Stoljeće filma i milenij bez kina

Međutim, Videodružina Gimnazije Karlovac osnovana 1999., a zatim njezina nadogradnja Kinokluba Karlovac iz 2002. svojim su projektima poput Four River Film Festivala ili Riječnog kina film vratili u njegove jaslice – ponajprije kazalište Zorin dom, a kasnije na razne gradske lokacije, obale rijeka duž županije, škole i razne institucije. Mladi filmaši obojeni u žuto-crne boje tako su najaktivnija filmska košnica u Karlovcu zahvaljujući kojima film nastavlja svoju tradiciju, nego i biva uspješno stvaran u gradu, a Kinoklubaši postaju eminentni filmaši. U gradu filma bez kina tako se nadamo da će do festivala 2020. film biti ponovno vraćen u Edison u novom starom ruhu gdje će ponovno pucketati filmska traka i vruće kokice. Dakako, bit ćete pozvani

Autor: Igor Jurilj

  • Zamislite svijet prije deset godina… Bez Instagrama. Snapchata. Facebook je bio u povojima, a YouTube nije ni poznavao brojeve veće od 720. Zamislite da nemate storyje – istaknute trenutke života sažete u 15 sekundi koje možete u podijeliti s kontaktima na društvenim mrežama ili cijelim svijetom u realnom vremenu, ono, dok jedeš taj kebap, snimaš lika u busu dok u blaženom neznanju kopa nos, misleći da ga nitko ne vidi, a kad ono – postao je viralni mem do kraja dana. Istina 24 slike u sekundi, a nerijetko i brže, postala je normala, zar ne? Tko od nas ne uzima zdravo za gotovo mobitele kojima dokumentiramo i arhiviramo svijet onako kako ga vidimo? Prije deset godina to je bilo teže, a kamoli tek prije stotinu, a tek – 122! Nećemo dalje od toga – odatle krećemo kada se svugdje na prostoru današnje Hrvatske nezaustavljivo zarolao fenomen koji nije zaobišao ni Karlovac.

I što je to bilo zanimljivije od Epic Failsa ili video-recepata za ručak od tri sastojka? Fotografije koje su se pomicale pred očima bile su tolika senzacija da su ih prozvali živućim slikama. Njih bi oživljavale od kraja listopada 1896. pred očima Karlovčanki i Karlovčana ne samo čuveni pariški vlak pri ulasku u postaju nego pralje u poslu, zdravice veseljaka, povorke ruskoga cara ili gradske vreve Pariza ili Beča. Film se nije najavljivao na društvenim mrežama i imao trailere na YouTubeu, pa je glavno sredstvo reklame bilo pozivanje na čuvenog Thomasa Alvu Edisona – američkog znanstvenika koji je slavu i bogatstvo stekao na radu i patentima Nikole Tesle – Karlovčanina na četiri godine. Vjerojatno najveći izumitelj svih vremena, Tesla boravio u Karlovcu za srednje škole, a otišao je u Ameriku i surađivao s gospodinom Edisonom Loših Namjera kada je film stigao u gradsko kazalište Zorin dom. Edisonovo se ime tako koristilo da bi se ljude privuklo pred novi medij jer su ga svi znali, s obje strane bare, a ljudima je trebalo prodati medij koji je, prema pisanjima tadašnjih novinarskih seniora, došao zamijeniti kazalište s gotovo tri tisuće godina kontinuiteta i tradicije. Karlovačke su tiskovine poput zagrebačkih govorile o tom Edisonovom idealu već 1896., pa nije neobično da će prvo namjensko kino u gradu četvrt stoljeća nazvati –  #KinoEdison.

Poslovni par zaslužan za ovo modernizacijsko čudo bili su Lavoslav Breyer i Rudolf Mosinger, poznati po svojoj radnji za svjetloslikarstvo – fotografiranje i razvijanje fotografija, koji su u ovoj novini 19. stoljeća prepoznali dobar umjetničko-financijski potencijal jer su se ljudi, neovisno o načinu života, i sami voljeli vidjeti onakvima kakvi ih vide drugi. Film su donijeli u zgradu kazališta koji je svojedobno bio vrsta kulturnog centra jer je Zorin dom, dobar duh filma i prijatelj Kinokluba Karlovac, pod svojim okriljem imao ne samo kazališnu i filmsku dvoranu, nego knjižnicu i čitaonicu. Dubrovački je književnik i dramaturg Ivo Vojnović odlazeći u to vrijeme iz karlovačkog Zorin doma počastio grad i kulturu riječima  „Ja, Dubrovčanin, ostadoh u mnogo čemu zastiđen videći kako je Karlovac život i energično stupio stazom intelektualnog vaspitanja svih slojeva građanstva, dočim se kod nas još uvijek živi od kapitala prošlosti.“

Pogledajte samo kako se situacija promijenila. Možda će trebati pričekati još koju sezonu Igre prijestolja ili Ratova zvijezda da Karlovac dobije takvu slavu, ali imamo mi i svoju Zvijezdu, jest da je samo jedna, no u nju će kad-tad zaći film kao što se ugnijezdio u kavani Central. Karlovčani su početkom 20. stoljeća bili više kulturno angažirani, pa bi pored kulturnih aktivnosti u ovoj ustanovi voljeli zaći i u neke od gradskih kavana oslikanih secesijskim slikama i opremljenih fotografijama iz cijele Europe na kavu, pivo i film. Kavane su također prepoznale priliku za posao, kao što će to biti slučaj sa živom glazbom i kasnije koncertnim nastupima, pa su vlasnici surađivali s putujućim kinematografima i prikazivali filmske zapise nastale uglavnom iz pariške i bečke radionice.

Dok su Karlovčani dupkom punili projekcijske dvorane, Mosinger je premjestio posao iz Zagreba u Karlovac i započeo pozitivnu dinamiku kinematografskog života u gradu na četiri rijeke. Ona pored dugometražnih, ili kako se tada zvalo cjelovečernjih filmova, donosi i eksperimentalni elan Mosingera, sklonog kršenju pravila, pa fascinaciju filmskim doživljajem praćenu emocionalnim reakcijama publike, Mosinger pokušava testirati u novoj formi gledanja filma na otvorenom, pod vedrim nebom. Kinoklub Karlovac već godinama pohodi županiju projekcijskom opremom i na obalama četiriju krasnih rijeka prikazuje najnovije uspješnice, blockbustere i klasike, no ideja za otvorenim kinom stara je skoro kao i prvi švenk na filmu – nekih stotinjak godina. Karlovački su gimnazijalci, uglavnom prirodoslovnjaci, tako već 1910-ih kradom ili regularnim putem gledali prizore iz Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a ponekad bi se u mraku kasnih večeri našli na projekcijama erotskih filmova. Za to im nije trebao VPN jer bi ih uglavnom portiri preusmjerili na drugu, kućnu adresu.

Zorin dom 1917. godine. Ustupio Marko Pekić
Zorin dom 1917. godine. Ustupio Marko Pekić

Film je naprosto eksplodirao kao medij, što u smislu popularnosti, a što doslovce kao niz slika na samozapaljivoj traci zbog čega danas imamo manje od pet posto sačuvanog materijala. Ono što znamo jest da su ga različiti umovi koristili na različite načine. Kao što danas matematiku ili bilo koji predmet možete svladati u videozapisima od svega nekoliko minuta na YouTubeu, nekoć se ipak malo duže učilo, ali opet ubrzano. Zagrebački je intelektualac i prosvjetni radnik Izidor Iso Kršnjavi osmislio multimedijski projekt – umjetno znanstveno kazalište Uranija koje je također putovalo po hrvatskim zemljama i održavalo interaktivne multimedijalne radionice u svrhu opismenjavanja i obrazovanja najrazličitijih dobnih skupina građana Karlovca i seljaka iz okolice. Ondje su imali prilike učiti discipline biologije, geografije i povijesti, a nerijetko bi se upoznavali prizorima iz nezamislivo dalekog svijeta poput Pariza, Moskve ili Beča. Imajte na umu da turizam gotovo da nije postojao, a do televizije, mobitela i Interneta mnogi su morali posijediti. I gore…

Novine mu i dalje nisu bile sklone, pa bi karlovački stari novinari bili poznati po filmskim „fake news“ gdje bi izmišljali priče o tome kako film kvari mladež i kako prepune projekcijske dvorane nitko ne posjećuje, a iste bi tekstove završavale zločestim kritikama dvorana bez dobre ventilacije u kojima gledatelji padaju u nesvijest zbog nedostatka kisika dok njihov znoj curi i klizi sa zidova dvorana. No nisu svi bili takvi. Kad je u grad stigao Panoptikon putujućeg kinematografa Aleksandra Lifke, tiskovina je Svjetlo pisala da je „danomice otvoren od 10 sati u jutro do 10 sati navečer“ i kako u gradu ostaje dva do tri dana „osobito ga preporučamo školskoj mladeži“.

U pejzažu prikazivača i dvorana, u spomenutoj kavani Central napokon se 1908. nastanjuje prvi stalni kinematograf – čuveni Royal Amerikan Kinematograf. Čak i danas takvo ime djeluje impresivno, a prije 110 godina opravdavali su ga prvi pogledi na vulkane, regate na rijekama, brodski izleti niz Dunav, a zatim komedije i prvi filmovi fantastike. Danas dok nam to djeluje jednostavno i banalno, kao turističke razglednice na svakom prosječnom sajtu, u ono je vrijeme to mamilo uzdahe i suze – čak i udaljeniji hrvatski krajevi bili su egzotični. A sadržaja je bilo u izobilju jer se još uvijek ne može govoriti o filmu kao rodu, nego samo kao zapisima koji su se mijenjali svaka tri dana, a dolazili bi u tri kategorije – #edukativni, #pedagoški, #propagandni. Pogledamo li žanrove i kategorije našeg festivala, ove tri će se naći u velikom broju filmova. Stara škola ili bezvremenost? Jednostavno je film najzabavniji oblik učenja o svijetu jer obuhvaća sliku, zvuk i riječ, a to svi volimo više od teksta na papiru.

Grad je tako prije stotinu godina bio moderan kulturni centar Hrvatske – smješten na koridoru, grlu između kontinentalne i primorske Hrvatske, Karlovac je od kraja 19. stoljeća bio telefoniciran, zajedno s prvim stalnim kinematografom i elektrificiran, pa je film bio logičan trend. Doduše, po pitanju imena kina nismo bili najoriginalniji – #trendovi. Prvo smo kino nazvali Apolo, što je Zagreb već ranije isfurao, a ni Atlas preimenovan u Edison nije baš najkreativniji user name, iako možemo ponuditi par alternativa – Halla, Tesla, Zora… No Apolo, kao prvo kino, kao i prvo namjensko kino Uranija u Osijeku otvoreno iste godine, donosilo je sada filmove dužeg trajanja i udaljenijih krajeva – snimke iz koloniziranih zemalja tada ljudima jednako apstraktnih kao nama prizori dalekih planeta, a bilo je i tu gala večeri. Blockbusteri ranog razdoblja filma, gala su večeri stvarale prve filmske zvijezde i seks simbole usporedive s Jennifer Lawrence, Kate Winslet ili Scarlet Johansson.

Nacrt kina Atlas u Karlovcu

Vrijeme rata donijelo je velike promjene, a neke od njih unatoč neviđenim tragedijama ipak su bile pozitivne – dok na američkom tlu nije ispaljen nijedan metak, u Europi je zavladao totalni rat. Dok su brojni Karlovčani stali uz austrougarsku vojsku u formaciji 26. domobranske pješačke pukovnije, bližnji u gradu nosili su se s nestašicom, neizvjesnosti o sudbinama voljenih na ratištu o kojima su vijesti sporo dolazile u grad, a jedan od rijetkih oblika bijega od stvarnosti bio je film. Srećom, trajanje mu se prethodnih godina produžilo pa se duljina filma mjerila u kilometrima i brojem kilometara trake publiku privlačio u dvorane, a popularnosti je doprinijela i razvijenija filmska priča. Velikani filma poput Davida Griffitha razvili su fabulu i od filma napravili umjetničku vrstu. Pored zazornih prizora ratišta, Karlovčanima se nudio i povijesni spektakl kao i adaptacije književnih klasika čije su svjetove zamišljali ili gledali na kazališnim daskama. Veliki Mosinger bio je toliko privržen Karlovcu da je sredstva od kino ulaznica nerijetko donirao u dobrotvorne svrhe, pa je time film dobio i humanitarni karakter.

Rat je usporio društvo, grad i film, ali već po završetku Karlovčani su shvatili da je filmska kultura sada važan dio gradske kulture, ali i gradske blagajne pa građani i poduzetnici shvaćaju značaj namjenskog kina o kojima je ratnih godina bilo riječ. Duž Amerike nicala su kao gljive poslije kiše i pokazala se unosnim poslom, pa tako ni naši preci nisu previše kaskali i već 1918. započinju s gradnjom prvog lokalnog namjenskog kina. Ovaj hram art decoa, kino planirana imena Atlas zamišljeno je kao najveći kinoprikazivač u Hrvatskoj od 490 sjedećih mjesta, pa se tako u novinama hvastalo kako je naše kino veće od ijednog u Zagrebu. Promjenom naziva u Edison, kino je napokon otvoreno 1920. godine i Karlovčane putem platna poput kakva vremenskog portala u Rick & Mortyju odnosi i baca u neviđene svjetove, a sudionike tih svjetova donosi u grad na četiri rijeke u pucketavom, titravom i treperućem obliku, popraćene živom glazbom jer ti likovi s velikoga platna još sedam godina neće progovoriti.

Film je u gradu na četiri rijeke potaknuo podizanje još tri kina do sredine stoljeća, što je za grad od tada tridesetak tisuća stanovnika bio velik broj, da bi s početkom novog tisućljeća stavljen ključ u bravu u zadnje preživjelo kino – prvi Edison.

Međutim, Videodružina Gimnazije Karlovac osnovana 1999., a zatim njezina nadogradnja Kinokluba Karlovac iz 2002. svojim su projektima poput Four River Film Festivala ili Riječnog kina film vratili u njegove jaslice – ponajprije kazalište Zorin dom, a kasnije na razne gradske lokacije, obale rijeka duž županije, škole i razne institucije. Mladi filmaši obojeni u žuto-crne boje tako su najaktivnija filmska košnica u Karlovcu zahvaljujući kojima film nastavlja svoju tradiciju, nego i biva uspješno stvaran u gradu, a Kinoklubaši postaju eminentni filmaši. U gradu filma bez kina tako se nadamo da će do festivala 2020. film biti ponovno vraćen u Edison u novom starom ruhu gdje će ponovno pucketati filmska traka i vruće kokice. Dakako, bit ćete pozvani.

*Tekst kataloga 11. Four River Film Festivala koji će se održati od 11. 15. rujna 2018. u Karlovcu

** Autor teksta objavio knjigu “Od Zorin doma do Edisona”

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije