Kazališnu sezonu 2018/19, Gradsko kazalište „Zorin dom“ otvorilo je gostujućom pretpremijerom predstave pod nazivom „Brodolomke“, koja se pokazala kao pun pogodak za karlovačku publiku, uvelike senzibiliziranu za žanr komedije.
Predstava je odigrana u subotu 29. rujna, a za intres publike najbolji je pokazatelj, što je ista bila rasprodana već nekoliko dana unaprijed i tražila se „karta više“. Osim što karlovačka publika podržava svoje kazalište i moglo bi se reći da hrli vidjeti nove predstave, jamac za vidjeti dobru predstavu bilo je i značajno ime redatelja i domaćoj publici poznata glumačka imena.
Predstava je nastala u koprodukciji kazališta Moruzgva i Ludens Teatra. Režiju potpisuje Krešimir Dolenčić, tekst Ana Maras Harmander, a igraju, Darija Lorenci Flatz, Ecija Ojdanić, Anita Matić Delić, Sanja Milardović i Luka Petrušić. Koreografiju potpisuje Ilona Cvitić, glazbu Mario Mirković, a kostimografiju Tea Bašić Erceg. Pretpremijerno predstava je, osim u Karlovcu, odigrana i u Koprivnici, 27. rujna, a zagrebačka premijera uprizorena je 30. rujna na Sceni Vidra.
Sadržajno, priča predstave gradi se kroz situaciju kada se četiri žene nađu u prostoru djelovanja terapijske grupe za osobe s problemom ovisnosti o alkoholu. Od njih četiri, dvije su tu ne svojom voljom, a sve četiri predstavljaju posve različite, ali i posve stereotipne skupine u današnjem društvu.
Komercijalna, ne baš uspješna, umjetnica Hana, (D. Lorenzi Flatz) ima problem s identitetom. Slika muško spolovilo na Atlantidi, što se pokazalo kao najprodavaniji motiv njezinih slika, ali opet ne dovoljno da bi na tome osigurala svoju egzistenciju. Postaje ovisnica o alkoholu čije je konzumiranje u mentalitetu zajednice posve prihvatljivo u svim društvenim prilikama i svim socijalnim i generacijskim skupinama. „Ma ne pijem, samo popijem!“. U toj rečenici lako je prepoznatljivo negiranje vlastite ovisnosti, kada si već duboko u problemu alkoholizma.
Druga žena je Beba (S. Milardović), mlada i zgodna, radi kao hostesa u neposrednom doticaju s „uspješnim“ muškarcima današnjeg vremena koji su u prilikama na poslovno-zabavnim događanjima zabavljati se sa ženama koje na istima obavljaju poslove hostesa. Oni su, naravno, oženjeni i ne pada im na pamet ostavljati obitelj koja je daleko od ovog dijela njihovih dvostrukih života. Beba sklizne u ovisnost o takvom muškom primjerku, ali istovremeno i ovisnost o alkoholu, gubi taj, za mlade žene, atraktivan posao, pa se mora zadovoljiti drugim, manje atraktivnim, kao što je rad u hladnjači, što ju gura još dublje u potrebu konzumiranja alkohola i samu ovisnost.
Zatim je tu i učiteljica, majka troje (ženske) djece koja radi i u privatnoj muževljevoj tvrtki – Dinka (E. Ojadanić). Osim s alkoholizmom, bori se i s pretilošću, a do takvog stanja duha i tijela dovedena je stereotipnom životnom pričom – zaposlena žena i majka u patrijahlnom društvu, u kojem je još uvijek važno roditi sina, u kojem se muški promiskuitet apsolutno tolerira, a sve to i u vremenu današnje države u kojem se partizanska prošlost predaka baš i ne tolerira.
Četvrta žena ne dijeli s trima članicama grupe ovisnost u podlozi svog problema, ali svejedno se radi o problemu s alkoholom. U njezinom primjeru radi se o nepodnošenju alkohola, točnije o niskom pragu tolerancije na alkohol koji rezultira dramatičnim stanjem agresije u kojem se gubi svako društveno prihvatljivo ponašnje do te mjere da je potrebna psihijatrijska hospitalizacija. Mateja (A. Matić Delić) je „Mateja sa J“, što ističe kad se predstavlja, poslovna je žena koja kroz svoj lik problematizira opet stereotipnu priču odrastanja djeteta u obitelji s ocem alkoholičarem i nemoćnom majkom da preuzme značajniju ulogu zaštitnice, što ostavlja duboke i dalekosežne posljedice. Mateja vježba, mršava je, zdravo se hrani i ne pokazuje empatiju i niti njamanju želju za razumijevanjem problema ovisnosti o alkoholu ili hrani.
Tu je još i i voditelj grupe, Željko – Željac (Luka Petrušić), čija se osnovna paradigma zasniva na terapijskim učincima plesa kao pomoći u oslobađanju od ovisnosti. Željac je i sam bivši ovisnik o alkoholu, pun razumijevanja i pružanja potpore članicama grupe, nukajući ih da se, kroz ples kao terapeutski čin, otvore i podijele svoje životne priče u sigurnoj zoni, kao bi bile spremne u vrtlogu života zdravo rješavati zahtjevne životne situacije bez ovisnosti.
U prostoru posve jednostavne scenografije koja se sastoji od četiri crno-bijela panela i četiri stolice, odvija se čitava priča ove predstave. Panele glumci okreću, ovisno o tome u kojem se dijelu priče nalaze protagonisti, pa tako bijela podloga dočarava prostor u kojem se odvija sadašnja radnja, prostor djelovanja terapijske grupe, a crna je u pozadini kada se gledatelju donosi prošlo vrijeme koje je prethodilo sadašnjoj situaciji aktera i uzrokovalo njihov dolazak na liječenje.
Princip promjene scena se u kontinuitetu ponavlja, pa kako postaje primjetan tako pomalo i gubi na efektivnosti.
Rasvjeta je mišljena da nenametljivo podržava sadržaj i značajnije je primjećena u nekoliko navrata vidljivih neusklađenosti s događajima na sceni. U jednoj takvoj situaciji, u prvom dijelu predstave, glumica (Darija Lorenci Flatz) usred snažnog teksta ostala je u potpunom mraku, no iskustvo i neprikosnoveno vladanje scenom u trenutku izvedbe, ova snažna glumačka osobnost, samo je spretno uklopila u tekst uzviknuvši: „Šta je ovo, što me ostavi u mraku, pali to svjetlo!“, donoseći glumačku improvizaciju u situaciji, što je publika popratila odobravajućim pljeskom i dakako, smijehom.
Kako je to i žanrovski već određeno, niti ova predstava nije lišena propitivanja aktualnih društvenih pitanja kroz komičnu pretpostavku vezivanja gledatelja uz likove koji ih donose. Na samom početku jasno je da arhitektura priče zahtjeva niz rješenja koja neminovno izazivaju smijeh i da sigurno sve vodi sretnom kraju. Uvijek je zanimljivo gledati komediju i osvijestiti zahtjevnost tog žanra, jer unatoč tome što je smijeh nešto što i samo sebe reproducira, izazvati ga svojom prezencom mogu samo neki, oni za to nadareni. „Brodolomke“ nam je donijela iskusna petorka kroz tekst, pokret i ples, kao i kroz zanimljive transformacije brojnih likova koje tijekom predstave utjelovljuju.
Po riječima dramaturginje, glumci potpisuju i autorsku suradnju u stvaranju teksta i same predstave koja je bila angažirana i otvorena u samom stvaralačkom procesu. Poželjno i za sam rezultat predstave značajno svježe, no ipak bez rizika eventualnog pomicanja okvira žanra. Tragikomične „Brodolomke“ su pitka, lako probavljiva i simpatična predstava koja tešku temu donosi u, za širu publiku, light varijanti.
U višeslojnoj priči samo površinski se zahvaća u razotkrivanje malograđanskog licemjerja, egzistencijalne tjeskobe tranzicijskog vremena i pitanja položaja žena u njima. Klišeiziranu karakterizaciju likova, u kojoj se priklanja stereotipima, u suverenim glumačkim nastupima donose akteri na sceni i time apsolutno zadobiju naklonost publike.
No, kako veliki broj autora ipak zagovara tezu da je za komediju kao žanr ključno upravo oslanjanje na stereotipe, ova predstava potvrđuje da je dirljivo i smiješno posve dovoljno za zadovoljavanje gledateljske potrebe koja kod većine rezultira prihvaćanjem s uvažavanjem.
Pa da stoga ovom prilikom ne ulazimo u klasifikacijski pojam samog žanra i dublju analizu koju donose proučavanja konvencija komedije i analizu komedijskih mehanizama i podžanrova, ostajemo zadovoljeni programskim i koncepcijskim okvirom lokalnog nam kazališta koje uvjerljivo dovodi i gostujuće predstave, za ne tako izbirljivu, širu publiku.
U svakom slučaju, u vremenu koje danas donosi niz stereotipnih komedija prepunih vulgarnosti i priprostih, malo uvjerljivih situcija više sličnih loše ispričanim vicevima, „Brodolomke“ nesumnjivo imaju taj balans, bez pretjerane politizacije, sa suptilnom finoćom ženske energije, koja lako dopire do upravo te šire publike i upravo u tome je njezina nesumnjiva vrijednost. Likovi su realistični, i izrastaju iz svakodnevnih, prepoznatljivih situacija, a dinamika predstave je znalački građena i besprijekorno funkcionira.
Kraj predstave donosi očekivani sretni svršetak. Junakinje prevladavaju svoju ovisnost, ali i kulturne navike, rodne manire i osobne priče iz prošlosti i dopuštaju oslobođenom dijelu sebe da se ukaže u punom svjetlu kroz grupu pod nazivom „Brodolomke“, naravno. Ono što ne donosi u potpunosti očekivani sretan kraj je neočekivani ishod za voditelja grupe, koji se kao liječeni alkoholičar vraća starom poroku, nakon što je zbog nedostatka institucionalnog novca ukinut njegov terapijsko-plesni program.
Završnica nastupa je plesno-glazbeni epilog uspješnih karijera i suradnje četiriju žena, koje su prevladale ne samo ovisnost o alkoholu, nego stereotipno i stereotipe prostora i vremena u kojem žive, dok muški primjerak, u našem slučaju, simpatičnog Željca, ostaje pomalo nedorečeno zaglavljen u prostoru mačističkog patrijarhata, gdje gubitak posla za muškarca, znači i gubitak identiteta i/ili svrhe života uopće.
Karlovačka publika nije štedjela dlanove i ispratila je goste s gromoglasna dva bisa. Izašli smo iz kazališta s dobrim osjećajem blago anesteziranih problema svakodnevice i teških tema, kao poslije pive, recimo. Blagotvorno dokazan fiziološko-tjelesni učinak smijeha ostavio je svoj trag na svakom tko je odgledao predstavu u želji da lijepo provede subotnju večer u kazalištu i bez pretenzije da dublje analizira ili propituje bilo koju od pregršt tema otvorenih na sceni.
