Poznatost je najveći problem poznatih priča. Kako ispričati poznatu priču, a da bude zanimljiva i onima koji znaju detalje? No kad se radi o Neilu Armstrongu, poznatost se svodi na dvije-tri rečenice. Prvi je sletio na Mjesec i izrekao čuvene, često citirane i parafrazirane riječi o malom koraku za čovjeka, ali velikom za čovječanstvo. Ako baš nismo fanovi svemirskih istraživanja i poznavatelji astronautskih biografija, to je otprilike sve što znamo o Armstrongu.
Stoga nije bilo teško napraviti film o prvom čovjeku na Mjesecu i pravo je čudo što nitko dosad nije snimio takav film. Steven Spielberg je snimio seriju o tehnološkoj strani američkog osvajanja svemira, gledali smo i seriju o suprugama astronauta, kao i znameniti film Philipa Kaufmana „Put u svemir“, ali još nikad Armstrong nije bio središnji lik, a u seriji o astronautskim suprugama uopće se nisu pojavili ni on ni supruga. Njegovoj priči može se pristupiti iz raznih kutova – patetično domoljubnog, dokumentarističko-tehnološkog ili intimističkog. Vjerojatno bi zbog teme svaki način rezultirao pristojnim filmom, no redatelj Damien Chazelle odlučio je u središte priče pozicionirati čovjeka, a tehnologiju ili domoljublje dozirati tek u neophodnim količinama.
Takav pristup postaje jasan već iz prvih kadrova filma „Prvi čovjek“ (First Man). Neil i Janet Armstrong imaju kćer Karen koja boluje od opake bolesti. Početak je šezdesetih godina prošlog stoljeća, ono što bi danas vjerojatno bilo izlječivo, za Karen je smrtonosno. Nakon kćerine smrti ogromna bol preplavi Neila, ali nema previše vremena za utapanje u tuzi jer ima još dva sina. Uz sinove, ostaje mu još samo jedno što obožava, a to je letenje. Kad ga izaberu da sudjeluje u projektu Gemini, čija je najvažnija zadaća da testira pojedine faze zamišljenog leta na Mjesec, odmah se odazvao iako ga Janet preklinje da prestane sanjati o svemiru.
Premda Neil rijetko kad leti sam, kamera u kabini rakete gotovo uvijek hvata samo njega. Kako bi bilo sasvim jasno da je ovo isključivo Armstrongova priča, film je krcat krupnim kadrovima u kojima vidimo samo oči ili neki drugi dio Neilovog lica. A kako bi bilo jasno da film nije opterećen suvišnom patetikom ključne trenutke Armstrongove astronautske karijere pratimo istovremeno iz Neilove i pozicije njegove supruge. Kad Neil u najvažnijoj misiji Gemini programa u svemiru mora spojiti svoj modul s drugim, paralelno gledamo njegovo obavljanje opasnog zadatka i njezine reakcije na komunikaciju sa centrom u Houstonu koju sluša preko zvučnika. Janet nema vremena za prenemaganje, uzdahe ili suze, jer istovremeno dok napeto sluša glas iz svemira mora brinuti da se dječaci ne ozlijede ili ne naprave kakvu spačku – u tom trenutku njoj je to važnije od svemirske pustolovine. U istom tonu je i filmska glazba. Lako je glazbom dočarati i sugerirati patetiku, ali u Prvom čovjeku to je namjerno izbjegnuto. Većim dijelom filma glazba je tiha i nenametljiva, otprilike poput zvučne pozadine u supermarketu, a dramatičnu notu poprima tek kad se Apolo 11 počne približavati Mjesecu.
Neila Armstronga glumi Ryan Gosling. Nije bilo lako uživjeti se u zatvorenog tipa koji ima problema u svakodnevnoj komunikaciji s najbližima, ali bez imalo krzmanja savladava sve opasnosti i izazove svemirskog leta. Njegovu ženu Janet igra Claire Foy, a ona je sasvim drugačiji tip osobe koja u jednoj sceni izjavljuje kako samo želi normalan i miran život i ne skriva da joj je važnija briga za djecu od svemirskih avantura.
Film je oštro podijelio publiku na one koji su oduševljeni takvom ekranizacijom i one koji se zgražaju. Ovi potonji uglavnom dolaze iz desne političke opcije. Zašto američki desničari nisu zadovoljni Prvi čovjekom? U najkraćem, jer je u njemu vrlo malo patetike, a ima puno iskrenih osjećaja koji nisu nužno osjećaji veličine, ponosa ili ushita. Kao u većini dobrih priča, snažno je povezana privatna s javnom pričom. Uz američku storiju o osvajanju Mjeseca redatelju je podjednako važna, ako ne i važnija, osobna ljudska strana priče. „Prvi čovjek“ prije je studija karaktera nego epski spektakl. Ovaj film demistificira heroje i dekonstruira mitove. Tko je čovjek koji je osvojio Mjesec? Nije nadčovjek s ustima punim patetičnih govora, nego introvertirani obiteljski čovjek kojeg, kad ne putuje u svemir, more iste brige kao i sve druge roditelje, a velik mu je problem kako s najbližima podijeliti vlastite osjećaje. Premda može doći na Mjesec i skakutati po njemu, nije svemoguć i ne može zaustaviti bolest svog djeteta. Za poziciju prvog čovjeka koji će hodati po Mjesecu Armstrong se nije izborio busajući se vlastitom veličinom, on je to postao jer je Gus Grissom, predodređen da bude prvi Amerikanac na Mjesecu, živ izgorio u kapsuli rakete neposredno prije jednog polijetanja. Sam let u svemir prikazan je bez ikakvog glamura – mala klaustrofobična kapsula bez imalo komfora, a sile razvijane prilikom uzlijetanja predočene su stalnom i za gledanje neugodnom trešnjom kamere. Tehnološki napredak nije monolitan već izreckan brojnim, ali nužnim neuspjesima i nesrećama.
Uza sve nabrojano, nećete u filmu vidjeti ni trenutak u kojem postolje američke zastave penetrira mjesečevu površinu. Nacionalistima svih boja osvajanje teritorija najerotičniji je čin, a upravo je prizor simboličkog zauzimanja teritorija izostao. Umjesto polaganja zastave, u detaljnom i dugom kadru vidimo kako je Armstrong napravio prvi trag cipele u nezemaljskoj prašini – što je vizualni produžetak čuvene Armstrongove rečenice, ali i redateljev stav da je tehnološko dostignuće odlaska na Mjesec važnije od pukog protokolarnog zabijanja zastave u tlo. Nakon znamenite izjave koja je ušla u povijest, koja je prva sljedeća prva Armstrongova misao? Ne, nije to neka prenaglašena ili svečana sentenca. Armstrongove misli bježe k njegovoj voljenoj i nikad prežaljenoj Karen. Najemotivnija i najdirljivija scena filma, koju je grijeh prepričati a ne vidjeti, odvija se na rubu mjesečevog kratera.
A kad gledatelje ne smeta izostanak patetike, kao sljedeću veliku zamjerku navode izuzetno spor ritam filma. U 141 minutu dugom filmu ima previše dugih i krupnih kadrova ili drhtave kamere iz ruke za prosječnog američkog gledatelja naviklog na marvelovski brze akcijske spektakle. Prvi čovjek nije tipični holivudski film, kao što nije niti klasična biografija, no to i nije bio redateljev cilj. Prvi čovjek film je slojevite atmosfere i polaganog tempa jer je redatelja više zanimala privatna drama jednog čovjeka koji je usprkos osobnoj tragediji uspio pronaći snage da ostvari ne samo svoje snove. Film u tome uspijeva iznad očekivanja, ali za prihvaćanje takvog pristupa temi naprosto treba imati senzibiliteta. Ako Chazelle, Gosling i film dobiju nominaciju za Oscara iduće godine, to neće biti nezasluženo.
