Dani Radićeve – Šta bi’ mi bez nas

Program svakako spada u inovativne kulturne karlovačke prakse iako bi teško zadovoljio kriterije „ozbiljnijih“ poziva za predlaganje projektnih prijedloga. On je značajan za isključivo svoju zajednicu i građane. Možda bismo najtočnije tu manifestaciju mogli definirati kao veliki gradski performans, koji „po svom ishodištu u nastanku objedinjuje i sadrži različite scenske elemente, a odnosi se na događaj u kojem se nerijetko granica između performera i publike briše, pa je i publika sastavni dio performansa“

Autor: Vera Mitrović Vrbanac

„Kada se dogodi jednom, slučajno je, kada se dogodi dvaput, dogodit će se ponovo i ponovo“ – reče jednom netko. Tako su se dogodili i treći Dani Radićeve, otpočevši ove godine 31. kolovoza s poklapanjem početka tradicionalnih 32. Karlovačkih dana piva.

Što su „Dani Radićeve“? Manifestacija tipa ulični festival, nastala iz potentne količine desetljećima potisnute nezadovoljene potrebe urbanog dijela građanstva da se u ovom gradu dogodi nešto što će pokazati upravo potrebu da uspavani grad ponovo postane živi građana koji su identificirani sa svojim gradom, s njegovim urbanim dijelom koji je zatrt i njegovom glavnom ulicom kao metaforom za sve što to urbano i gradsko znači.  Postavši kao građani marginalizirana skupina u vlastitom gradu, 23 godine nakon rata, tu gdje se sve računa na vremenskoj crti s „prije rata“ i „poslije rata“, sva ta potisnuta količina energije, kanalizirala se kroz konkretnu akciju na inicijativu jednog čovjeka koji je jednostavno reko: „Ok, moj grad, moja ulica – okupacija!“ I dogodiše se „Dani Radićeve“.

Ono što je činjeno Karlovcu nečinjenjem, najstrašnije je što se jednom gradu može raditi. Proširenjem administrativnih granica koje obuhvaćaju ruralna područja okolice kao gradske izborne jedinice, učinilo se jednostavno to da o gradu u većini odlučuju politički pijuni koji nisu stanovnici grada.

Zamislimo Zagreb bez Ilice, ili, da uzmemo grad bliži Karlovcu, po veličini, nekadašnjoj razvijenosti i pogođenošću ratnim razaranjima, zamislimo Zadar bez žive Kalelarge, odnosno s ulicom u kojem rade dva kafića i dvije-tri trgovine, a ostalo su prazni poslovni prostori, neriješenih imovinsko-pravnih administrativnih začkoljica. Eto, to je Karlovac bez Radićeve.

Iako nam se kontinuirano nameće klišeizirana floskula kako živimo u društvu zasnovanom na demokratskim principima, utjecaj građanske javnosti na javne politike je sve manji i sveden jednostavno na projekte Europske unije kroz koje nas se uči demokratski debatirati, aktivistički djelovati, javno raspravljati, volontirati, inkluzivno djelovati s ranjivim skupinama društva, a često i uglavnom bez konkretnih i dugoročnih poboljšanja u konkretnom području, nego uglavnom projektom, projekta radi samo.

Već više od deset godina se politički manipulira predizbornim obećanjima o uređenju i rekonstrukciji Radićeve. Gradonačelnik koji je prvi konkretizirao to pitanje, prije dvanaest godina, smijenjen je naprasno od vlastite stranke u polovici svog mandata. Njegov smjenjitelj, stranački kolega, spretnošću političkog slalomaša teoretizirao je svoje viđenje načina i dinamike uređenja starog dijela grada, prodajući strategiju „preskakanja“ Radićeve kao taktički osmišljenu i politički angažiranu promišljenu politiku vođenja grada. Uglavnom, u tom je vremenu uspio samo brendirati grad, po njegovim, javno izgovorenim riječima, izmeditiranog slogana: „Karlovac – grad susreta“.

Nakon cijelog procesa brendiranja, uz pomoć za to specijalizirane agencije, u kojem smo plovili prema vlastitom samootkrivanju kroz pitanja kako, što, gdje, kada i kome mislimo komunicirati sebe kao grad susreta, rastali smo se s pozamašnim iznosom iz gradskog proračuna plaćenog istoj toj agenciji za „uspješno“ odrađeni posao i susreli se s vlastitom stvarnošću, istina bogatijom za logo i slogan kojim smo okitili službenu internet stranicu Grada Karlovca. No, novi izbori su se bližili pa je isti taj meditant, a ujedno i prvi čovjek grada, odlučno povukao konkretan potez rekonstrukcije dijela Radićeve ulice. Prije pet godina zasuo se šljunkom travnati otok kod Turskih vrata kod kojih završava pješačka zona Radićeve ulice, srušilo se, naravno, staro stablo jabuke koja je pala kao koletaralna žrtva za viši cilj nazvan „prva etapa“ i nikla je građevinska ograda s impresivnom tablom, sa svim podacima o projektu. Zagrebao je i bager neku rupu, koja je nešto kasnije zatrpana, a ograda i tabla su s vremenom nestale. I što bi narod reko: „Pojeo vuk magare!“. Dobrano namagarčeni – opet, susreli smo se s trijumfom vegetacije, koja je učinila da  otok ponovo postane zatravljen, a samo smo ostali siromašniji za jedno staro stablo jabuke i za rekonstrukciju i konačno uređenje glavne nam ulice. U međuvremenu, izbori su uspješno prošli, meditacija se proširila na područje županije pa se otplovilo na novu političku funkciju, ali u međuvremenu, ne znam je li izmeditirano, ali kroz vrlo konkretnu akciju dogodilo se s Radićevom to, da barem na nekoliko dana bude živa, puna ljudi i događanja koje kreiraju i susreću se u svojoj ulici glazbenici, glumci, performeri, plesači, slikari, djeca, stari i mladi, jasno komunicirajući kako, što, gdje, kada i kome komuniciramo kao građani svoje urbane potrebe.

Gradski kulturnjaci i umjetnici, uglavnom ne pitajući za honorar, stali su iza ideje i inicijative  kojom su pokrenuti Dani Radićeve kao događaj i omogućili svojim angažmanom konkretnu realizaciju. A pokrenuto je i bez EU projekta, bez osiguranih sredstava,  jer naprosto se moralo djelovati, s ili bez meditacije koja je posve intimna stvar, akcija je rezultat potrebe da se izrazi kroz konkretno djelovanje ono što grad jest i ono što građani žele da on bude, pa uistinu i iskustveno prije svega, grad u kojem se susrećemo sa sugrađanima, pa tek onda rado zovemo i druge ili oni i sami dolaze u želji za  susretanjem s nekim sretnim ljudima koji žive i živo djeluju u tom istom gradu.

Ove godine organizator se odlučio da termin održavanja Dana Radićeve bude točno u terminu 32. Dana piva, koje su kao manifestaciju Karlovčani nekada, onda „prije rata“, osjećali kao svoju, a zadnjih se desetak godina oko iste lome koplja u promišljanju koncepcije, načinu i oranizcijskom obliku iste, kao i oko lokacije na kojoj se održava. Lokacije nazvane Športsko-rekreacijski centar, na kojoj nema ni športa, ni sporta, ni rekreacije, osim ako se pod rekreacijom ne podrazumijeva stara krama petkom, kada velika gradsta pozornica postaje izložbeni prostor starih cipela, a što se sporta tiče, u nekom trenutku je ŠRC-om upravljao Nogometni klub Karlovac, koji je u tom nekom (lokalno-političkom) trenutku bio čak i organizator Dana piva.

Grandiozan prostor, grandiozna pozornica, u čiju infrastrukturu su uloženi novci građana za jednom godišnje, tjedan dana Dana piva koji su, usput budi rečeno, sada u rukama privatnog koncesionara. Uz staru kramu tradicionalno sajmenog karlovačkog petka nenadmašno kreativno se pridonosi estetskom doživljaju karlovačke ljepotice Korane na samom ulazu u uspješni produkt EU projektnih vizija – Aquatiku – slatkovodni akvarij.

No, ove godine, s Karlovačkim danima piva je i dodatno sve eskaliralo incidentom oko programskog dijela na istoj toj grandioznoj pozornici i to micanjem najavljenog Momčila Bajagića Bajage kao jednog od izvođača, ocjenjenog paušalo od strane samozvanih autoriteta, kao nepodobnog za Karlovac. Rezultiralo je sve zabranom, koja baš i nije bila zabrana, na gradskoj manifestaciji, koja i nije baš gradska, u gradu, koji je upitno koliko je još grad, od strane politike, koja baš i nije zauzela politički stav…

Odjeknulo je sve na nacionalnoj razini i puno šire i – eto ti grada susreta. Susretosmo se s vlastitom stvarnošću – ponovo, u kojoj pokušavamo živjeti s ružičastim naočalama kako bismo preživjeli samo.

Organizator „Dana Radićeve“ u najavama programa jasno komunicira da je ova manifestacija urbana alternativa kvazipučkoj pivskoj fešti i svemu u što ju je lokalna politika u međuvremenu i međuprostoru pretvorila, pa nudi prostor aktivnog i aktivističkog javnog pokazivanja mišljenja građana, najavljujući da će u istom biti i „Bajage“, koji odjednom u aktualnom političkom trenutku postaje sinonim za slobodu izražavanja.

Jesu li Dani Radićeve i ključni indikator karlovačkog građanskog aktivizma kao građanske odgovornosti, u cilju podizanja svijesti o slobodi stvaranja i/ili moći umjetnosti da utječe na pozitivne promjene? Po svemu, do sada sudeći – da, i u tome je njihova posebnost u odnosu na druge gradske manifestacije.

U lokalno-političkoj gradskoj konstelaciji, ove godine dogodila se i zanimljivost, da upravo u vrijeme Dana piva i Dana Radićeve počinje i rekonstrukcija Radićeve i, evo, upravo se i događa, doduše na dijelu od kućnog broja 38, na dijelu koji nitko i ne percipira kao Radićevu, ali administrativno to je ista ulica i rekonstrukcija je upravo u tijeku. Na raskrižju je ograda, iza ograde već bagerima iskopana rupa i samo nam ostaje čekati da vidimo koliko će starih stabala, kao kolateralnih žrtava pasti na potezu dijela Radićeve i Rakovca.

Gradska politika se deklarira na djelu i dalje kao nastavak političkog određenja strateškog „preskakanja“ Radićeva, iako s novim apologetskim gradskim ocem na čelu, zanimljivo, istog osobnog imena kao i njegov prethodnik meditant.

Od meditacije do apologetike karlovački imenjaci na poziciji prvog čovjeka grada, prema etimologiji osobnog imena mogli bi transcendentirati u nekoj narednoj inkarnaciji i dosegnuti mudrost kojom će politički spretno zatrti Dane Radićeve tako da upravo u vrijeme njihovog održavanja započnu i uistinu rekonstrukciju te ulice, te da uz infrastrukturu riješe i imovinsko-pravne začkoljice vlasništva poslovnih prostora i omoguće povoljne uvjete za potencijalno otvaranje ateljea, galerija, specijaliziranih trgovina, obrtničkih radnji, hostela, restorana, kafeterija i slično te učine da Radićeva ima svih svojih 365 dana u godini, da se zadovoljeni građani uljuljaju u tom samozadovoljstvu i zaborave svoj spontani kratkotrajni građanski aktivizam. Mogu tako promišljeno i mudro učiniti da se, nakon svega prethodno učinjenog, manifestacija „Dani Radićeve“ pošteno financira proračunskim sredstvima Javnih potreba u kulturi, do te mjere da postane mainstream. Supkultra svakako tu ne bi imala više svoje mjesto i to bi bio pomak od „pojeo vuk magare“ do „vuk sit, a ovce na broju“.

No, do tada, dok dokučimo pučku mudrost, pa onda možda i demokratsko-građansko-političku odgovornost, ostaje nam držati se zubima za vjetar uz one fragilne urbane dijelove koji još egzistiraju u tragovima ili su tek u naznakama nastajanja.

„Dani Radićeve III“ imali su bogatiji i konkretniji programski sadržaj u odnosu na prethodna dva izdanja, i uz glazbu bilo je tu izložbi fotografija, skulptura, slika, zabavnih predstava, performansa, projekcija dokumentaraca, kreativnih radionica za djecu, bilo je i iznimno puno posjetitelja koji su na neki začudan način i sami bili performeri, već samim svojim dolaskom u Radićevu.

Program je bio najavljen i imao je svoj definirani okvir, ali je bio i podložan promjenama, s obzirom na to da se sve održava na otvorenom, vremenske prilike diktirale su njegove promjene, ali i sami umjetnici koji su se uključivali u tijeku, stoga ste informacije morali svakodnevno pratiti na društvenim mrežama, ako ste htjeli biti upućeni što se točno događa taj dan. No specifičnost „Dana Radićeve“ je i u tome, što program kao takav nije imperativ u motivaciji dolaska ljudi u Radićevu. Jednostavno ideš, jer znaš da ćeš sresti nekog poznatog, popiti pivo i da će biti dobro. Zato nema mjesta prigovorima, jer ako misliš da bi još nešto trebalo napraviti, možeš dobiti prostor i vrijeme i to i sam napraviti.

Program svakako spada u inovativne kulturne karlovačke prakse iako bi teško zadovoljio kriterije „ozbiljnijih“ poziva za predlaganje projektnih prijedloga. On je značajan za isključivo svoju zajednicu i građane. Možda bismo najtočnije tu manifestaciju mogli definirati kao veliki gradski performans, koji „po svom ishodištu u nastanku objedinjuje i sadrži različite scenske elemente, a odnosi se na događaj u kojem se nerijetko granica između performera i publike briše, pa je i publika sastavni dio performansa“.

Osobno, ta mi je definicija najbliža za samu manifestaciju općenito, a i ostavlja mogućnost daljnjeg promišljanja u samom konceptu koji može zadobiti ozbiljan umjetnički predznak. U ideji i namjeri, „Dani Radićeve“ su bez pretenciozne konceptualne forme, bez kopiranja nekog već razvikanog uličnog festivala, a opet sa svim onim što on sadržajno nudi. Njihova specifičnost je u samom pitanju pokretačkog motiva koji može biti protumačen kao opći građanski stav, ali i kao individualni unutarnji poriv za djelovanjem.

Dani Radićeve su akcija koja nema niti imperativ estetske dimenzije, već više u nakani nadilazi modernog primitivizma i podcrtava društveno-politički kriticizam kroz različite estetike i urbane stilove supkulturnog pokreta kao takvog.

To što Dani Radićeve nemaju niti „pristojno“ definiran program, govori u prilog činjenici da  ovo i nije vrijeme za pristojnost. Nije očito vrijeme ni za Hladno pivo kad je i dalje na snazi Opća opasnost.

Uglavnom, u gradu imamo ono što sami napravimo, pa da ne citiramo Bajagu, jer je Srbijanac i pjeva na srpskom koji jamačno svi dobro ne razumiju, možda eto za ovu priliku, jednog njegovog generacijski i po senzibilitetu bliskog kolegu Slovenca koji pjeva i na hrvatskom pa nam je svakako razumljiviji:

„Šta bi’ mi bez nas“

 „Htjeli smo bolji svijet, onda je nestalo para, pa se naš dobri zec pretvorio u opasnog cara…“ ili u drugoj verziji s Matijom Dedićem (koji sigurno svira na hrvatskom):

„Htjeli smo bolji svijet, onda je nestalo novca, pa se naš dobri zec pretvorio u ljutog lovca…“

(Zoran Predin)

autor naslovne fotografije Dinko Neskusil

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije