Poznata vam je ona “ljudi ne žele čuti istinu jer bi to razbilo njihove iluzije”? Čini se kako je u gotovo cijelo društvo utkana ta maksima koja u laž ili uljepšanu istinu ulaže više nego u prikaz realnosti onakvom kakva ona doista jest. Zapravo, reklo bi se da iluziju postavlja ispred same istine.
No, što je zapravo istina? Vječno je pitanje oko kojega se spore mislioci, filozofi i sociolozi, ali i “običan” svijet.
Postoji li medijski mrak?
Budući da se stoljećima društvo ne može dogovoriti oko unisonosti istine jer svatko vidi stvari i događaje svojim očima, ne čudi stoga da su mediji postali riznica različitih interpretacija zbilje. No, ponekad bilo kakav oblik, bilo kakve interpretacije potpuno iščezne. Šutnja ili takozvani medijski mrak nije znanstvena fantastika. Ona je, gotovo pa legitimno sredstvo komuniciranja u brojnim društvima. Razlika je što se ponekad popis tema o kojima se šuti značajno poveća, a nekada je riječ o tek jednoj “nepopularnoj” temi. Bilo kako bilo, konzumenti sadržaja, odnosno društvo u cjelini svojom razinom osviještenosti i osjetljivosti na istinu i interpretaciju iste, diktira koliko će i kako ona biti vidljiva i prepoznata.
Društvene mreže kao kreatori medijskog sadržaja
Doduše, u današnje je vrijeme teško postići “diskreciju” jer društvene su mreže malo po malo preuzele primat u medijskom prostoru. Zapravo su one s jedne strane kreatori sadržaja koje tradicionalni mediji prenose, a s druge su strane i same novi mediji koji lansira informacije u djeliću sekunde i ne dozvoljava šutnju. Zapravo je i prezire. Kada mediji zašute, privatni profili na društvenim mrežama lansiraju tisuće i tisuće riječi o svom viđenju stanja zbilje.
Sjetimo se sukoba na Bliskom istoku, pada vlada koje su desetljećima stolovale, prosvjeda u Grčkoj ili najaktualnijih u Francuskoj ili Bosni i Hercegovini. Prvo se za drugi glas čulo na društvenim mrežama.
No, tko sve informacije pravilno može probaviti i postoji li recept za konzumiranje informacija s kojima smo svakodnevno “bombardirani”?
Shodno tome, svaki je korisnik bilo koje društvene mreže kreator medijskog sadržaja. Svaki lajk, šer, komentar i status dio je medijskog sadržaja koji predstavljamo javnosti u našem virtualnom forumu. Baš kao što je to nekada bio slučaj s rimskim forumima ili grčkim agorama, sada su društvene mreže mjesto komuniciranja i iznošenja stavova onima koji nas čuju, odnosno prate i na temelju toga formiraju svoje stavove, donose odluke…
Danas će se na društvenim mrežama vidjeti (makar upakirano) mišljenje svih onih koji čine jedno društvo. Govor mržnje, prijetnje, strahovi, ali i uspjesi i povezivanja – ovdje su manje filtrirano predstavljeni. Nespretnim objava na društvenim mrežama može izgubiti posao, poput nesuptilne odgajateljice iz Imotskog, ili se u isto vrijeme može dobiti podrška istomišljenika te policijsko privođenje poput mlađahnog vlasnika hotela iz Pitomače.
Izbor medijskog sadržaja
Kada obratimo pažnju na izbor medijskog sadržaja za koji se odlučujemo, koji konzumiramo i putem svojih kanala preporučujemo široj publici, koliko je nas uistinu svjesno svoje ideološke obojenosti?
“Sličan se sličnom raduje” pa će se tako i većina konzumenata medijskih sadržaja odlučiti za one koji informacije obrađuju na način koji bismo i sami to učinili. Ili se bavi temama kojima se i sami bavimo, koje nas zanimaju, smetaju, uzbuđuju, odnosno koje izazivaju naše reakcije. A odbacujemo konzumirati sadržaje onih koji ne misle pa tako niti ne prenose informacije na način koji nam je prijemčiv.
Medijska pismenost
Tu sada upada u fokus medijska pismenost i što je ona zapravo. Kada bismo trebali postati svjesni njezine nužnosti i važnosti te znamo li “čitati između redova”? Jesmo li svjesni da smo uglavnom na relaciji kupac-roba i rotiramo se u tom usko postavljenom habitusu?
Riječ “pismenost” obično opisuje sposobnost čitanja i pisanja. Doduše, nemoguće je ne primijetiti koliko čitalačka pismenost i medijska pismenost imaju mnogo toga zajedničkog. Jasno je da čitanje počinje prepoznavanjem slova. Potom čitatelji mogu prepoznati riječi i, najvažnije, razumjeti što znače te riječi. Čitatelji tada postaju pisci. S više iskustva, čitatelji i pisci razvijaju snažne vještine pismenosti.
Medijska pismenost je sposobnost identificiranja različitih vrsta medija i razumijevanja poruka koje šalju. Konzumenti medijskog sadržaja, stoga, unose ogromnu količinu informacija iz širokog spektra izvora, daleko izvan tradicionalnih medija.
Netko je stvorio sadržaj koji konzumiramo!
Moderna, digitalna vremena ne serviraju samo sadržaj putem članaka i emisija, danas ćemo (makar subliminalno) dobiti informaciju putem mema, videozapisa, videoigara, oglašavanja, džingla…
No, ono što je nužno imati na umu. Netko je iz nekog razloga stvorio sadržaj koji konzumiramo. Razumijevanje tog razloga temelj je medijske pismenosti.
Ne znamo uvijek tko je nešto stvorio, zašto su to napravili i je li to vjerodostojno. To čini medijsku pismenost izazovom za učenje i podučavanje. Ipak, medijska pismenost je ključna vještina u digitalnom dobu.
Sada se nameće pitanje koliko i kako učimo kritički razmišljati. S obzirom na metode kojima se obrazovni sustav služi u podučavanju i provjeri znanja, teško da možemo sa sigurnošću reći da nam je društvo medijski pismeno.
Dok se povinujemo autoritetima bez propitivanja njihovog legitimiteta, hoćemo li uspjeti naučiti kritički promišljati? I u odrasloj dobi rijetki će doživjeti katarzu i progledati, stoga se u demokratski naprednim zemljama (poput skandinavskih) kritičko mišljenje uči, vježba i potiče još u najranijem razvoju.
Kritičko mišljenje
Dok djeca procjenjuju medije, odlučuju jesu li poruke smislene, zašto su neke informacije uključene, što nije uključeno i koje su ključne ideje. Također, uče koristiti primjere kako bi podržali svoje mišljenje. Tada se mogu sami odlučiti o informacijama koje se temelje na znanju koje već imaju.
Pametni potrošač proizvoda i informacija postavit će pitanje o razlozima, ali i koristima, koliko je informacija koja je do njih došla vjerodostojna. Medijski pismena osoba će proniknuti u ”uvjerljivu namjeru” oglašavanja i oduprijeti će se tehnikama koje trgovci koriste za prodaju proizvoda.
Prepoznati točku gledišta u medijski nepismenom društvo gotovo je nemoguće. Svaki kreator ima perspektivu. Prepoznavanje autorovog stajališta pomaže cijeniti različite perspektive, ali i staviti informaciju u kontekst onoga što već zna – ili misli da zna.
A što je s odgovornim stvaranjem medija? Prepoznavanje vlastitog stajališta, izgovaranje onoga što želimo reći, kako to želimo reći i razumijevanje da poruke imaju utjecaj, ključ je učinkovite komunikacije u medijskom prostoru.
Imamo li kapaciteta identificirati ulogu medija u našoj kulturi? Teme na koje se najviše stavlja naglasak i koje privlače najviše pažnje pokazuju kakvi su i koji interesi jedne kulture, koliko je zrela i promišljena. Od tračeva slavnih do naslovnica časopisa, mediji nam nešto govore, oblikujući naše razumijevanje svijeta, pa čak i prisiljavajući nas da djelujemo ili razmišljamo na određeni način. Skrolajući prostorom digitalnih medija koji jasno na svojim naslovnicama svakoga tjedna ističu najčitanije naslove te prelistavajući tiskovine koji na naslovnicama naglasak stavljaju na teme i sadržaje koji privlače najviše čitatelja (ili gledatelja) jasno možemo secirati fokusne točke, obrazovanost, želju i potrebu za kojim oblikom i vrstom informacija javnost teži i koliko su zapravo medijski pismeni i koliko razumiju cilj autora.
Što autor želi oduzeti od medija? Je li to čisto informativan, pokušava li se predomisliti, ili vas uvodi u nove ideje za koje nikada niste čuli? Kada medijski konzumenti shvate kakvu vrstu utjecaja nešto ima, mogu donijeti informirane odluke. (Ili ne)
Cilj medijske pismenosti
Cilj medijske pismenosti je podizanje svijesti o različitim oblicima medijskih poruka koje susrećemo u svakodnevnom životu. To bi trebalo pomoći građanima da prepoznaju kako mediji filtriraju svoje percepcije i uvjerenja, oblikuju popularnu kulturu i utječu na osobne izbore.
Promatrajući ulaganje društva u osnaživanje medijske pismenosti kako bi se osigurale vještine kritičkog mišljenja i kreativnog rješavanje problema, odnosno kako bi postali razumni korisnici i proizvođači informacija možemo zaključiti na kojoj je razini medijska pismenost u nas.
Medijsko obrazovanje dio je temeljnog prava svakog građanina u svakoj zemlji svijeta, slobode izražavanja i prava na informaciju. To je ključno za izgradnju i održavanje demokracije.
Građani mogu naučiti čitati između redaka kako bi mogli točno razumjeti što im govore glazbeni spotovi, filmovi i drugi oblici komunikacije koji dopiru do njih, no smatraju li to nužnim, novo je pitanje za raspravu. Ljestvica medijske pismenosti je dobar način za propitivanje. Najprije samih sebe.
