Kada mi je prije dosta godina pokojni Ivan Gotovac, zaposlenik karlovačke gradske uprave koga je tadašnji gradonačelnik Damir Jelić s podosta drugih „reorganizirao“ s radnog mjesta, rekao da je riječ o vrlo zločestoj osobi, nisam se sa time previše zamarao. Poput mnogih drugih, kada se ne radi izravno o njima samima, pomislio sam da Gotovac malo pretjeruje i da se mene to baš i ne tiče. A onda je, kao u poznatoj pjesmi pastora Martina Niemöllera o deportacijama u koncentracijske logore u Drugom svjetskom ratu nakon dolska nacista na vlast („Prvo su došli…“), došao red i na mene….
Gradonačelnik Jelić, nakon „uspjeha“ u čišćenju gradskih službi od zaposlenika koji mu nisu odgovarali, a u pravilu je bila riječ o onima koji su držali do nekog svog poslovno-profesionalnog i osobnog integriteta i uglavnom se nisu miješali u politiku, ali su bili skloni javno i jasno reći što stvarno misle, postao je župan Karlovačke županije i odlučio ponoviti model političko-organizacijske diferencijacije i na regionalnoj razini.
Strast za manipulacijom ljudskim sudbinama
Odmah po dolasku na mjesto župana, bez bilo kakvih najava, savjetovanja, pojašnjenja i analiza započeo je s premještajima, smjenama, kadrovskim perturbacijama i otkazima čiju je logiku teško shvatiti osim da je riječ o neobičnim motivima osobne prirode. Najgore su prošli „najveći grešnici“, zaposlenici županijskih i nekih gradskih institucija koji su se na bilo koji način javno eksponirali ili su izrazili svoje sumnje u neobične organizacijske ideje „poduzetnog“ župana i predsjednika vladajuće stranke na županijskoj razini, Hrvatske demokratske zajednice. Od njegove želje i strasti da manipulira ljudskim sudbinama nisu bili pošteđeni ni članovi HDZ-a, pa sam svjedočio o neobično „prisnim“ metodama pritisaka, manipulacija, prijetnji i zahtjeva prema dugogodišnjim zaposlenicima sa članskom iskaznicom vladajuće stranke, sa dosta znanja i iskustva. Te metode – diskriminacija, ponižavanje, homofobija, prijetnje, specifični antiintelektualni sadizam, i slično – u suprotnosti su sa uobičajenom praksom upravljanja u javnom sektoru, ali, i na žalost, sa zdravom pameću. Ukratko, Karlovačka županija dobila je prvog političara „novog kova“ koji, za razliku od svojih prethodnika, pokazuje rijetko viđene autokratske sklonosti s elementima agresije i organizacijskog sadizma.
Kad me snašla „milost“ novog župana i njegovih suradnika, što je bilo neminovno s obzirom na moj „minuli“ aktivistički staž i povremeno javno nastupanje, o ukidanju moga radnog mjesta u Razvojnoj agenciji Karlovačke županije „Karla“, počeo sam se malo ozbiljnije zanimati o kakvom se to „vizionaru“ i „mučeniku“ radi. Da bih dobio što jasniju sliku, analizirao sam tri vrste informacija – one iz neposrednog okruženja karlovačkog župana, informacije iz medija i od strane političkih aktera koji su se izjašnjavali o Jeliću i naravno vlastita iskustva, kao i iskustva onih koji su prošli na sličan način kao ja. Evo do kakvih sam spoznaja došao.
Noćni pozivi, masaže podlaktica i drugi neronovski hirovi
Informacije iz stranačkog i poslovno-dužnosničkog okruženja karlovačkog župana govore da je riječ o zajedljivom i arogantnom autokratu kojeg se više boje nego što ga poštuju, te koji ne drži puno do znanja i osobnog integriteta najbližih suradnika i dugogodišnjih djelatnika javnih službi, sklonom agresivnim ispadima koji političke odluke donosi na osnovu svojih burnih i neobičnih emocionalnih doživljaja. Jelić od suradnika traži neku vrstu fanatične posvećenosti njegovim prohtjevima u raznim područjima. Kažu da očekuje da se „obožava“ njegova tjelesna i intelektualna osobnost te da mu zaposlenici, a najviše je riječ o ženama, koji s njim rade budu dostupni doslovno 24 sata, što otprilike znači da se djelatnik iz Ureda župana mora javiti na njegov poziv u subotu oko ponoći, ako mu padne neka „fiks ideja“ na pamet.
Iz više izvora je potvrđeno da djelatnike županijskih službi zove subotom i nedjeljom u čudno vrijeme i traži da zapisuju njegove ideje o poslovima koje treba odraditi. Kruže priče i o njegovoj prevelikoj prisnosti s više suradnica koje ga „fanatično“, poput vođe sekte, slijede i stoje mu na raspolaganju u svakom pogledu. O njegovoj „slabosti“ prema nježnijem spolu, govori i informacija da se prilikom pozdravljanja sa ženama služi metodom „masaže“ podlaktice svoje sugovornice, što vjerojatno upućuje na neku zavodničku gestu. Govori se i o vrlo lošim odnosima s jednom od zamjenica prema kojoj demonstrira neku vrstu psihološke torture, koja ga očito poprilično „zabavlja“. Druga zamjenica, kažu, ima puno bolji status. Izvori iz njegovog neposrednog okruženja spominju da neobjašnjivo zna promijeniti raspoloženje i prestati komunicirati sa suradnicima bez nekog jasnog razloga. Njegova kadrovska rješenja govore da mu stranačka pripadnost ne znači puno već se oslanja na ljude za koje je procijenio da od njih može imati koristi, pa je tako u njegovom okruženju više pripadnika takozvane društvene i gospodarske elite kojima čini razne usluge poput zapošljavanja njihovih članova obitelji u županijskim institucijama, intervencija za njihove poslovne interese i slično dok se, na primjer, ne zamara problemima stanovnika županije koji ne rade, ne dobivaju plaće ili ih poslodavci prijavljuju na minimalce. S više strana je potvrđeno da mu nisu važni stručnost i iskustvo, nego privrženost, podrška i „oduševljenje“ njegovim javnim „mučeništvom“, te da sam „kroji“ kriterije na osnovu kojih se nekih osoba rješava ili ih dovodi u svoju blizinu. To potvrđuju i činjenice da se predstavlja kao najkompetentnija osoba za sva područja. Na primjer, proglasio se nekom vrstom glavnog projektnog menadžera u županiji, za ravnatelja javne ustanove za projekte postavio je susjeda kojem je bilo dosadno u mirovini, a na mjestu najbližih suradnika drži ili je držao osobe koje, prema svjedočenjima upućenih, nikada nisu izradile ozbiljan akt već su samo predstavnicima stručnih službi sugerirali gdje bi se mogao „staviti zarez“ i slično.
Impresije o Jeliću županijskih djelatnika koji se s njim svakodnevno susreću završit ćemo konstatacijom da je radna atmosfera nakon njegovog dolaska u Županiji promijenjena na gore, te da je u Vraniczanyjevoj 2 zavladala nelagoda od njegovih pomalo neronovskih hirova. Uglavnom, ono što se može čuti od onih koji su uspjeli ostati jest da je prethodni župan bio „gospodin“ u odnosu na sadašnjeg.
Konfrontacije sa političkim akterima
Druga vrsta izvora na osnovu kojih se može zaključiti da je karlovački župan neka vrsta političkog fenomena su informacije iz medija, od političkih aktera koji su se izjašnjavali o njemu, odnosno sa njegovih „dramatskih“ samopredstavljanja i prezentacija kojima želi dokazati da je u sve upućen i da sve što on radi napreduje puno brže nego kod prethodnika. Evo samo nekoliko „fusnota“ o tom kako Jelić reagira kad mu stvari ne idu po volji. Prva je vezana uz njegovu otvorenu nesnošljivost prema dugoreškom gradonačelniku Tomislavu Boljaru koju je u više navrata javno demonstrirao, a najizraženije kada je kao gost na proslavi Dana grada poslao političke poruke o otvorenom neslaganju sa gradonačelnikom Duge Rese. Ta nesnošljivost, kažu upućeni, ima veze s nekim dogovorom koji je Jelić kao predstavnik HDZ-a postigao s bivšim dugoreškim gradonačelnikom Ivanom Baršićem da se neće više kandidirati na izborima, što je prvi hadezeovac valjda smatrao glavnom preprekom da HDZ konačno osvoji i Dugu Resu. Međutim, nakon nesretne smrti gradonačelnika Baršića dugoreški ogranak Hrvatske seljačke stranke taj je dogovor smatrao nevažnim jer je sklopljen na osobnoj razini i ponovno izašao na izbore sa svojim kandidatom i ponovno dobio političku većinu u gradu, što je Jelića, kažu, razljutilo do te mjere da se ne može suzdržati od iskazivanja otvorene netrpeljivosti prema Boljaru. Slično kao što je iznenadio sudionike proslave Dana Duge Rese, začudio je i sudionike sastanka s predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović kada je, raspravljajući o jednom ulagaču kome se Duga Resa učinila prikladnijom za njegovu investiciju od Karlovca, otvoreno izrazio rezervu prema pomoći županijskih institucija u pripremi dokumentacije za ulaganje jer je, po njemu, ulagač nekorektno postupio promijenivši lokaciju investicije i na taj način iznevjerio dogovor koji je imao s njim. Epizoda s odustajanjem od već pripremljenog govora na otvaranju ovogodišnjeg Obrtničkog sajma nakon što je karlovački gradonačelnik Damir Mandić najavljen kao izaslanik predsjednika Vlade Andreja Plenkovića također govori o njegovoj velikoj taštini. Stidljiva medijska izvješća o sukobima unutar HDZ-a upućuju da Jelić „tvrdo“ nastupa i prema članovima HDZ-a, ako imaju „svoje“ mišljenje, odnosno, ako ne vide stvari kao njihov županijski šef, a ustvrdili smo da je ta „dioptrija“ prilično čudna. Tako je, na primjer, zbog Jelićevog nepopustljivog stava da se podrži jedan prijedlog tounjskog načelnika Ivice Sopeka, koji je izabran kao nezavisni i vijećnici HDZ-a nisu dio njegove koalicije, došlo do pobune tounjskih vijećnika HDZ-a i četvero njih napustilo je stranku, a postoje neke naznake da je još jedan hadezeovac „sa stavom“, načelnik Vojnića Nebojša Andrić, u nemilosti od strane županijskog šefa stranke i župana. „Desant“ Jelićevih ljudi od povjerenja na mjesta gradskih direktora u Karlovcu upućuje na konflikt niskog intenziteta s gradonačelnikom koji će se vjerojatno još razvijati iako se dobiva dojam da Mandić popušta. Moglo bi se još toga nabrajati, ali možda neki drugi put.
Praktični vjernik ili bešćutni makijavelist i osvetoljubljivi psihološki predator
Treći izvor informacija o karlovačkom „Neronu“ su vlastita iskustva i iskustva onih koji su se o njemu, poput pokojnog Gotovca, željeli izjasniti. Moram napomenuti da sam svjestan da subjektivni prikazi nisu uvijek najbolji, posebno kad ste na neki način interesno povezani, ali dozvolit ću si malo više slobode i pokušat ću ukazati na „neobičnosti“ u Jelićevom funkcioniranju kao političkog dužnosnika i javnog djelatnika. To pravo si dajem s obzirom na moje gotovo tridesetogodišnje „druženje“ ili kontakte s političarima među kojima su imena poput Ante Markovića, Vladimira Bebića, Branka Horvata, Ivana Pernara, Josipa Boljkovca, Milana Bandića, Branka Vukelića, Ljudevita Mejaškog i čitave plejade drugih na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini s kojima sam određeno vrijeme nešto radio, pripremao intervjue za lokalnu televiziju, provodio istraživanje za magistarski rad i tako dalje.
Vratimo se dakle Jeliću koji me iznenadio svojim neobičnim „talentom“ psihološke manipulacije do te mjere da je eto zaslužio i ovaj osvrt. Vrlo je simptomatična njegova sklonost da se predstavlja kao angažirani vjernik i intelektualac, a u praksi djeluje kao bešćutni makijavelist i osvetoljubljivi psihološki predator. Na osnovu čega se to može zaključiti?
Pa prije svega po već spomenutom organizacijskom/reorganizacijskom kaosu koji je nastao njegovim dolaskom na mjesto župana. Priznajem da sam povodom odluke da Jelić postane župan imao pozitivna očekivanja, za što je kriva ona njegova manipulativna sposobnost predstavljanja. Nakon što sam bio svjedokom i žrtvom organizacijskih „čistki“ u Županiji, čija je karakteristika bila odsutnost svake razumne komunikacije, empatije i razumijevanja za slabije, bar donekle logičnih pojašnjenja ili mogućnosti da se dobije bili kakav odgovor zašto se, na primjer, koriste prijetnje prema osobama koje su određene za premještaj, shvatio sam da imamo „slučaj“ koji će obilježiti karlovačku političku scenu, a možda i više od toga.
Moji tematski razgovori ili druženja s Jelićem nisu bili česti. Susretali smo se, usput, u vezi akcija vezanih uz poplave i odašiljač na Turnju. Nakon svakog od tih događaja imao sam neki dojam nedorečenosti zbog njegovog specifičnog načina izražavanja koji je dosta „zapetljan“ pa nikad nisi na čisto što je zapravo rekao. Ne pamtim da sam ga vidio opuštenog, nasmijanog i raspoloženog za šalu kao na primjer njegove prethodnike na mjestu župana Vladu Jelkovca, Nedjeljka Strikića, Ivicu Horvata ili Ivana Vučića. Moj zadnji susret s njime bio je u njegovom uredu krajem lipnja kad sam pozvan na razgovor nekoliko dana prije mog prestanka rada jer sam prethodno bio prijavljen na razgovor s kolegicom koja je također premještena iz Razvojne agencije „Karla“. Iako je znao sve pojedinosti oko ukidanja mog radnog mjesta i otkaza koji mi je direktor, njegov „šegrt“ Viktor Šegrt, već najavio, ni jednom riječju nije pokazao neki interes za moj budući status, nije pokušao dati neko suvislo pojašnjenje, možda ispriku da to od njega traže ljudi kojima to ne može odbiti. Ukratko, razgovarao je sa mnom „vizionarski“, s distancom, pokušavajući frazama stvoriti dojam nekog smislenog plana koji provodi. Pritom se neobično jako znojio, iako je u uredu radila klima.
Da se Jelićev pristup razlikuje od većine dosadašnjih političkih dužnosnika, potvrdili su i drugi svjedoci koji su s njim razgovarali. Njegovi poznati desetominutni susreti u Uredu župana uglavnom su, slažu se oni koji su to iskusili, nerazumljivi monolozi gdje župan priča osamdeset posto vremena ne pokazujući pretjeran interes za sugovornika i ne ostavljajući mu prostora da nešto smisleno kaže. Uz već spomenutu strast za manipulacijama ljudskim sudbinama i specifičan politički makijavelizam, što uključuje i dvoličnost, sklonost monologiziranju u komunikaciji je svojevrsni pokazatelj narcizma. Ako se svemu tome doda nedostatak empatije, neiskrenost, emocionalna hladnoća koju pokazuje prema takozvanim malim ljudima, dobili smo zaista „zanimljivog“ lika na lokalnoj političkoj sceni. Zaključak o kakvom se tipu ličnosti radi ostavljam čitateljima koji znaju nešto više o tome.
Vjera kao pomoćno sredstvo u političkim manipulacijama
U svjetlu svega spomenutog sasvim drugačiju formu dobiva njegova nametljiva religijska identifikacija koju koristi kao pomoćno sredstvo u svojim političkim manipulacijama. Poznati seminari u hercegovačkom samostanu na koje svake godine odvodi svoje stranačke dužnosnike manje su duhovne kontemplacije, a više neka vrsta organizacijsko političke inicijacije gdje se mobiliziraju novi stranački „vojnici“ i razrađuju planovi u osvajanju političkog plijena. Po izjavama onih koji su na njima sudjelovali, ne nedostaje tamo ni dobrih „derneka“, mamurluka i još koječega, što je sadržajno standardni motivacijski tim bilding, samo s mirisom tamjana. Sve više sugovornika s kojima razgovaram o toj temi izjavljuje da je krajnje neukusno i cinično to što se s jedne strane predstavlja praktičnim vjernikom, a s druge ponižava dugogodišnje zaposlenike javnih službi, prakticira neskriveni klijentelizam, troši na skupe automobile dok ukida radna mjesta i smanjuje plaće, prakticira diskriminaciju, ne reagira na homofobiju i zlostavljanje svojih „jastrebova“, kao ni na kršenje Zakona o radu i drugih pozitivnih zakonskih propisa koji reguliraju odgovorno raspolaganje javnim sredstvima. Kad se sve ovo uzme u obzir, njegova nametljiva religijska angažiranost, poput najnovije organizacije odvođenja dvije i pol tisuće osoba u Međugorje, ima više elemente demonske manipulacije nego anđeoskog pokajanja, jer sve to više podsjeća na organizirani prijevoz članova stranke na političke skupove nego na pokoru grešnika i duhovnu poniznost vjernika.
Neformalni „kolegij“ župana i institucionalno politička lustracija
Zanimljivo je da se u vezi s Jelićevim donošenjem odluka spominje i neka vrsta neformalnog vanstranačkog kruga ili kolegija u kojem se nalaze utjecajni gospodarstvenici, svećenici, predstavnici sudskih institucija, liječnici i slično. Neki čak spominju da je riječ o podružnici organizacije Opus Dei na karlovačkom području. Ako je to točno Jelić je prvi karlovački političar koji je u sustav lokalne i regionalne samouprave uključio i jedno takvo društvo, što je svojevrsni kuriozitet, ali i zloupotreba povjerenja birača.
Ono što također posebno karakterizira Jelića u odnosu na prethodnike je i velika briga oko stvaranja pozitivnih dojmova o onome što radi u medijima. Nije dovoljno samo to što je predstavnik izvršne vlasti, potrebno je i neprestano dokazivati i predstavljati pozitivne rezultate kada oni i ne postoje. Očit je njegov trud da kao „velebne“ projekte prikaže asfaltiranje ulica, uređenje fasada, izgradnju školskih dvorana i slično dok realne pokazatelje o iseljavanju, blokadama poslovnih žiro-računa, životnom i socijalnom standardu, mogućnostima ili nemogućnostima zapošljavanja i depresiji koja vlada u jednoj od najsiromašnijih županija izbjegava, kao i javne rasprave s neistomišljenicima.
Kada je riječ o medijima, njegovu političku karijeru karakterizira gotovo potpuna „sterilizacija“ karlovačkih gradskih medija do te mjere da u njima više nema komentara, kritičkih mišljenja, rasprava ili intelektualnih analiza postojećeg stanja. Čini se da je uspio „sterilizirati“ i neke koji se ne financiraju iz proračuna raznim uslugama i narudžbama. Upućeni kažu da je tražio da se s posla udalji jedan od novinara starije generacije Hrvatskog radio Karlovca, koji je u međuvremenu otišao u mirovinu, nakon što je objavio tekst koji nije djelovao „afirmativno“. Nametljivo je nastojanje Jelića da kroz „svoje“ medije gradi neki provincijski kult ličnosti, odnosno kult „pozitivnog služenja zajednici“ iako je to dakako samo farsa koja se sve više kao takva potvrđuje. Žalosno je što su tehnički dio posla oko izgradnje Jelićevog „mučeničkog“ kulta preuzeli ljudi koji su tijekom proteklih godina bili gurani u stranu i onemogućavani u svom radu.
Iako se o Jeliću može još dosta toga reći, ono što se nameće kao zaključak je da karlovački župan i predsjednik županijskog HDZ-a, s obzirom na broj uključenih aktera i metodologiju provedbe rastjerivanja i premještanja županijskih i gradskih zaposlenika, što se odnosi i na članove njegove stranke, prakticira specifični oblik institucionalne i političke lustracije na lokalnoj i regionalnoj razini po samo njemu i njegovom neformalnom društvu jasnim kriterijima. Od početka njegovog političkog angažmana čitav je niz osoba koje je odlučio ukloniti iz sustava kršeći pri tome propise, ali bez ozbiljnih posljedica, s obzirom da ima svesrdnu pomoć nekih predstavnika karlovačkih sudskih institucija.
Ta hipoteza o neobičnoj Jelićevoj lustraciji je prilično osnovana iako ne podrazumijeva uklanjanje iz javnog života i institucija osobe koje su aktivno služile u totalitarnim sistemu, nego one za koje je procijenio da mu smetaju u ostvarenju nekih njegovih klijentelističko-političkih angažmana.
Teško je procijeniti kako će sve to završiti, ali to nas vraća na početku spomenutoj pjesmi pastora Martina Niemöllera o deportacijama u koncentracijske logore u Drugom svjetskom ratu nakon dolska nacista na vlast: „Prvo su došli…“. Činjenica je da gotovo nitko nije do sada ozbiljno reagirao i opirao se toj praksi osim pokojnog Gotovca, ima neku neugodnu simboliku koju je, ovaj put, bolje dalje ne razrađivati.
