Polkaview, Ivana Ninčević-Lesandrić: Početnicima u poduzetništvu gore od porezne reforme

„Bilo je u paketu poreznih zakona dobrih rješenja za poduzetnike, ali više onoga što nije bilo dobro. Zakon o doprinosima u čitavom tom paketu je najgori. Ovog ljeta su htjeli podignuti koeficijent za obračun doprinosa s 0,65 na 1,1, što bi značilo više nego udvostručenje davanja. Nakon pritiska javnosti su odustali od te ideje, nakon elektronskog savjetovanja s građanima. Potom su predložili novu izmjenu zakona po kojoj nitko od samozaposlenih neće moći raditi manje od pola radnog vremena. Takvu izmjenu su radili bez konzultacija s javnošću, a možda bi povukli i takav prijedlog, da jesu. Mreža poduzetnica ‘Woman in Adria’ se u posljednja dva tjedna aktivirala po tom pitanju i svakog dana donosila priče poduzetnica i majki o tome koliko im je teško biti zaposlene na puno radno vrijeme, jer uopće ne rade tokom dana, nego se brinu za djecu. Stoga se i jesu prijavile na pola radnog vremena i sukladno tome plaćaju doprinose, a sada zakonodavac traži da, bez obzira koliko sati radile, plaćaju doprinose kao da rade punu satnicu – na kraju godine će im Porezna uprava raditi godišnji obračun te naložiti koliku razliku one kao fizičke osobe moraju uplatiti, što je suludo, jer poslodavac plaća doprinose, a ne radnik. Takav zakon je na koncu usvojen, što znači da argumenti ne pomažu. Ministar financija Zdravko Marić je ipak obećao da možemo na tu temu organizirati radionicu. Problem je kod nas što se na sve direktore gleda jednako, pa smatra da menadžer mora imati plaću za svoje doprinose, a to nije istina. Recimo da sam upravo završila fakultet i otvorila tvrtku. Pa nije ispred mojih vrata red klijenata – nitko ne zna da postojim. Moram pronaći prostor, kupiti materijal, opremu, a sada bih još trebala uplaćivati i doprinose, mada nemam posla još. Dvije godine sam u politici i primjećujem nerazumijevanje za poduzetnike početnike umjesto da ih potičemo“, komentira na dan usvajanja paketa takozvanih poreznih zakona u Hrvatskom saboru Ivana Ninčević-Lesandrić, zastupnica iz redova Mosta nezavisnih lista koju smo ugostili na Polkaviewu.

Koja je bila namjera predlagatelja?

Ministar kaže da nije u redu da netko tko je prijavljen samo na dva sata ima puno zdravstveno osiguranje. No, ako ćemo tako gledati, oni prijavljeni na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje imaju također puno zdravstveno osiguranje, a nisu uopće zaposleni. Sigurno je bilo zlouporaba sustava do sada, no za to ne mogu ispaštati svi poduzetnici početnici. U svim razvijenim državama za takve skupine postoje posebni uvjeti. Jednostavno se omogućava pokušaj koji se kod nas kažnjava time da postaneš životni dužnik državi.

Kakva su Vaša poduzetnička iskustva?

Upisala sam američki fakultet i specijalizirala sam poduzetništvo. Nakon toga sam radila u projektnom sektoru, a nakon dugo vremena sam odlučila da otvorim vlastitu tvrtku koja se bavila pisanjem projekata za privlačenje novca iz fondova Europske unije. Radili smo s gradovima i poduzetnicima. Osnovala sam Poduzetničku potpornu instituciju „PSC“, jer sam htjela da pomognem poduzetnicima početnicima. To je bila druga takva privatna tvrtka. Pomogli smo osnivanje više od 300 obrta i tvrtki. Ključ razvoja gospodarstva je upravo mikropoduzetništvo. Na to se usredotočuju sve razvijene države. Ako sam sama sebi stvorila posao, moja će usluga biti besprijekorna – dat ću cijelu sebe u to.

Kada ste osnovali tvrtku?

Prije pet godina.

Jesu li se u međuvremenu uvjeti za osnivanje tvrtke mijenjali?

Posljednjim zakonima su se pogoršali. Kada ste početnik nemate svoje tržište. Početniku se može dogoditi da jedan mjesec ima prihode deset tisuća kuna, a drugi da nemate nikakvih, pa smanjiš broj radnih sati. Prva godina je ključna i treba zainteresiranima dati priliku da se okušaju u poduzetništvu.

Zlatibor Tomas: Država nema definiciju radnog, nego mirovinskog staža. Javio bi se problem da je samo četiri sata mirovinskog staža.

Ako osoba koja plaća mirovinsko za radnog staža plaća dva sata svoju mirovinu, njena će mirovina biti sukladna tome. To je stvar te osobe.

Hoćemo li uopće dočekati mirovinu?

To je dobro pitanje.

Isto smo godište, 1983.

Ne želim biti negativna, ali svima je jasno da stanje nije dobro i da ne možemo očekivati dobru mirovinu, odnosno da ćemo se uopće umiroviti. Ne samo da nam trebaju porezna, zdravstvena i mirovinska reforma, nego sve treba temeljito izmijeniti.

Mnogi se ne opterećuju s time računa li im se radni staž i uplaćuju li im se doprinosi, jer niti ne očekuju da će dočekati mirovinu.

Ljudi su okupirani toliko preživljavanjem iz mjeseca u mjesec da o tome uopće ne razmišljaju, nego im je lakše primiti plaću na crno. Mladi koji uđu na tržište rada su slabo informirani o svojim pravima.

Kako je ženama u poduzetništvu u odnosu na muškarce?

Dnevno svaki poduzetnik nailazi na 101 prepreku. Nikada nisam razmišljala je li teže muškarcu ili ženi. Ponekad bih znala čuti da se ostavim posla, da je za mene kuhinja, ali me to nikada nije smetalo.

Zlatibor Tomas: Žene i muškarci su jednaki, ravnopravni.

Slažem se.

A u politici?

Možda pitate pogrešnu osobu, jer imam svoj cilj, znam što trebam napraviti.

Zašto ste uopće u politici?

Iz inata. Prije no što sam se njome počela baviti politika me uopće nije zanimala. Još kao zastupnica sam guglala što predstavlja kratica koje političke stranke, nisam imala pojma tko sve sjedi u Hrvatskom saboru. U prethodnom sazivu Jasna Matulić iz Mosta je bila predsjednica Odbora za regionalni razvoj i fondove Europske unije. Jedan njezin kolega kojeg sam poznavala iz Splita me nazvao i pitao bih li mogla svratiti do Sabora i pomoći zastupnici Matulić. Krenula sam tada s mužem u Veneciju na odmor i odlučila sam svratiti da vidim kako izgleda parlament.

Sa čijim mužem ste bili u Veneciji?

S mojim. Došla sam do Sabora i gospođa Matulić je otvorena kazala da je predsjednica tog odbora, ali da tematiku uopće ne poznaje i da joj treba pomoć kako bi je razumjela. Prokomentirala sam suprugu da ne mogu vjerovati da netko u politici iskreno priznaje da mu treba pomoć i da je traži. Na putu do Venecije sam joj napisala sve o izvješću o kojem je trebala odlučivati, jer sam se bavila s time i razumijem tematiku. Složila sam potom ekipu vanjskih članova tog odbora i dolazili smo u Zagreb o svom trošku pomagati. Znamo koliko je problema na tom području i gledali smo na to kao priliku da popravimo stanje, jer znamo da privlačimo katastrofalno malo sredstava iz fondova Europske unije. To je trajalo do lipnja kada je raspušten saziv Sabora. Tada me mostovac Ivan Kovačić, gradonačelnik Omiša, počeo nagovarati da se kandidiram za zastupnicu u Hrvatskom saboru, što sam odbijala, jer me politika ne zanima. No, neki iz Hrvatske demokratske zajednice su mi počeli prijetiti kako se ne bih slučajno kandidirala. To me zasmetalo. Znam da sam karijeru i posao gradila sama, a onda mi dođe netko i prijeti.

Kako su Vam je prijetili?

„Razmisli dobro“, „Sve gradiš sama, a zamisli da to nestane preko noći“… Dakle, najviše je inat imao ulogu u tome da se priključim politici.

U neformalnom razgovoru prije intervjua ste napomenuli da pripremate nešto što ne biste još htjeli podijeliti s javnošću. O čemu se radi?

Pripremamo prijedlog zakona o poduzetnicima početnicima i start-upovima. U Hrvatskoj zakonodavstvo takve kategorije ne prepoznaje.

U čemu je razlika?

Poduzetnik početnik možete biti jednom u životu, a možete stalno otvarati start-upove. Amerikanci to smatraju brzorastućim tvrtkama. U zakonu ćemo prvo uvesti tu razliku, a potom ćemo poduzetnicima početnicima omogućiti prve tri godine olakšanog poslovanja. Prvu godinu će, ako se zakonski prijedlog usvoji, biti oslobođeni svih davanja, uz redovite kontrole inspekcije. Drugu godinu ste oslobođeni 75 posto poreza i doprinosa, treću 50 posto, a sa četvrtom godinom normalno poslujete. To se sve odnosi na tvrtke s prihodom od 300.000 kuna. Ako prijeđete taj godišnji iznos, logično, imate dovoljno sredstava za platiti poreze i doprinose. No, fokus je na prvoj godini – svatko će imati priliku okušati se u poduzetništvu.

Most nezavisnih lista će taj zakon predložiti Hrvatskom saboru?

Predložit ću ga ja kao zastupnica, a Most će ga podržati. Svatko od nas u klubu zastupnika Mosta ima svoje područje djelovanja, moje je poduzetništvo i ekonomija.

Zašto niste zadovoljni korištenjem sredstava iz EU fondova?

Zbog statistike – iskoristili smo samo devet posto raspoloživog novca. Loše smo od početka posložili čitavu priču. Poduzetničke potporne institucije koje su se osnivale diljem zemlje su trebale informirati poduzetnike i pisati projekte jedinicama lokalne i regionalne uprave i samouprave koje su ih osnivale. One su trebale biti najvažnije oruđe u privlačenju sredstava iz EU fondova, kao što je to u drugim državama, no kod nas su korištene uglavnom za uhljebljivanje. Pričala sam u Hrvatskom saboru o Inkubatoru Solin, javnoj tvrtki osnovanoj u isto vrijeme kada sam osnovala Poduzetnički centar Solin kao svoju privatnu. Oni imaju osigurane resurse, sve što im treba, a ja nisam imala ništa. Ostvarili smo niz projekata, uključujući i za Grad, jer njegova tvrtka to nije bila u stanju. Inkubator Solin je u izvješću 2016. napisao da su organizirali vatromet i pečenje janjetine.

Jeste li bili na tom veselju?

Možda i jesam, ako je to bilo za Malu Gospu.

Koji je onda glavni uzrok nedostatnom privlačenju sredstava iz EU fondova?

Ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac također tvrdi da nema dovoljno kadra za takve poslove.

Kakav to kadar treba biti?

Treba se na vrijeme obrazovati. Završila sam studij ekonomije, pa znam pisati projekte, a bila sam i izvršni direktor jednog hotela, stoga se razumijem u financije, pa sam spojila ta dva znanja. No, ako ćete zaposliti nekoga da se bavi time, možete koristiti jednu od brojnih mjera HZZ-a, pa da se plaća financira iz EU fondova. Moraju postojati kadrovi koji znaju kako napisati projekt. Valja se prilagoditi potrebama.

Bazen ljudi s kojima raspolažemo u Hrvatskoj je mali. Koliko uopće može biti u Hrvatskoj kvantitativno, a posebice kvalitativno koji će se znati baviti takvim poslom?

Zar nemamo mnogo diplomiranih ekonomista na birou za zapošljavanje? Zašto ih nismo dodatno educirali za privlačenje sredstava iz EU fondova? Ta je struka najpogodnija za to.

Ako bismo sve ekonomiste s biroa za zapošljavanje zaposlili na poslovima privlačenja sredstava iz EU fondova, bismo li ispunili potrebnu kvotu?

Ne možemo tako generalizirati. Ministarstvo mora znati gdje ima problem s kadrovima. Kada sam suočila ministricu s uhljebljivanjima u razvojnim agencijama i potpornim centrima kazala je da oni to ne mogu regulirati, a upravo bi oni to morali regulirati.

Bavili ste se poveznicom kulturne baštine i poduzetništva. U Karlovcu imamo kulturnu baštinu koja propada, pa možda nešto naučimo iz Vašeg iskustva.

Grad Solin osnovao Poduzetnički inkubator koji ništa nije radio, a, kada je trebalo raditi, nisu znali pa su angažirali moju tvrtku. Uglavnom, postoji arheološko nalazište Salona na kojem se od vremena Frane Bulića ništa nije radilo. Kada su nam povjerili da napišemo projekt s time u vezi osmislila sam projekt turizma pet osjeta. Trebaju ga samo aplicirati na daljnje faze. U međuvremenu sam pristupila politici, pa nisam više u tome. Uglavnom, poanta je da, kada posjetite to nalazište, možete ga osjetiti sa svih pet osjetila, što pogoduje osobama s bilo kojom vrstom hendikepa – svima je jednak pristup. Hendikepirani putuju Europom posredstvom posebne agencije. U svojim zemljama žive normalne živote zbog infrastrukture koja im je to omogućila, dakle imaju za te zemlje normalne, a za naše uvjete visoke plaće, nikada ne putuju sami, dakle uvijek dovedu još nekoga, i nikada ne dolaze za sezone nego u predsezoni i nakon sezone.

Niste mi odgovorili na pitanje o položaju žena u politici, ali to možemo povezati s pitanjem koje se odnosi na Vaše neugodno iskustvo u Kliničkom bolničkom centru Split koje ste podijelili nedavno s javnošću na saborskoj raspravi o povjerenju ministru zdravstva Milanu Kujundžiću. Požalili ste se da je nad Vama izvršena mučna kiretaža bez anestezije. Jeste li, nakon što se iznijeli to iskustvo i nakon što su se zaredale reakcije, uočili da se na to pitanje gleda i kroz to što ste žena?

Mislim da sam tada prvi puta tako nešto osjetila. U društvu u kojemu živimo je, ispada, da neugodno iznositi takve podatke, no organ je organ… Moja je tvrtka smještena u jednoj solinskoj poslovnoj zgradi zajedno s još tridesetak tvrtki. Na istom katu je deset ureda i svakog jutra se nalazimo sat ili pola sata prije početka radnog vremena i zajedno pijemo kavu. Jedna žena, koja radi ured do mene, je objavila jedan članak iz Slobodne Dalmacije, koja je nakon mog istupa donosila slična svjedočanstva drugih žena, na svom Facebook profilu i kazala da je to njezina priča. To me iznenadilo. Znamo se već više od pet godina, svakog jutra pijemo kavu, a za ovu priču nisam znala. Da je operirala kralježnicu, bubreg, srce, bilo što drugo svi bismo za to znali.

A koje je njezino iskustvo?

Isto je bila na kiretaži.

Žene ne pričaju o takvim stvarima?

O tome se jednostavno u našem društvu ne priča, a to je pogrešno. Ipak, kada sam stigla doma iz bolnice potražila sam na internetu je li još netko imao ista iskustva. Tek sam tada uočila da je već glede toga bila organizirana peticija i da se o tome govorilo. Da nisam vidjela to, pitanje je bih li istupila u Hrvatskom saboru na tu temu, jer bih mislila da se samo meni to dogodilo.

Unutrašnja i vanjska inspekcija je ustanovila da je s Vašom kiretažom ili – kako oni tvrde – vakuumskom aspiracijom bilo sve u redu – nije prekršen nikakav etički ili stručni princip.

Ako sam osjetila svaki djelić tog zahvata, a pritom sam svezana i ne vidim što mi netko radi, a pritom osjećam užasnu bol, smatram da nisam dobila anesteziju. Ako su mi je dali – a to nisam vidjela – kakva je to anestezija?

Koliko takav zahvat traje?

Tridesetak minuta, mada je u mojoj glavi trajao 300 dana. To nenormalno boli.

Kako objašnjavate nesklad između Vašeg iskustva i nalaza inspekcije i na čemu se uopće na kraju bili – na kiretaži ili na vakuum aspiraciji?

Došla sam hitnu medicinsku pomoć gdje su mi rekli da moraju raditi kiretažu. Brkaju medicinsku dokumentaciju i medicinski zahvat. Ako tisuću žena tvrdi da ima bolni zahvat, može u medicinskoj dokumentaciji pisati što god.

Samija Ropar: Problem je u nedostatnoj komunikaciji između pacijenta i liječnika.

Nije važno niti tko je kriv, nego da se to više ne događa. Znam što sam prošla. Ako sve kažemo da nas boli, boli nas. Ne možemo promijeniti prošlost, ali hajde da se to više ne događa. To je jedini moj cilj.

Ministar Kujundžić je kazao da govorite neistine.

Da, i da se tako ne radi u hrvatskim bolnicama. Nemam što dodati onome što sam već kazala.

Mnogi su kritizirali predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da se nije pravodobno očitovala o ovom slučaju.

Slažem se s tom kritikom. U Slobodnoj Dalmaciji je kazala da je rodila i u Sjedinjenim Državama i u Hrvatskoj, a da je razlika kao između dana i noći.

Spominjala se mogućnost tužbi – da KBC „Split“ tuži Vas, Vi KBC „Split“. Jesu li tužbe podnijete?

Bilo mi je samo čudno kada sam vidjela da rektor iznosi širinu grlića moje maternice. Nemam problema s time da raspravljamo o onome što sam kazala, a šokirala sam se što su se onda iznosili takvi podaci. Javili su mi se potom mnogi pravnici i objasnili mi koji su sve propisi prekršeni time. Angažirala sam odvjetnike da pokrenu taj postupak pri Agenciji za zaštitu osobnih podataka i Hrvatskoj liječničkoj komori, jer se mora primjerom pokazati da se ne može na taj način kršiti nečija privatnost, da se podvuče granica. Ne zanima me, inače, nikakvo obeštećenje niti razvlačenje po sudovima.

Liječnici i farmaceuti sve više se pozivaju na priziv savjesti po pitanju pobačaja.

Ako liječnik ima pravo pozvati se na priziv savjesti, dakle ima izbor, i pacijentica bi morala imati pravo izbora. Dakle, ako radi liječnik koji se poziva na priziv savjesti, mora biti i jedan koji neće.

Slaže li se s Vama i, primjerice, kolega iz kluba zastupnika Miro Bulj?