U subotu su u Sevilli po 31. put dodijeljene Europske filmske nagrade, a ceremoniju smo po prvi put u izravnom prijenosu i mi mogli pratiti na Trećem programu Hrvatske televizije. Premda inspirirana Oscarima, Europska filmska nagrada drugačiji je tip priredbe. Za razliku od Američke, Europska filmska akademija nikad nije skrivala niti zanemarivala političku stranu djelovanja. Najprije je omiljena glumica španjolskog redatelja Pedra Almodóvara Rossy de Palma pozvala žene da više ne traže dozvolu, nego da budu snažne i vole sebe. Producent Mike Downey u dužem monologu ustao je u obranu ukrajinskog filmaša Oleg Sentsova koji je i dalje u zatvoru, ali nije posustao već je iz zatvora režirao film. „Kao što ni Europska filmska akademija neće posustati u borbi za Stensova,“ rekao je Downey.
Costa-Gavras, dobitnik počasne nagrade, upozorio je da je Europa u „jadnom stanju, ali večeras vidimo da možemo zajedno surađivati iako dolazimo iz različitih zemalja, različitih smo senzibiliteta i radimo različite filmove, no važno je da uvažavamo i poštujemo jedni druge.“ Ralph Fiennes primio je nagradu za postignuća u svjetskom filmu i u svom govoru osvrnuo se na Europu uzdrmanu Brexitom. „Mogu li biti Englez i Europljanin? Naravno da mogu. Europu potresa kriza, i naši osjećaji o jednoj obitelji uzdrmani su. Depresivno je slušati debate u mojoj zemlji jer trenutačno u Engleskoj vlada buka podjele. Ali film može biti naš prozor kroz koji gledamo druge ljude, druga iskustva. Možemo slaviti naše različitosti i humanost u isto vrijeme.“
No riječ koja je spomenuta najviše puta je istina. Tijekom gotovo trosatne priredbe, riječ istina izgovorena je stotinjak puta u različitim kontekstima, između ostalog i da svi nominirani filmaši – i ne samo nominirani – u svojim djelima polaze od istine, ma kako ona nekome neugodno izgledala.
U te se okvire uklapa i Hladni rat (Zimna Wojna) (https://www.imdb.com/title/tt6543652/ ), film koji je od pet nominacija potvrdio četiri – za najbolji film, Pawel Pawlikowski za režiju i scenarij, te Joanna Kulig za glavnu glumicu. Premda je redatelj Poljak, Hladni rat je pravi europski film, poljsko-britansko-francuska koprodukcija, a osim u spomenutim zemljama, film je sniman još i u Berlinu i Splitu. Što se istine tiče, Pawlikowski ne insistira toliko na istini, koliko na ljubavi, ali iz filma se može iščitati da je za Pawlikowsog ljubav vjerojatno najvažniji vid istine. Film je zasnovan na životu redateljevih roditelja, čija je ljubavna priča bila turbulentna i odvijala se u raznim europskim zemljama, ali nije baš precizna rekonstrukcija njihovih života.
Premda naslov sugerira neki drugi žanr, Hladni rat ovdje je tek pozadina svih nedaća filmskih junaka, a u prvom planu je potresna ljubavna priča koju je na više razina moguće uspoređivati kako sa šekspirijanskim, tako i s antičkim tragedijama. Priča počinje 1949. u Poljskoj. Wiktor je glazbenik koji obilazi ratom opustošenu Poljsku i bilježi narodne pjesme. Vlasti odlučuju oformiti vokalni ansambl koji će izvoditi narodno blago. Na audiciji Wiktor se zagleda u Zulu, mladu ženu koja možda ne pjeva najbolje, ali ima osobnost i ono zavodljivo nešto, a osim toga i izgleda prekrasno. Obavještajna služba upozorava Wiktora da je Zula ubola oca nožem i da je na uvjetnoj slobodi. Kad ju Wiktor upita što je bilo s njenim ocem, ona drsko odgovara: „Zamijenio me je za majku, a ja sam mu nožem pokazala razliku.“
Među njima se rađa ljubav, ali Wiktor nije jedini koji je bacio oko na Zulu. Kaczmarek, poljska verzija udbaša koji prati ansambl na turnejama, također je zagrijan za Zulu, a koristi njenu kriminalnu prošlost kako bi je prisilio da špija za njega. Zauzvrat, Zula postaje solistica u sve uspješnijem zboru koji često ide na poljske i međunarodne turneje. Zula povjerava Wiktoru da ju Kaczmarek traži da mu ispriča sve što zna o Wiktoru, ali on je toliko zaljubljen u nju da je spreman prijeći i preko toga. Wiktor ima plan – kad ansambl bude gostovao u Istočnom Berlinu, zajedno će pobjeći na zapad. Berlinskog zida još nema i relativno je lako prijeći iz jednog dijela grada u drugi. Wiktor strpljivo satima čeka, ali Zula se ne pojavljuje, te on sam bježi.
U nastavku njihova ljubavna priča doživljava uspone i padove koji su svi odreda uzrokovani Hladnim ratom, odnosno blokovskom podjelom svijeta. Wiktor svira jazz u Parizu te kad jednom Zulin zbor dolazi u Pariz uspiju se nakratko sastati. Drugom prilikom zbor gostuje u Splitu, a Wiktor potegne iz Pariza kako bi zajedno proveli noć, ali nije dobrodošao u socijalističkoj Jugoslaviji – nije više Poljak, a još nije ni francuski državljanin. I onda se Wiktor zbog ljubavi odlučuje na strašnu žrtvu, ali ni to ljubavnicima neće donijeti sreću.
Estetski perfektan, narativno frustrirajući, tako je jedan korisnik IMDB-a naslovio svoju dužu kritiku filma. U najkraćem, to je prilično dobar opis filma. Film je prekrasno snimljen i režiran. Pawlikowski je snimio crno-bijeli film u formatu slike 4 naspram 3, koji danas više ne možemo naći ni na televiziji. Publiku naviklu na američke filmove ispočetka će zasmetati uska crno-bijela slika. Ipak, kako film odmiče, boja sve manje nedostaje zahvaljujući sjajnim prizorima koje gledamo. Masovne scene, prekrasni seoski pejzaži, noćne snimke gradova, scene priredbi bogate detaljima, te naročito krupni kadrovi prekrasne Zule, sve to doprinosi da uopće ne primjećujemo odsustvo boje.
Glazba je drugi fascinantni aspekt filma. Glazbena podloga obuhvaća poljske narodne pjesme, Interancionalu i partijsku odu Josifu Visarionoviču Staljinu, srpsku narodnu koju ansambl izvodi u Splitu, pa sve do jazza kojeg Wiktor svira u Parizu. Zbog tog segmenta, neki su čak usporedili Hladni rat s La La Landom, ali osim sveprisutne glazbe nema puno drugih sličnosti, a ljubitelji glazbe sigurno će zamjeriti što gotovo ni jednu pjesmu u filmu ne čujemo do kraja.
Pawlikowski je snimio film kao niz kratkih epizoda, a svaka završava zatamnjenjem i prelaskom na novo poglavlje, često i novu godinu ili novi grad. Ni to nije čest postupak današnjeg filma, ali to je način na koji Pawlikowski priča priču – ili ga prihvaćate ili vam je odbojan. U tako kratko segmentiranim epizodama, a neke traju samo dvije-tri minute, gledatelju je teško postići identifikaciju s likovima onako kako to s uspjehom radi holivudski film – otud ona ranije spomenuta frustracija, vjerojatno najveća u okorjelim konzumentima holivudskog filma. Ljubavna priča je snažna i tragična i uvlači se gledateljima pod kožu, junaci su gotovo sudbinski ukleti vremenom u kojem ljube, ali to nije Romeo i Julija, to nije priča koju ćete poželjeti gledati opet i opet. No ako date šansu filmu, mnogih ćete se prizora sjećati još dugo nakon gledanja. Tko zna, možda jednom vidimo i raskošnu holivudsku kolor verziju Hladnog rata koja će lakoćom popaliti sve gledateljeve emocionalne gumbiće.
