Jednog od prvih dana 1992. godine grad je bio okovan ledom i maglom. Kada je pao mrak činilo se kao da si izvan vremena i prostora, okružen zlosutnom i tamnom bjelinom. Tek sam instinktom hodao tankim nasipom promenade, pored Partizana i Šanca, kada su se začule granate. Stan je bio daleko, činjenica da ništa ne vidim izazivala je strašnu paniku, možda minutu ili dvije čuli su se negdje u praznoj daljini zvukovi automobila ili dovikivanje, a onda je nestalo i to. Ostali su samo zvukovi eksplozija. Nisam vidio ništa i koračao sam kroz sljepilo te večeri dok mi je buka rovala po trbuhu. Rat je bio dovoljno star da znam da ne padaju po samom gradu, rat je bio još dovoljno mlad da svejedno osjećam strah. Ali, protiv svih savjeta što učiniti u takvim situacijama, nastavio sam hodati kroz gustu maglu i preko grbavih zaleđenih ulica prema svojoj ulici.
Kod policije je bio bunker od vreća cementa, prvi objekt koji sam ugledao, a u njemu, s puškom, dečko iz ulice (koji je imao 19!) kojeg sam znao. Pokazali smo si dva prsta, stan je već bio sasvim blizu i nastavio sam sigurnijim korakom.
Iz nekog razloga, gotovo od početka do kraja novog romana Zorana Žmirića “Pacijent iz sobe 19” vraćala mi se ta slika i osjećaj te večeri.
“Pacijent iz sobe 19” priča je o Vanji, koji je kao devetnaestogodišnjak, umjesto novog albuma Sisters of Mercy, dobio pušku u ruke i obreo se u ratu. Na početku romana, pak, nakon što je napravio nešto nezamislivo, nalazi se u sobi broj 19 u kojoj priča psihijatru o svemu što ga je dovelo do te iste sobe 19 i tog razgovora.
Knjiga je to koja će savršeno pogoditi osjećaje, razmišljanja i tjeskobe svakog gradskog dečka koji se 1991. našao u ratu. Pogotovo onih koji su se našli u rovovima, ali i nas koji smo bili zarobljeni u granatiranim gradovima, govoreći cijeli život s tugom kako nikada nećemo imati šesnaest, ni ne znajući koliko smo sretni što nismo među onima koji nikada nisu imali devetnaest. No, povezati se možemo i s njima, osjetiti iste stvari možemo pa nije teško pomisliti da je ovu knjigu mogao napisati svatko od nas.
Naravno, nije je mogao napisati svatko od nas, ali tako to djeluje, jer tako djeluju oni zaista veliki romani, a “Pacijent iz sobe 19” je velik roman, toliko velik da je zaista šteta da hrvatska književnost ne postoji u nekom ozbiljnom smislu.
Roman je to koji bi, isto tako, morao biti lektira, i to najobaveznija od svih obaveznih lektira. Da su takve knjige smjeli pisati partizani, možda ne bi 1991. bilo rata.
Nakon što sam srušio sve granice pristojnosti napisavši recenziju “Kalendara mog detinjstva” iako ga nisam ni pročitao, sada ću nepristojno prema čitatelju prestati i s ovom recenzijom i neću reći više ni slova o ovom romanu.
Tek da ga morate pročitati. Zapravo i ne samo pročitati, već i kupiti. Kupio sam dosta knjiga, takav sam ja čudak, ali samo “tri” su dosad tu bile zato jer sam ih morao imati zauvijek – “Sto godina samoće” Gabriela Garcíe Márqueza te sve što su napisali J. D. Salinger i Miljenko Jergović. “Pacijent iz sobe 19” ušao je lako na taj spisak. Čitat ću ga opet, još puno puta, sve u nadi da će ga pročitati i ostali, pogotovo klinci, kao i da će pričati o njemu. Možda tako za 15 ili 20 godina, kad mu dođe vrijeme, neće biti novog rata.
