Politika na traci: Srbenka

Iako redatelj svoj film ne smatra ni na koji način kontroverznim, moguće je da će skorašnje prikazivanje filma u hrvatskoj kino-mreži izazvati proteste, kao što se dogodilo i uoči premijere predstave, a dio tog protivljenja vidimo i u filmu. „Volio bih da mrzitelji filma barem prvo pogledaju film da saznaju što i zašto napadaju,“ kaže Slijepčević, a nešto slično govorio je i Frljić prije kazališne premijere. Protivnici filma ipak su tek bučna manjina, jer je film nagrađen gotovo na svakom festivalu gdje je prikazivan. U na kanskom festivalu je pobijedio u konkurenciji dokumentaraca, priznanje je dobio i u Motovunu, a najnovije nagrade su one iz Sarajeva – Srce Sarajeva te nagrada publike za najbolji dokumentarac

Autor: Dražen Cukina

Nedavno su na karlovačkom gradskom kupalištu na Korani otvoreni 23. Filmska revija mladeži i 11. Four River Film Festival. Vrijeme je bilo idealno, na plaži se okupila publika u pristojnom broju, nije nedostajalo ni uzvanika ni gostiju, a bilo je čak i vatrometa, ali nije baš sve prošlo točno onako kakao su organizatori zamislili. U nekom trenutku tijekom svečanog otvorenja nestalo je struje. Mladi kojima improvizacija nije nepoznat a ni mrzak pojam brzo su se snašli i nastavili kao da se ništa nije dogodilo. Potom je uslijedila prva projekcija nakon otvaranja, no eto novih problema. Izobličen zvuk uništio je prvih par minuta filma, ali ni to nije pokvarilo večer – snalažljivi kinoklubaši jednostavno su pustili film ispočetka.

Nešto što bi u drugačijim okolnostima bila zgodna anegdota, u ovom slučaju poprima malo drugačije konotacije. Jer film koji je otvorio Reviju i Festival zove se Srbenka. Hrvatski je to film autora Nebojše Slijepčevića u produkciji Udruge Restart, sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, a prikazuje proces nastanka predstave o Aleksandri Zec, srpskoj djevojčici ubijenoj koncem 1991. u Zagrebu. Dežurnim zabraniteljima to se ne sviđa, ali teško je javno ustati protiv manifestacije koju podržavaju župan i gradonačelnik (sasvim precizno, karlovački gradonačelnik Damir Mandić je bio na otvorenju događaja, ali film nije gledao, kao ni ostatak gradskih uzvanika). Spajajući sve te točke jednom crtom, teoretičari zavjera mogu isplesti sasvim lijepu i održivu teoriju zašto je na otvaranju nestalo struje (ali ne kad je govorio Mandić), te zašto je zvuk na početku filma bio izobličen, a čak je i vatromet zaštekao u jednom trenu. Teorije zavjere na stranu, oportunije je vjerovati da se radilo tek o banalnoj tehničkoj grešci, te se prebacimo na film koji je otvorio Festival i Reviju.

Zimi 1991. u Zagrebu su ubijeni 12-godišnja djevojčica Aleksandra Zec i njeni roditelji. Iako su počinitelji brzo uhvaćeni, a u istrazi su priznali zlodjelo, zbog proceduralne greške nikad nisu kažnjeni. Dvadeset i tri godine kasnije redatelj Oliver Frljić u Rijeci postavlja kazališnu predstavu o tom slučaju. Zbog teme predstave, probe postaju prilično emotivne, povremeno i traumatične, neka vrst kolektivne psihoterapije. Slijepčević je kamerom bilježio Frljićeve probe, u početku ne s namjerom da napravi dokument o nastanku predstave. Po riječima redatelja, probe je snimao kako bi od Frljića naučio nešto o radu s glumcima. No kad se na probama pojavila 12-godišnja glumica Nina i unijela u predstavu svoje osobno traumatično iskustvo odrastanja, Slijepčević je shvatio da su probe puno više od običnog kazališta i da od snimljenog materijala može nastati kvalitetan dokumentarac.

Film počinje statičnim kadrom Nine u gledalištu kazališta. Svjetla se polako pale dok djevojčino lice ne postane jasno vidljivo. Doznajemo da je djevojka Srpkinja i da je zbog toga imala priličnih neugodnosti – u školi su ju znali psovati i vrijeđati, primjerice, kad je dječak s kojim je sjedila u klupi saznao što je po nacionalnosti, lakonski joj je dobacio „Ninu na vrbe“. Njena ispovijest nastavlja se kroz film kao neka vrst stanke između dvije probe. U tim scenama uglavnom slušamo Ninin glas dok slika na ekranu prikazuje neki neutralni prizor ili kadar lopata – lopate su lajtmotiv koji se kontinuirano provlači kroz film.

Aleksandru Zec u predstavi glumi Ivana Roščić, glumica koja je Aleksandrina vršnjakinja. U predstavi, ona zna da će umrijeti, ali mora pojesti večeru i otići na spavanje. Ubijena je i pokopana na sceni, no ostali junaci predstave je otkopaju. Oživljena Aleksandra počinje razgovor sa četiri mlade glumice u dobi od 12 godina. Svaku od njih pita osnovne generalije, uključujući i nacionalnost. Kad dođe red na Ninu, ona se lomi između straha i ponosa. Frljić joj govori da ne mora reći istinu, ako se ne želi izjašnjavati pred publikom, može reći što god želi. Dok slušamo Frljićeve upute mladoj glumici, kamera je nepomična na Nininom licu, bilježeći uskomešane emocije na njenom licu. Redatelj Slijepčević u više je intervjua naglašavao baš taj kadar kao ključni trenutak snimanja. Po njegovim riječima, kad je vidio što je snimio, prvi put je pomislio da bi iz ovoga mogao ispasti dokumentarac o predstavi. „Da nema tog kadra, ne bi bilo niti filma,“ tvrdi Slijepčević. Doista, upravo je taj kadar izrazito potresan, premda je cijeli film sastavljen od upečatljivih, emotivnih i teških trenutaka.

Sljedeći važan trenutak filma je kad Frljić nagovara glumce da publiku provociraju pitanjem zašto su uopće došli gledati predstavu o ubijenoj Srpkinji, pored toliko ubijene hrvatske djece. Kako i sam Frljić glumcima kaže, samo u Slavonskom Brodu u granatiranjima je ubijeno 28 hrvatske djece. Jelena Lopatić to izvede u gotovo divljačkom monologu, te kasnije na premijeri upravo njene riječi otvaraju predstavu.

Budući da je upravo odabir trenutaka koje ćemo vidjeti ono što najjače oblikuje film, Srbenka je naglašeno montažerski film, a film je montirao Tomislav Stojanović, čija se karijera počela uspješno razvijati prije deset godina upravo na karlovačkom festivalu. Nije to film u kojem će se gledatelj diviti sjajno snimljenim kadrovima. Kamera je gotovo u potpunosti statična, kadrovi su dugi, i često promatramo zabačeni dio scene koji inače nitko ne primjećuje dok slušamo glas Nine i ostalih glumaca. Tek u posljednjem kadru mijenja se snimateljski prosede – kadar je snimljen iz ruke, kamera prati Ninu dok žustrim koracima izlazi iz kazališta nakon premijere, kao da bježi od ružnog dijela svoje prošlosti koji je predstava, poput madlene Marcela Prousta, izvukla na površinu.

Iako redatelj svoj film ne smatra ni na koji način kontroverznim, moguće je da će skorašnje prikazivanje filma u hrvatskoj kino-mreži izazvati proteste, kao što se dogodilo i uoči premijere predstave, a dio tog protivljenja vidimo i u filmu. „Volio bih da mrzitelji filma barem prvo pogledaju film da saznaju što i zašto napadaju,“ kaže Slijepčević, a nešto slično govorio je i Frljić prije kazališne premijere. Protivnici filma ipak su tek bučna manjina, jer je film nagrađen gotovo na svakom festivalu gdje je prikazivan. U na kanskom festivalu je pobijedio u konkurenciji dokumentaraca, priznanje je dobio i u Motovunu, a najnovije nagrade su one iz Sarajeva – Srce Sarajeva te nagrada publike za najbolji dokumentarac.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije