Foxtrut: “Ljudi Karlovca”, knjiga sazdana od ljubavi i ljepote, ali i grozne stvari

U uvodniku Danko Plevnik spominje groznu stvar, a to je da je njegovo novo djelo vjerojatno i kraj njegovih pripovijesti o građanima i pojmovima Karlovca. Za nadati se kako je riječ tek o mješavini zadovoljstva i praznine po završetku jednog opet izuzetno kvalitetno obavljenog posla, jer sve najbolje stvari dolaze u trilogijama, a ovo jest jedna od najboljih stvari

Autor: Darko Lisac

Kada sam prije nekoliko tjedana u Foxtrutu napisao da će novi roman Zorana Žmirića “Pacijent iz sobe 19” naći mjesto među knjigama koje uvijek iznova čitam, uz “Sto godina samoće” te sve što su ikada napisali J. D. Salinger i Miljenko Jergović, nesvjesno sam ispustio još jedan naslov koji čitam iznova i iznova. To je “Moja povijest Karlovca” Danka Plevnika, ali možda i nije riječ o grešci, jer taj naslov teško mi je uopće nazvati tamo nekim “romanom”.

Riječ je o knjizi koja je praktički nadrasla taj pojam te, barem u mojoj, a čini mi se i u svijesti mnogih Karlovčana, došla u status narodne predaje, ili mješavine zapisa koji autora i nemaju i najintimnijeg dnevnika vrsnog spisatelja, koji ga ipak drži negdje u ladici, no ti, eto, imaš prigodu u njega povremeno zaviriti. “Moju povijest Karlovca” pročitao sam 753 puta, dva puta je negdje nestala, jer naivno ne poštujem staro pravilo da se knjige ne posuđuju, sada imam treći primjerak koji sam uzeo od Marina Bakića, koji kao neformalna biblioteka uvijek ima po nekoliko primjeraka pri ruci i u manje od mjesec dana sam ga pročitao još jednom i počeo i drugi put, ali sam prestao zbog – “Ljudi Karlovca”.

“Ljudi Karlovca” nastavak su “Moje povijesti Karlovca”, u kojem Plevnik opisuje one koji nisu pronašli svoje mjesto u prvoj knjizi i čini to na jednako neodoljiv, ponegdje dirljiv, ponegdje duhovit, a uvijek izuzetno privlačan način, pun ljubavi i ljepote, kako prema ljudima koje opisuje, tako prema pisanoj riječi. Za razliku od “Moje povijesti Karlovca”, nastavak je dijelom u nešto ozbiljnijem tonu, jer uz zabavne, sadržajne i neodoljivo privlačne crtice o brojnim manje ili više poznatim, ili pak mnogima i potpuno nepoznatim Karlovčanima i Karlovčankama (naći će se tu čak i poneki dječačić jednoznamenkastog broja godina, koji je Karlovac jednako kao i svatko od nas!), sadrži i nekoliko pravih malih eseja o veličinama ovog grada, poput, primjerice, filozofa Gaje Petrovića ili Josipa Vanište.

U uvodniku Plevnik daje i odgovor na pitanje koje me uvijek zanimalo, a na koje sam tek dijelom dobio odgovor od djevojke, Riječanke, koja je “Moju povijest Karlovca” progutala u jednom danu – a to je kako ova knjiga funkcionira kod “nekarlovčana”. I čini se da funkcionira izvrsno (čak i ako nemaju oko za neke karlovačke detalje ili sposobnost da se deset minuta smiju usputnim i gotovo neprimjetnim opaskama poput “Njezin brat Danko, koji ima jako lijepo ime”) pa nagoni pojedince da se pozabave sličnim svojim intimnim povijestima drugih gradova ili kvartova. No, u uvodniku Plevnik spominje i jednu groznu stvar, a to je da je ovo vjerojatno i kraj njegovih pripovijesti o građanima i pojmovima Karlovca. Za nadati se kako je riječ tek o mješavini zadovoljstva i praznine po završetku jednog opet izuzetno kvalitetno obavljenog posla, jer sve najbolje stvari dolaze u trilogijama, a ovo jest jedna od najboljih stvari.

Uostalom, svatko od nas bez problema će se sjetiti barem stotinjak imena koja se mogu uvrstiti u neko treće izdanje, a o kojima bi i autor svakako imao što za reći.

Na kraju, jedno intimno priznanje. Moja pomalo patološka ljubav prema Karlovcu učvršćena je i oblikovana oko tri scene. Prva je negdje kasnih sedamdesetih, dedina soba na Rakovcu, ajnpren juha u tanjurima, on je možda već nepovratno bolestan, a ja sam sasvim maleni dječak, ali svejedno sjedim mirno i slušam njegove priče o Korani, slušam i obožavam ga pa tako obožavam i Koranu… Zatim jedno vruće ljetno poslijepodne, treperavi zrak u daljini, kasne su osamdesete, spuštamo se sa Švarče pri povratku s mora, a stari, sa sjetnim i zaljubljenim pogledom, gleda u prve obrise grada. Ne govori ništa, ali sve mi postaje jasno. Na kraju, 1993. godine, odlazim na studij, prvi puta odlazim iz grada, a na kiosku kupujem časopis koji se, otprilike, zvao Euromagazin i u njemu je velika reportaža o Karlovcu, kroz koji novinare vodi Plevnik. U jednom trenutku kaže, opet otprilike, “ostao sam ovdje jer mi se činilo da tu nikada neću ostariti”. U pozadini je slika Korane i dječak koji puše u maslačak. Sve puca od ljepote, iako znam što je izvan kadra – razrušeni hotel, granatama razrovane ulice, rat.

Plevnik većim dijelom svog života, ja nešto manjim, odrastali smo i živjeli u gradu kojeg je lako bilo voljeti i biti njime fasciniran. Taj grad još uvijek postoji, o čemu svjedoče i “Ljudi Karlovca”. Da sebe volim barem malim dijelom onoliko koliko volim Karlovac, imao bih puno novaca i kupio bih puno Plevnikovih knjiga i poklanjao ih svima na ulici. Ovako, morat ću posuđivati svoju, koja će naravno jednom nestati, ali srećom tu je Bakić, koji ih vjerojatno već sada ima jedno desetak doma, iako još nisu službeno ni predstavljene. A, to će se dogoditi 23. studenog s početkom u 18 sati u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“, pa već rezervirajte pokoji slobodni sat između obaveza na Facebooku.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije