Sasvim slučajno neke daleke godine (Google je ipak na raspolaganju pa lako je ustanoviti da je riječ o 2007.) jedan običan razgovor uz pivo (kolu u mojem slučaju) rezultirao je gledanjem predstave za koju, da budemo iskreni, do tada nismo ni čuli. Raspričao se kolega o “Šinama” Milene Marković u izvedbi Jugoslavenskog dramskog pozorišta koje su tih dana trebale biti odigrane u Zagrebačkom kazalištu mladih. Priča o odrastanju prijatelja vezanih od prvih školskih klupa do ratnih zločina zvučala je sasvim zanimljivo, ali karata više nije bilo. “Ima još samo za neki Hadersfild”, javio je prijatelj dan poslije.
Sasvim slučajno, dakle, našli smo se usred priče i predstave, koju i danas ubrajam u najbolje koje sam odgledao u životu. Mučna priča Uglješe Šajtinca o izgubljenoj generaciji rođenoj ranih sedamdesetih kreće se oko Raše, propalog studenta književnosti, kojeg je jednako uništilo ratno i poratno tranzicijsko vrijeme, kao i on sam. Svašta je Raša mogao, ali, krivnjom vremena i svojom vlastitom, nije nikada napravio ništa od svoga života pa sada mrzi sve oko sebe, kako bi, barem do katarzičnog kraja, odbio priznati da mrzi sebe. U njegovom stanu nalaze se prijatelji, a povod je povratak jednog od njih iz Engleske, iz grada Huddersfielda, gdje je bio proteklih deset godina i izbjegao sve promjene koje su optimizam osamdesetih preko ratnih devedesetih pretvorile u duboku depresiju početka novog milenija.
Sasvim slučajno, vidjeli smo te večeri i maestralnog Nebojšu Glogovca, tako prerano otišlog s ovog svijeta, u ulozi Ivana, koja potajno i postepeno, što zbog Glogovca, a što zbog i samog scenarija, nadmašuje i Rašu i pretvara se u “sporedni glavni lik”. Snaga “Hadersfilda” bila je i u tome što je tada još neimenovani Zrenjanin mogao biti bilo koji grad na ovim prostorima. Gledajući “Zrenjanin” vidjeli smo i Karlovac, jednako kako je djevojka iza nas prošaptala “Kao da gledam o Osijeku”.
Izašao je potom i istoimeni film, s malo proširenom radnjom, jasno smještenoj u Šajtinčev rodni Zrenjanin, u kojoj upoznajemo i nove likove, od kojih je svakako najvažnija Ivanova majka, koja i dodatno proširuje njegovu priču i, barem meni, definitivno ga pretvara u jednakopravan glavni lik s Rašom. Film ne mijenja previše poruku i atmosferu predstave, a kako više nažalost nikada nećete imati prigodu pogledati predstavu “Hadersfild”, preporučam da pogledate istoimeni film, iako nema sumnje da je na kazališnim daskama Šajtinčeva priča još upečatljivija i potresnija.
No, ako nećete u kazalištu moći pogledati “Hadersfild” moći ćete pogledati “Huddersfield”. Upravo u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, u režiji Renea Medvešeka i uz tekstualnu adaptaciju Tomislava Zajeca, predstava je prebačena u Hrvatsku i hrvatske okvire, a ulogu Zrenjanina dobio je upravo Karlovac. I začudne su sličnosti i podudarnosti ova dva lijepa, a, pogotovo u doba predstave (2000.) zapuštena i pomalo zaboravljena grada, ne samo u onom što je vjerojatno igralo glavnu ulogu pri odabiru (slična veličina, slična udaljenost od metropole, koja ih čini idealnim primjerima “urbane provincije”), već i u drugim nekim detaljima kao što je kameni lav kao simbol Zrenjanina povezan s karlovačkim kamenim lavom u Gajevoj, Zrenjanin je prvi nakon Karlovca organizirao Dane piva, odmah 1986. godine i tako dalje.
Vrijedi i otići do Zagreba zbog ove predstave, a vrijedi i nadati se kako će je ugostiti Gradsko kazalište „Zorin dom“. Prve kritike izuzetno su povoljne, što je tim značajnije jer, ako se išta može malo zamjeriti je da se predugo čekalo s adaptacijom (ali svakako bolje ikad nego nikad!), jer od 2000. godine evoluirali smo u neke nove probleme i nove osobne jadove, današnji tridesetogodišnjaci neće moći imati tako jaku emotivnu i osobnu povezanost s likovima iz predstave, ponajviše zato jer nemaju onaj bitan osjećaj optimizma i slobode osamdesetih, preraslih u mračne ratne devedesete i depresiju “nultih”, a ni Huddersfield više nije grad iz mašte, već je, hvala Europskoj uniji i otvorenim granicama, dostupan svima. Sve to ipak teško da može umanjiti snagu ove predstave pa i bez gledanja slobodno mogu iskreno preporučiti – gledajte!
