u zbirci „Kafkin nož“ Dorte Jagić. Bitna je razlika da M. Herceg u svojim pjesmama ne parafrazira Wikipedijine članke (kao što se čini da to radi D. Jagić, primjerice u pjesmi „Amy Carmichael“), bogatije poetizira i prepliće njihovu znanost i svakodnevicu sa svojim iskustvom i habitusom.

Poetika Početnih koordinata s poezijom koju je autorica pisala prije nagrade „Goran za mlade pjesnike“ dijeli umještenost u biografsko, fragmente svakodnevice kroz koje se problematiziraju suvremeni društveni odnosi, odnosno teškoće. Dok su „ranije“ pjesme bile eksplicitno u vrevi urbanog, gotovo psihodelične i zapetljane u sinestetsku igru, a narativno se oslanjale na egzistencijalističke probleme s daleko osobnijim i intimnijim otiskom, utegom i ulogom – u Početnim koordinatama Herceg radije pjeva o drugima, o rodbini i obitelji, promećući fragmente iz biografija i obiteljskih priča u narativno jednostavnije, gotovo mitske, bajkovite momente smještene u ruralnom krajoliku. Njen tematski i stilski odmak u novijim pjesmama poput ovih o znamenitim znanstvenicama stoga se prije čini kao povrat ranijoj poeziji.

Početne koordinate ne treba promatrati kao apologiju ruralnog, premda reproduciraju predodžbe o ruralnom kao prostoru fantastičnog, htoničkog i bajkovitog, prostor višestruko opasnog kao i prostor socijalno-apatičnih motiva, društvene stvarnosti provincije, sela i siromaštva, situacije u poraću, marginalizacije, obiteljskih drama, bolesti i nesreća i njihove stigme te smrti. Istovremeno M. Herceg kritizira konzervativnu i patrijarhalnu strukturu koja idealizira te navedene predodžbe i stvarnosti ruralnog, jer se osobito ističu one pjesme o ženama, nepovlaštenima u seoskom društvenom krajoliku, na različite načine pritiskanima od strane društva i nametnutih obaveza, koje uporno nastoje snaći se i osigurati egzistenciju ne samo sebi, nego i drugima i koje, unatoč svoj toj smrti u sebi – žive.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije