U programu za studeni Gradskog kazališta „Zorin dom“ – plesna predstava, i to najbolje, nastala u prošloj sezoni na nacionalnoj sceni. Nakon oduševljenja što ćemo tako nešto imati prilike pogledati u Karlovcu, još jedno iznenađenje – ulaz je slobodan.
U srijedu, 28. studenog s početkom u 20 sati na programu je „Staging a Play: TATUFFE“ u koreografiji Matije Ferlina, a u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla i gostujućih glumačkih imena.
Da „najbolja“ nije samo osobni doživljaj pisca ovih redaka, govori podatak da su prije nekoliko dana objavljene nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta, u kojima je s područja plesne umjetnosti nominiran Ferlin za najbolje koreografsko ostvarenje u ovoj predstavi, a za ostvarenje najbolje muške uloge nominirani su Darko Japelj i Marin Lemić.
Predstava je premijerno izvedena 25. studenog 2017. godine u Mediteranskom plesnom centru u Svetvičentu, a odmah nakon toga, 04. prosinca prošle godine, uslijedila je i zagrebačka premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM).
Projekt je nastao u produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla i suradnji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula, Zagrebačkim kazalištem mladih i Mediteranskim plesnim centrom.
Kritike predstave bile su, uglavnom u superlativima, nazivajući Ferlina „čudom hrvatskog teatra“ i „kazališnim čarobnjakom“. A za to što Karlovčani ovu predstavu mogu pogledati i to što je mogu pogledati bez plaćanja ulaznice, zaslužna je Plesna mreža Hrvatske, putem koje se predlažu, od struke, selektirane plesne predstave kazališnim kućama i financijski se pokrivaju troškovi tih gostovanja.
Predstavu „Staging a Play: TARTUFFE“, na scenu donosi devet izvođača, a za nas Karlovčane dodatna je zanimljivost da je u prvoj postavi bila i Karlovčanka Kasija Vrbanac, tada članica Zagrebačkog plesnog ansambla koju je nakon njezinog odlaska na angažman u Landestheatar Linz, zamijenila Eva Kocić.
Scenografiju potpisuje Mauricio Ferlin, glazbu Luka Prinčič i Matjaž Predanič, dramaturgiju Jasna Žmak, kostimografiju Matija Ferlin i Desanka Janković, a oblikovanje svjetla Saša Fistrić. Predstavu izvode Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Domagoj Janković, Darko Japelj, Sintija Kučić, Marin Lemić, Roberta Milivoj, Petra Valentić i E. Kocić.
Predstava je podijeljena u pet činova u kojima su svi izvođači cijelo vrijeme na sceni. Molièreovi dijalozi pretočeni su u scenski pokret u zanimljivom procesu koji je od izvođača zahtijevao u potpunosti učenje teksta koje izgovaraju „u sebi“, a publici ga prezentiraju isključivo pokretom. Dodatna zahtjevnost izvedbe bila je u koreografsko-redateljskoj postavci da izvođači tijekom cijele predstave niti u jednom trenutku ne gledaju jedni druge, već je njihov fokus usmjeren na publiku s kojom su u stalnom kontaktu očima.
Sama predstava na granici je između dramskog i plesnog, gdje je zahtjevan tekst složene strukture u potpunosti „stišan“ u ime tijela, tako da je stvoren posve novi „jezik“ kojim se tekst interpretira. Za izvođače je to izuzetno zahtjevno, ali istovremeno i izazovno, na kraju vrhunski izvedeno što nikoga tko gleda ovu predstavu ne ostavlja ravnodušnim.
„Tartuffe“ je drugi rad Matije Ferlina iz ciklusa „Staging a Play“. Prvi je bio „Staklena menažerija“ (2015) Tennesseeja Williamsa.
- Nakon rada s tako visoko definiranom dramom poput Staklene menažerije odlučio sam se uhvatiti ukoštac s komadom koji je sastavljen od „čistog dijaloga“. S obzirom na to da sam s Molièrovom komedijom bio dobro upoznat, „Tartuffe“ se nametnuo kao logičan izbor. Drugi bitan element tog izbora bila je i snažna obojenost Molièrova jezika, odnosno prijevoda Vladimira Gerića kojim smo se u ovom projektu koristili. Taj bujan, kićeni stih, nakon Williamsovog realizma, bio je poseban izazov s obzirom na osnovnu postavku komada prema kojoj smo sve riječi preveli u pokrete – kazao je Matija Ferlin portalu 100posto.hr o procesu nastanka predstave Tartuffe.
„Proces je bio intenzivan i zahtjevan jer sam i prije početka odlučio da će u mojem čitanju komada svi likovi neprestano biti na sceni, za razliku od originala u kojemu nikada nisu svi istovremeno prisutni“, nastavio je iznositi tom mediju.
- To je tek jedna od čvrstih formalnih odrednica koje sam postavio kao ishodišne i koje su velikim dijelom odredile tijek ostatka procesa. Svaka od tih formalnih odluka nastala je kao posljedica toga što se, svaki put kada na sceni radim s dramskim tekstom, volim vratiti nekoliko koraka unazad, detektirati sve one elemente koji se u vezi teksta uzimaju zdravo za gotovo i onda ih dovesti pod znak pitanja, promotriti iz drugog ugla. Tako je bilo i u ovom slučaju i to je značilo da me, više od one radnje koja je u prvom planu, koju svi znamo sa satova lektire, zanima što se sve nalazi „iza“ teksta koji likovi izgovaraju. Zanimalo me pronaći dubinske slojeve same drame. Zato su na sceni ovdje čitavo vrijeme aktivna najmanje dva plana izvedbe, gledateljima je tako ponuđeno bogatstvo čitanja, a proces koreografiranja bio je samim time puno zahtjevniji – pojašnjava Ferlin.
U svakom slučaju, svi ljubitelji kazališta, ne propustite priliku pogledati ovu predstavu, jer teško da ćete tu priliku u Karlovcu ponovo imati.
Pomalo je neshvatljivo da osim u redovitom mjesečnom programu, opširnije i značajnije, Gradsko kazalište „Zorin dom“ nije napravilo najavu za ovu predstavu, pa čak niti na svojoj službenoj stranici na društvenoj mreži Facebook.
Kako je Molierov „Tartuffe“ i obavezna srednjoškolska lektira, nadamo se angažmanu u suradnji kazališta i karlovačkih srednjih škola, koja je i inače, nerijetko, praksa, kako bi što je moguće veći broj srednjoškolaca pogledao ovu predstavu.
Značajno bi to bilo i kao doprinos stvaranju nove publike i kao mogućnost viđenja prevađanja zahtjevnog teksta srednjoškolske lektire u plesni izričaj, čistog uzbudjivog pokreta.
Osim začudnosti u izvedbi ova predstava donosi i izuzetno izražajnu likovnost u kostimografiji, jednostavnost u scenografiji i dodatnu zanimljivost u glazbenoj podlozi. Stoga je, za nadati se, da će se za veći broj gledatelja angažirati i pedagozi i voditelji plesnih i dramskih studija te organizirano povesti svoje članstvo u kazalište.
Možda bismo mogli „postaviti igru“ u animiranju dolaska u kazalište šireg dijela mlade publike, a možda bi se igra mogla i postaviti i tako da u publici konačno vidimo i one koji u odjelima i kulturnim vijećima Grada Karlovca i Karlovačke županije aktivno kroje širinu financijskog kolača za dramsku i plesnu umjetnost i za inovativne kulturne prakse kao javne potrebe u kulturi, a u cilju kompariranja s predloženim programima na lokalnoj razini.
Iskreno se nadam da će Karlovac napuniti ne tako veliko gledalište svog kazališta, jer u Zagrebu se za ovu predstavu, za svaku izvedbu, tražila „karta više“. Osobno sam je gledala dva puta, a sada ću i treći, jer spada u onu kategoriju predstava koje se, apsolutno, mogu gledati ponovo.
